Na adresu redakcije MojaBiH stiglo je pismo Ivice Glamatovića, Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji dugi niz godina živi u Australiji, prenosimo ga u cjelosti:
Da li je došlo vrijeme da nakon 25 godina bosanskohercegovačkim Hrvatima u dijaspori prezentiraju Bosnu i Hercegovinu kao njihovu domovinu a ne kao do sada, neprijateljsku državu koju treba ukinuti, a potom ono malo teritorije spojiti sa Hrvatskom? Da li je došlo vrijeme da bosanskohercegovački Hrvati koji žive u Hrvatskoj budu ono što i jesu – bosanskohercegovačka dijaspora? Pitanja ima mnogo a odgovora malo ili ih nema nikako, sve ovisi o tome koliko je koji Hrvat i kome potreban, a može se primijetiti da je upravo sada vrijeme da se stane na loptu i prestanu brojati krvna zrnca da bi se utvrdilo tko je veći ili bolji Hrvat – kako to rade nepismenjakovići – samo zbog toga jer netko od Hrvata možda navija za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Kako ubijediti bosanskohercegovačke Hrvate u dijaspori da glasuju za svoje predstavnike u domovini koju ne priznaju ni oni, niti oni koji su sami sebe postavili na čelo kao predstavnike Hrvata Bosne i Hercegovine? Kako ubijediti hrvatsku dijasporu da glasuju u domovini kada znaju da njihovi predstavnici mrze tu istu domovinu? Kako ubijediti kada i ptice na grani znaju da i u sportu ne navijaju reprezentaciju svoje domovine? Kako, kako, kako – pitanjima nema kraja.
Da li je možda kasno da se nakon više od 25 godina netko sjetio da u dijaspori ima i Hrvata čija je domovina Bosna i Hercegovina? Zašto se do sada čekalo dok ih je preko 500.000 već odavno prihvatilo Hrvatsku kao svoju domovinu, a niti u njoj ne glasuju – kažu nemaju za koga. Koga je više briga za one koji ne vode ama baš nikakvu brigu o onima koji su morali napustiti svoju domovinu u potrazi za koliko toliko boljim životom. Posljednji izbori u Bosni i Hercegovini ulijevaju strah, ne Hrvatima kojima niti nakon ovih izbora neće biti ništa lagodniji život, nego predstavnicima vlasti koji predstavljaju hrvatski narod. Tko je to toliko human da se nakon toliko godina sjeti da potraži nestale i u magli izgubljene birače (Hrvate), koji bi svojim glasom mogli uveliko pomoći vladajućoj eliti da i dalje vlada, sa nadom da se što je moguće više Hrvata iseli iz Travnika, Zenice, Usore, Brčkog, Gruda, Mostara, Teslića, Banje Luke, Bosanskog Broda i svih drugih gradova, a iz mnogih su se već i iselili. Dvadeset pet godina nitko nije vodio brigu o njima, a sada se sjetili jer im je ponestalo vojske glasača, i uvijek im je netko drugi kriv za njihove pogreške i izborne rezultate.
Koga više briga za bosanskohercegovačke Hrvate u Australiji, koji još uvijek misle da svoja prava mogu ostvariti preko hrvatskih veleposlanstva a ne preko veleposlanstva države iz koje potiču, Bosne i Hercegovine, koja im i jeste prava. Ne može se preko noći tražiti od nekoga da zavoli nešto što su im vođe hrvatskog naroda od 1991. govorili da trebaju mrziti, i mržnja je ostala do danas. Da bi australski Hrvati glasovali na sljedećim izborima, treba im još jedan izborni ciklus od četiri godine da priprave valjane dokumente, jer je velikoj većini, kao i meni, valjanost tih dokumenata istekla. Nije samo dovoljno reći: “Izađite na glasovanje”, a kada pročitate izborni zakon padate u nesvijest. Siguran sam da oni koji bi trebali voditi brigu o pravima bosanskohercegovačkih Hrvata u dijaspori ne znaju da Hrvati u Australiji ne smiju niti pomisliti na to da im je domovina Bosna i Hercegovina, odmah bi bili neprijatelji Hrvatske i hrvatskog naroda.
U neka dobra vremena kada su hrvatski doseljenici u Australiji gradili hrvatske katoličke centre, hrvatske klubove i stadione, nije se pitalo njihovo porijeklo, gradili su zajedno, a sada ti isti ne smiju kazati da im je domovina Bosna i Hecegovina, ne smiju navijati za reprezentaciju BiH, ne smiju posjećivati bosanskohercegovačke klubove i još puno toga, jer su u suprotnom izdajice hrvatskog naroda. Takvo mišljenje, nažalost, vlada kod većine onih koji vode hrvatsku zajednicu. Ja sa tim nemam problema niti me interesira, samo mi je žao onih koji se tako olako odriču svega onoga što su im ostavila koljena umrlih a i živih, i nimalo im to ne smeta.
Bosanskohercegovački Hrvati svoju djecu odgajaju tako da im je domovina porijekla Hrvatska, i tu ih podržavam jer su to od njih tražili predstavnici Hrvata u domovini, pa kako onda da izađu na izbore i biraju one za koje nikada nisu čuli, niti su ih vidjeli. Posjeta bivšeg člana predsjedništva BiH gospodina Dragana Čovića u Australiji prije tri godine nije bila usmjerena u pravcu kako i na koji način ubijediti Hrvate iz BiH da im je to domovina, iako je gostovao u hrvatskim klubovima, gdje je tako nešto mogao, ako ništa drugo, barem predložiti.
Dobro bi bilo napomenuti i posljednju presudu suda u Strasbourgu, koji je presudio u korist Svetozara Pudarića, koji je tužio državu Bosnu i Hercegovinu a razlog je jednostavan: nisu mu dozvolili da se kandidira za srpskog člana Predsjedištva BiH, što je odbila Centralna izborna komisija BiH a razlog je što živi u Federaciji BiH. Izborni zakon se neće nikada podržati sve dok Srbin iz Mostara, Hrvat i Bošnjak iz Banje Luke ne dobiju ista prava kao Srbi u Republici Srpskoj i Bošnjaci i Hrvati u Federaciji BiH, a to je da budu birani i da mogu birati, jer im je za sada ugrožana konstituivnost koja im je navodno zagarantirana Dejtonskim sporazumom.
Autor teksta je Ivica Glamatović, rođen 1955. godine u Tesliću, a do rata je živio u, kako ga on opisuje, najljepšem mjestu na svijetu – Banji Vrućici. Potom je otišao u Njemačku sa svojom porodico, gdje je osam godina živio i radio. 1999. godine preselili su se u Sydney, Australija, gdje i danas žive. Do prije godinu i pol dana aktivno je sudjelovao u radu Hrvatske zajednice u Novom Južnom Velsu, a dugi niz godina je vodio i uređivao radio program Hrvatske zajednice. Pisao je za hrvatske lokalne novine, a često je i izvještavao sa događanja i na državnom radio programu SBS. Za sebe kaže kako je jedan od rijetkih Hrvata koji posjećuju bosanskohercegovačke centre i klubove.
MojaBiH
