Gospodin Ragib Delić, novinar i kolega po profesiji, od oktobra 1992. godine živi i djeluje u Beču. Iz glavnog grada Austrije, kao dopisnik, pisao je za evropsko izdanje Oslobođenja, Novu Bosnu, BH-NEWS Magazin i Našu riječ iz Zenice. I danas je aktivan i veoma interesantan sagovornik.
MOŠEVAC, SARAJEVO, BEOGRAD, DOBOJ I BEČ
– Rođen sam u Moševcu kod Maglaja a potičem iz radničko-seljačke obitelji kao drugo preživjelo dijete majke Zehre Muminović i oca Imšira Delića Kovačevića koji su nas šestero (dvije sestre i četiri brata) izveli na pravi put, priča za Plimu Ragib Delić.
– Tu u rodnom zavičaju, naučio sam pisati latinicu i ćirilicu, te pohađao osmoljetku i gimnaziju a potom odlazim u Sarajevo na studij političkih znanosti, kod prof. dr. Atifa Purivatre, prof. dr. Zlate Grebo, kao i prof. dr. Fuada Muhića, dr. Muhameda Filipovića zv. Tunjo i mnogih drugih, u tadašnjoj akademskoj naučnoj zajednici. Istovremeno sam pohađao interdisciplinarne međuuniverzitetske studijske znanosti na FON-u Univerziteta u Beogradu, gdje mi je mentor bio prof. dr. Husejn Kratina i tamo sam apsolvirao kao inženjer/stručnjak za HR-menadžment. Već tada, radim kao novinar-urednik (profesionalno od 1978. godine do dan-danas), objavljujući “posebna izdanja o društveno-privrednom razvoju komuna, općina i regija u BiH”, za Journal-export, Ekonomsku politiku-Borbe, Privredni PREGLED-organ Privredne komore SFRJ.
Naime, dok sam bio profesionalni rukovodilac preduzetno-radničke konferencije pri SSOBiH u Sarajevu, ideološko-kadrovski dolazim u “sukob” s nekolicinom “podobnih partijskih omladinaca” i demonstrativno napuštam SKJ, nakon šest godina. Od tada, pa do danas nisam član nikakve političke organizacije, izuzev što sam inicijator i osnivač Zelenih BiH, tokom 2003. godine, uz financijsku i logističku pomoć Die Grünen Alternative Austrije.
Mene je ovaj ratni vihor zatekao u Doboju, odakle sam prognan i kao “de facto – de jure” bio izbjeglica u Beču, po Ženevskoj konvenciji, useljen u EU-države. Ovdje sam bio radno aktivan u Austriji na dva-tri kolosijeka a najviše radnog staža imam kod AMC-Österreich i s 65 godina starosti sam umirovljen, bez dodatnog (16,5 godina) penzijsko-mirovinskog staža iz ex-SFRJ, ostvarenog u BiH i Srbiji.
S obzirom na to da sam najduži radni vijek imao kao akreditovan novinar, onda mi je prirodno bilo djelovanje i javno podupiranje austrijsko-bosanskohercegovačkog prijateljstva kroz Kulturni centar / Kulturzentrum in Wien. Na čelu ove nevladine organizacije, Kulturzentrum NGOs, bila je vrijedna Bečlijka, s danskom penzijom, poznata novinarka Christine von Kohl koja je nesebično danonoćno brinula i pomagala naše bh. građane pristigle iz ratnog vihora. Treba spomenuti, između ostalih projekata, da smo u Beču zajedno organizirali, početkom septembra 1998. godine, trodnevnu međunarodnu konferenciju na Diplomatskoj akademiji o “Identitetu BiH i/ili identitetima u BiH”, a koju je financijski podržala Vlada Republike Austrije ( Dr. Alojz Mok, Dr. Busek, Dr. Michael Haupil, itd.).
Iako ste odnedavno u mirovini – i dalje ste veoma aktivni. Predstavite nam Institut u kome radite i svoje ostale aktivnosti?
– Da. U mirovini sam, iako mi nisu povezali dodatni priznati radni staž iz ex-SFRJ, odnosno moje prvo uposlenje u Sarajevu, zatim, u Beogradu kao i u Maglaju, te zadnje iz Doboja, BiH. Vazda me nešto muljaju i kažu da sačekam, a za toliko vremena iz rada i po osnovu radno aktivnog staža, oko 16,5 godina, uskraćen sam za ovdašnju austrijsku penziju. No, s administrativno-birokratskom strukturom u mojoj državi BiH, treba se boriti i imati živaca jer tamo uveliko vlada bespravni javašluk i kriminalni despotizam, nažalost.
A, tu u Beču imam mnogo prijatelja i poslovnih poznanika, pa smo zajedno pokrenuli i osnovali s registracijom kao pravno lice kod LPD-Wien – Fachinstitut-NGOs v. BiH u. EU in Österreich, Wien – Institut za stručno-informativno-kulturnu djelatnost i ispitivanje javnog mnijenja/mišljenja u BiH i EU-državama, a naši aktivisti/kinje su se posebno istakli/e kod pružanja i sakupljanja pomoći za područja u vodenoj katastrofi od poplava u BiH, zatim, organizujemo dva-tri puta godišnje, u proljeće i najesen, kulturno-zabavna druženja naše dijaspore i svih bh. građana/ki u Beču. Također, imali smo tokom 2018. i 2019. godine zapaženu pres-konferenciju, sa dvije podijum-diskusije o BiH, nakon izbora, gdje je bilo više od 18 učesnika/ca kulturnih, javnih i ex-državnih funkcionera/ki, preko kojih smo poslali u javnost i ponovno interesovanje za stanje u BiH, da bismo utvrdili i sačuvali suverena prava i ravnopravanu nezavisnost države BiH u okruženju. Istovremeno, priredili smo po peti put našu tradicionalnu manifestaciju “Bosanska noć u Beču/Bosnische Nacht in Wien” a povodom obilježavanja Dana državnosti BiH, kao i martovskih praznika – 1. marta – Dana nezavisnosti BiH i Međunarodnog dana žena. Moram reći, da u našem općem aktu, statutom je naglašena upotreba maternjeg jezika i upravo se pripremamo da apliciramo izdavanje “TRILOGIJE – književno-umjetničkih djela i stvaralaštva od tri i više autora porijeklom iz BiH”, kao i “Die Tetralogie – Werk aus vier (4) selbständigen Teilen, in Literatur und Musik, sowie Kunstwerks”.
DOMOVINA I DIJASPORA
U Austriji živi mnogo građana/ki iz BiH i onih porijeklom iz BiH. Koliko ih prema Vašim podacima ima, kako su se snašli, kako su organizovani i koliko su ostali vezani za domovinu?
– U ovoj prijateljskoj podalpskoj zemlji Austriji ima mnogo naših bh. građana. Po nekoj statistici, od ratnog vihora bilo nas je oko 130 hiljada, dok nas danas ima oko 200 do 235 hiljada s bh. državljanstvom. Istovremeno je njih oko 7,5% uzelo austrijsko državljanstvo, ili ima neko državljanstvo EU-države a živi i radi tu. Već duže vrijeme se “dodvoravamo”, na ovaj ili onaj način, kako bi bh. građani imali povoljniji status, kao etno-narodna manjinska grupa, poput burgelandskih Hrvata i koruških Slovenaca ali ne ide u parlamentarnu proceduru, jer niko od naših državnih ministara nije postavio ovaj zahtjev! To mi je javno priopćio i bivši predsjednik austrijskog državnog parlamenta, prof. dr. Andreas Kohl, kazavši da su sada na redu “susjedni Nijemci koji su najveća narodna grupa koja živi i radi u Austriji”, dok je nedavno, naša zamjenica presjedavajućeg Savjeta/Vijeća i ministrica diplomacije BiH, dr. Bisera Turković “otpočela” s ovom temom u razgovoru s ovdašnjom ministricom Almom Zadić u Vladi republike Austrije, o uvođenju dvojnog priznavanja državljanstva, pa se nadamo da će te dvije stvari biti uskoro riješene. O ovome naši građani/ke duže vrijeme sanjaju i čekaju kao nasušnog hljeba radi boljeg statusa naše djece, rođene tu. Mi imamo više nevladinih organizacija širom Austrije, i povremeno se okupljamo u našoj bh. Ambasadi ali je to nedovoljno jer sve udruge/udruženja ili klubovi, u kojima rukovode naši bh. građani/ke, nisu najbolje upućeni/e u ovdašnje zakonske propise i konkretno u “VereinsGesetz”, po kome su registrovani a ima njih koji miješaju status “nevladine organizacije s biznis poslovnom osobom” i sl. Naši ljudi su dosta poduzetni, marljivi i prihvaćaju da obavljaju sve poslove, pa i niže rangirana radna mjesta kod ovdašnjih poslodavaca i nakon tri godine provedene, ostaju do mirovine, bez obzira na to što imaju visokokvalifikovane naobrazbe i stečeno stručno iskustvo. Naša dijaspora u cijelom svijetu je vrlo važna spona s domovinom BiH, ali mi nemamo zadužen državni ili ministarski resor za raseljene i izbjegle iz BiH, dok svake godine šaljemo i slivaju se veliki novci u BiH (u Sarajevu se doznači godisnje više od tri (3) milijarde eura). Iz ovoga se vidi da je naša dijaspora vezana i bh. građani/ke često borave u BiH, najmanje četiri i više puta, po sedam do mjesec dana a zauzvrat se nama malo pruža ili nikako. Svi se snalazimo i dolazimo, tu u Austriji na svoj obraz i preko svojih kanala dok nas u domicilnoj državi gledaju kao neke “došljake ili pobjeguše”, zbog toga nam je potrebno “dvojno” državljanstvo i upis 1/1 nekretnina, u obje države.
Iako spada u zemlje s velikom dijasporom, BiH još nije regulisala odnos prema svojim građanima/kama izvan njenih granica. Zbog čega je to, po Vama, tako?
– Ispis iz bh. državljanstva je skup a DKP-takse su “nenormalno” visoke za osobna dokumenta i o tome treba na sva zvona udariti, jer nismo mi ovce za šišanje kojima se pažnja pruža, s vremena na kraće staze, ili od izbora do izbora, svake druge godine! Također, zbunjujuće je i ponašanje naših bh. građana/ki iz druga dva manjinska naroda u BiH, koji imaju tzv. duple/dvojne paralelne veze sa zvaničnim Beogradom i Zagrebom, a većinski ljudi ispaštaju ili budu u startu diskriminisani kao “radnici na privremenom radu“. Nema i fali nam posebno odjeljenje ili centar za informisanje, kulturu i biznis poslove pri svakoj ambasadi u EU-državama, te korektniji odnos uposlenika u DKP-ima i ambasadama, bez favorizovanja i podvojavanja sopstvenih bh. građana kod domaćina u EU-državama.
Gdje, s kim živite u Austriji, koliko često idete u BiH – gdje i da li ste zadovoljan, sretan čovjek?
– Moj najbolji i najveći dio životnog vijeka je naglo “pokidan”, ovim ratnim vihorom ali nisam jedini, pa se tješim. U Austriji sam od oktobra 1992. godine i imam užu obitelj od tri člana – žena uposlena, a kći je apsolventica na WU-studiju, dok šire familije imam preko 333 osobe, i u EU živi mnogobrojna moja rodbina, od Beča do New Yorka i daleke Australije. Osobno se rado vraćam u BiH i često, najmanje četiri puta godišnje boravim u svom zavičaju a na godišnji odmor odlazim u Republiku Tursku.
Haris Halilović
