Prošlo je vrijeme Centralnih komiteta, SOFK-i, državnih firmi odakle su “zahvaćalo”, kad i koliko je trebalo za potrebe sporta i klubova. Nema više političkih autoriteta, poput Rate Dugonjića, Ante Sučića, Vlade Šegrta, Stjepana “Kokana” Domaćinovića, Cvijetina “Maje” Mijatovića, koji su iz ljubavi prema fudbalu, jednim telefonskim pozivom rješavali klupske finansijske nevolje.
Svi su prijeratni klubovi bili u krizi, ali ne pamtim da je neki bankrotirao. To se nije smjelo dogoditi.
Doduše, danas nemamo sportske radnike poput nekadašnjih zaljubljenika, kao što su Subhija Karamehić, Anto Raos, Ismet Rizamulić, Jole Musa, Sveto Vujović, Zdenko Jelić… Danas su na sceni neki novi trendovi.
Na prste jedne ruke mogu se izbrojati pravi biznismeni, referentni, koji iz ljubavi ulažu u sport.
Sabahudin Žujo, Jasmin Badžak, Senad Islam, Šemsudin Hasić, Haso Pekušić, Boris Stanišić, Senad Kevelj, Mensur Mušija, Muhamed Granov… Manje više to je to.
Koju godinu nakon rata u BiH bilo je više novca, želje i ljubavi da se pomogne domaći sport. Fudbal najviše. Imali smo gradske derbije između Slobode i Zmaja, Čelika i Zenice… Sve je to davalo draž i krovotok bh.nogometu.
Danas se političari guraju u Uprave, najviše kako bi oplemenili svoj CV i dobili na važnosti. Premda su marketinški neuki, finansijski nemoćni, ali s naglašenom željom za ličnom promocijom zauzimaju mjesta potencijalnim ulagačima. Što im je odskočna daska za napredovanje u karijeri i političkom životu.
Danas, kada klubovima budućnost ovisi o tužbi nekog nezadovoljnog igrača, spas je u biznismenima. Onima koji imaju volje, ljubavi i para. Nije da nema takvih.
Evo, Tuzla City opstaje i izrasta u ozbiljan klub zahvaljujući isključivo viziji i sponzorstvu savjetnika Azmira Husić. Američki biznismen bh.porijekla, uložio je desetak miliona eura u klub, kojeg je doveo iz kantonalne u Premijer ligu. Na dobrom je putu da izbori Evropu. I to bi bio svojevrsni podvig. Sve je to podigao lično Husić sa svojim saradnicima. Da ima više sluha i podrške Grada i Kantona, za koju godinu Tuzla bi mogla imati najljepši stadion u ovom dijelu Evrope. Tušanj danas izgleda kao osamdesetih godina…
I FK Sarajevo je na vrijeme prepoznao prednost otvaranja prema stranim investitorima. Zahvaljujući Tanu i respektabilnoj tadašnjoj Upravi Sarajevo je dobilo sportski kompleks što je san svih klubova. Rezultat takve politike su trofeji i transferi igrača.
Dolaskom Ismira Mirvića, američkog biznismena i strasnog bordo navijača, u nagovještaju se pravi dobra priča na Koševu. Osjetilo se to prvog radnog dana Mirvića i njegovog tima.
Komšijski rival Željezničar na dobrom je putu da dobije svog Amerikanca.
Teška finansijska situacija koja opterećuje sve Uprave Želje odškrinula je vrata Grbavice još jednom našem i američkom biznismenu Premda se javilo desetak kojekakvih potencijalnih ulagača, jedino je Eldin Diglišić spreman finansijski pomoći Želji, a bez da postavlja pitanje pomoćnog stadiona. Diglišić, prema dostupnim informacijama, želi samo jasnu sliku. Od čega starta. I, jasno odriješene ruke.
U Želji su svjesni da je svaki dan dragocjen. Tužbe pristižu, a para nema. Dodatni teret su upravo ponude potencijalnih ulagača, od koje neke spadaju u domen “nemoralnih”.
Naš izvor s Grbavice tvrdi da je jedino Diglišić nastupio korektno, patriotski, iz ljubavi prema Želji. Navodno je spreman odmah ubrizgati nekoliko miliona, kako bi klub stao na čvrste noge. Problem je što bi Diglišić tek od ljeta preuzeo komandu, a Željo se bori da dobije licencu. Što je svojevrsna omča za vratom.
Husić, Mirvić i Diglišić su ljudi s jasnim vizijama. Ozbiljni biznismeni, koji mogu spasiti bh.nogomet. Koji svojim primjerom mogu poslati poruku ostalim potencijalnim biznismenima širom svijeta.
Njima treba širom otvoriti vrata. Na domaćim političarima je da zakonskim regulativama omoguće dolazak stranih investicija. Da to ne budu samo pusta obećanja u predizbornim kampanjama. Husić, Mirvić, Diglišić su svijetli primjeri u BiH!
(R.S./Sportske.ba)
