Svijet je od sinoć ušao u novu fazu geopolitičkih odnosa, a potpis Vladimira Putina na priznavanje separatističkih regija u Ukrajini samo je još jedan od dokaza da se Rusija razgoropadila i da su u Kremlju uvjereni u nemoć Zapada.
Diplomatsko notiranje, pozivi na dijaloge i jalove prijetnje svih ovih godina ohrabrili su Rusiju da krene u konačni čin agresije i otimanja ukrajinske teritorije. Predugo su saveznici u Briselu, Washingtonu, Londonu i Berlinu oklijevali da se oštrije suprotstave ruskoj agresiji koja je počela još prije osam godina. U novim okolnostima sve će biti teže ispraviti diplomatske promašaje perioda iza nas.
Sličan scenarij i šahovska partija već se decenijama odvijaju na jugoistoku Evrope, tačnije u regiji Zapadnog Balkana. Rusija je od potpuno eliminisanog igrača s ovih prostora sada u situaciji da diktira tempo i poteze. S druge strane, Zapad sve teže pronalazi strategiju za prostor od strateškog značaja što Zapadni Balkan svakako jeste. Tako smo u godinama iza nas svjedočili ekspanziji ruskog utjecaja na ovim našim prostorima, od Mađarske i Sjeverne Makedonije, preko Slovenije i Hrvatske, do Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U svim tim tokovima centralna figura bila je Srbija, stari partner Kremlja u politici na Balkanu.
Dobili smo Orbana, Janšu, Milanovića, Gruevskog, koji uz Aleksandra Vučića i Milorada Dodika kontinuirano rade na širenju ruskog utjecaja. I sve to dok smo čekali da sa Zapada zapušu neki snažniji vjetrovi demokratskih procesa. Istovremeno, ruska politika instalirala je na Balkanu projekat koji na istoku provodi kao “Ruski svijet”, a preko Beograda radi na formiranju “Srpskog sveta”. Matrica djelovanja je identična. Riječ je o hegemonističkom planu uništavanja suvereniteta manjih, susjednih država i u konačnici otimanja njihove teritorije i stavljanje pod kontrolu zemlje agresora.
I baš kako to danas napisa profesor Miodrag Živanović, da Crna Gora nije bila članica NATO-a njoj bi se odavno dogodio ukrajinski scenarij. I pored kišobrana Alijanse Crna Gora je bila prinuđena na žestoku borbu sa srbijanskim hegemonizmom.
Bosna i Hercegovina međutim nije članica NATO-a i to je čini najranjivijom zemljom regije na vjetrometini ruskih interesa. Osim kontinuiranog pritiska i miješanja u njenu unutrašnju politiku od strane susjeda, Bosna i Hercegovina trpi težak unutrašnji pritisak separatističke politike Milorada Dodika. Taj pritisak prečesto je čini buretom baruta na kojem gori štapin. I sve te akcije koordinisane su sa Ruskom Federacijom. Nema sumnje da će nakon što riješi ukrajinsku, Vladimir Putin krenuti u rješavanje balkanske križaljke.
Krajnje je zato vrijeme da se u zapadnim diplomatskim krugovima osvijeste. Jer od njihovih poziva na diplomatsko rješavanje kriza i problema dijalogom nije bilo ništa, ne samo danas u Ukrajini, nego u bilo kojoj krizi od geopolitičkog interesa. Vrijeme je da se Bosna i Hercegovina po skraćenoj proceduri pozove i primi u NATO savez, kako bi joj se osiguralo barem malo mira i zaštite dok oluja sa istoka nije pokrenula konačnu akciju. Takve i slične pozive dobijale su mnoge zemlje s istoka Evrope u kojima su danas stacionirane snage NATO-a kao potpora miru u Evropi i zaštita od Rusije.
Priče kako je to stvar Bosne i Hercegovine odavno su deplasirane, jer i laicima je jasno da se Bosna i Hercegovina bori sa luđačkom košuljom sašivenom u Dejtonu. Znaju to i u Washingtonu savršeno dobro, čak to mnogi i jasno govore. Kongresmenka Ann Wagner posljednja je u nizu visokih dužnosnika koja je upozorila na djelovanje Milorada Dodika kazavši da je Dodik glavni zastupnik Rusije u BiH i da on pomaže Putinu da sije haos, nepovjerenje i disfunkcionalnost, s ciljem zaustavljanja napretka BiH u euroatlantskim integracijama. Dodikov separatizam u potpunosti je paralisao institucije države Bosne i Hercegovine, a bez međunarodne pomoći ova država nije u mogućnosti izboriti se s njegovim djelovanjem.
Paralizirana Bosna i Hercegovina savršena je meta, lak plijen za Rusiju, koja geopolitički sve snažnije stoji. Istovremeno takva Bosna i Hercegovina nije u mogućnosti da donese budžet, a kamo li da se bori za pridruživanje civiliziranom dijelu svijeta. Separatizam je okovao sve pore bosanskohercegovačkog društva, Dodik na krilima podrške Moskve i Beograda parališe i razvlašćuje državne institucije, otima pravosuđe, onesposobljava ga za bilo kakvu borbu protiv korupcije, ugrožava unutrašnji i regionalni mir.
A sve to su segmentni sa kojima se mnogo lakše bore zemlje članice NATO-a, jer te zemlje ako ništa imaju sigurnosni kišobran koji čuva njihov suverenitet, teritorijalni integritet i cjelovitost. Ukrajina to nije imala, Bosna i Hercegovina to nema.
A iz obje zemlje stižu jasni apeli i signali NATO i međunarodnim zvaničnicima da je vrijeme za konkretnu akciju, za poteze koji će vratiti nadu i Ukrajini i Bosni i Hercegoivini. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky sa Minhenske konferencije je apelovao, tražio i molio za “jasan i izvodljiv” raspored za ulazak njegove zemlje u NATO, pozivajući na prestanak onoga što je nazvao “politikom pomirenja” prema Rusiji.
Samo dva dana kasnije Rusija je njegovoj zemlji otela dvije velike regije priznavši ih kao samostalne države. Bosna i Hercegovina zbog svog teritorijalnog ustroja i okruženja je u goroj situaciji od Ukrajine. Zato gospodo od Brisela do Washingtona, dajte nam pozivnicu, termin i vrijeme ulaska Bosne i Hercegovine u NATO. Oklijevanje i čekanje da dijalog urodi plodom koštat će i nas i vas. Pušilini na Balkanu u liku Dodika i sličnih značit će nove krvave obračune, nove zločine i genocide.
Piše: Rasim Belko / Patria
