Poput mnogih naših građana, dugo nastanjenih izvan domovine, Sarajka iz Lyona Amra Alilović, redovno protestuje protiv bombardiranja i užasnih ratnih događaja u Ukrajini. Prevoditeljica-interpretatorica, 49-godišnja Amra je i predsjednica bosansko-francuskog humanitarnog udruženja “Mir sada”, oformljenog 1996. godine.
„Sjećam se lične naivnosti, kada sam vjerovala da manifestiranje i protesti mogu zaustaviti govor oružja! Danas to posmatram s odstojanjem ali ne vidim drugi način djelovanja i izražavanja mojih, pacifističkih uvjerenja.
Nisam zaboravila početak borbi u Hrvatskoj 1991. godine koji se neumitno približavao bh. granici, kao u Brčkom. Sama sebi sam ponavljala: -Nemoguće je da tako nešto stigne kod nas, u Sarajevo! Mnogi misle da će ubrzo stati neprijateljstva u Ukrajini. Bojim se da će okolnosti postati strašnije!
U BiH je i danas cijelo društvo obilježeno snažnim, posttraumatskim sindromom. Mnogi na zapadu ocjenjuju današnju, ukrajinsku invaziju kao “ludost”. Ne volim tu riječ jer znači da nema ništa racionalno u izborima branilaca.
Oba rata su ekscesivna, svako samo uvažava lično mišljenje, svoju viziju događaja, nema mogućnosti dijaloga! Svi se izoliraju. U BiH, bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost, stanovnici su u bezizlaznim okolnostima, okruženi s još uvijek prisutnim nasiljem, 30 godina nakon zvaničnog prestanka rata. Zato bi u Ukrajini trebalo što prije utihnuti oružje, da se ne bi dogodilo isto.“
Odlučna Sarajka često u pratnji svoje kćeri, manifestira u Lyonu, pozivajući na pomoć i solidarnost s izbjeglicama, nedavno pristiglim u Francusku:
„Niko ne napušta svoju zemlju, dom i sve što ima iz zadovoljstva, nego da spasi glavu! Ja, koja sam proživljavala isto, znam da je bitno pomoći im i podržati ih.“
Iako je slučajno došla u Francusku jer joj se na početku rata u BiH starija sestra udala u Pazarić pa pozvala nju i majku da se sklone od snipera, prihvatila je mogućnost koju joj je stvorilo jedno volontersko, humanitarno udruženje iz Lyona i 1993. došla u Hexagone.
„Nisam više mogla živjeti u zatvoru pod vedrim nebom. Teško je bilo koga savjetovati i sumnjam u ispravnost istih. Bilo mi je potrebno dugo vremena da uzmem situaciju u svoje ruke, povežem se s našom dijasporom i rekonstruišem se. Polako sam se navikla, danas je Francuska moja zemlja a ne samo prihvatilište. Najprije sam izbjegavala Balkance, da ne bih morala evocirati osjetljiva pitanja naše historije i razlike. Danas često idem u BiH, ali živim u Lyonu.“
Džana Mujadžić
