Piše: Sead Hambiralović
U spomen na tuzlanskog profesora
”Sastavilo je nekoliko prohladnih dana i nije bilo vrijeme za kupanje. Ipak sam odlučio otplivati moju ”mjeru” na četvrtom jezeru. Drina je mnogo hladnija. A tek Sjeverno more!
Nerado nosim mobitel, ali vele da se ne može mimo svijeta. Sješću na klupu u blizini “Kupačice” (slijedi priča tog naslova, op.a.) i odgovoriti na poruku. Samo što sam naštancao kratki tekst i poslao, ugledam zanimljiv prizor. Starica je lelujala od starosti, nogu za nogom i pridržavala se za sredovječnog čovjeka.
Odnekud mi je poznat. Ne sjećam da sam s njim imao posla. Ali to lice, oči, stas…, to je samo mogao biti profesorov sin!” (insert iz knjige “Panonika, priče sa slanih jezera” koja je u štampi).
Poduže je sjećanje na davne studentske dane i atelje na zadnjem spratu nekadašnje Pedagoške akademije u Tuzli. Pripremajući ciklus “Kraj Zelene rijeke- na Zelenoj rijeci”, dvije godine doslovno “okupirao”. I kako je dobročudni profesor Lysonek u prolazu urijetko davao poneku sugestije – urezalo njegovo da sliku treba “razdijeliti” na kvadratiče i svaka je za sebe nova slika…
ATELJE NA OTOKU: Pa će ratni vihor otpuhati jednog ovakvog na kraj svijeta, norvešku zapadnu obalu. Pa ću nakon tri mjeseca u izbjegličkom kampu dobiti neveliki atelje u gradiću Leirviku na otoku Stord. Najviše dolazio Odd Sande, novinari Atle Hansen i Truls Horvei (poklonio “nikon”) među prvima pisali, a moćni fylkesrodman Hari Herstad posjetio sa “obazom”- novim komjuterom i ispisivačem. I problemom ako zapne. Ranio sam dok se cijeli kamp ustajao mnogo kasnije, pa i moj “sekretar”. Tada je Alisa bila djevojćurak, brzo je savladala ovu tehniku- da nije ne bih je često budio.
“A život ide nekim svojim tokom”, naslovljen je dio knjige sa tri duže priče. I da sam sreo Lysonekovog sina i suprugu. Sve tri sa crno- bijelim fotosima. Pretpostaviti razlog i ovdje je najbolje stati…
“UKAZANJE” NA ČEKANJU: I kad se ono hoće- prije nekoliko mjeseci išlo je nešto posebno vezano za rodni grad, što bi uvezano sa tuzlanskom turističkom ponudom, vjerovatno nadmašilo Međugorje i Semirove piramide. Pisano, pa obavio razgovor sa tamošnjom turističkom zajednicom, pa odaslao pismo namjere Gradskoj upravi. Još ni “a” ni “be” i vrag znati što odgovora nema. Ili pretpostaviti – može biti ne “uklapa” u aktuelna zakuhavanja i svrstavanja.
Za svaki slučaj nisam otkrio “glavno” a koje se može naslutiti na detalju moje davne slike iz 1974. Sa platnom Joce Pantelića predstavljala je Zvornik na izložbi Međurepuličke zajednice kulture “Sava”. Pa poziv tadašnjeg sekretara SIZ kulture Mehmeda Hudovića da pogledam obiman katalog sa reprodukcijom te slike i po jedne iz Srbije i Hrvatske. Obradovalo, a kako je to “primio” moj nekadašnji nastavnik likovnog nije nije “išlo” da ga pitam. Sa radošću godinama sretali. Žao što ne stigoh da “elaboriramo” kako je onomad dizajnirao “okrugli” krevet u spavačoj sobi i pride o jednom zanimljivom detalju što nije za priču.
Nema više ni Joce, laf je bio! Kad je zakuhalo sretoh ga na mostu rezigniranog, prvi put bez osmjeha. Potom nakon potpisanog Dejtona u centru. Lijepo smo se pozdravili, ali više nije bilo onog “našeg” i svako je nastavio svojim putem.
KAKO RAČUNATI VELS: A ne znam kako “računati” uvrštavanje moje izložbe “Dječije zastave” u okviru Dana norveške kulture u Velsu. Skoro pred polazak Terje Inderhauga zateklo da moram zbaviti vizu. No problem, rekao- Hordaland fylkeskommuna rezervisaće avionsku kartu Bergen- Oslo. Sve mogu obaviti za par sati, ali nisam bio nešto željan da se tako lomatam. Zahvalim, spakovaću izložbu i neka ide bez mene. Svakako odreagovao drugačije da je nešto slično “navilo” u našu Bosnu.
P.S. Najavio sam novi serijal “Dobre komšije”. Neka još malo sačeka, pogotovo koga sam sve sreo u subotu- u jednom danu nikad više “znakovitosti” i o tome u naredni utorak.
_________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 110 mail adresa. Fb kontakt: dabudebolje@gmail.com
