O mirovno- turističkom „trokutu“ Tuzla- Zvornik- Srebrenica
Piše: Sead Hambiralović
Davnih godina kada je čuo da sam iz Zvornika među učesnicima Festivala amaterskog filma Bosne i Hercegovine u njegovom Konjicu, gdje je bio član žirija, legendarni Zuko Džumhur „poučio“ da je pogrešno reči Karakaj- ispravno Karakej… U to vrijeme razvikana industrijska zona sa gigantom aluminijske idustrije, Energoinvestova Tvornica glinice „Birač“, nije silazila sa novinskih stubaca i tv ekrana. Slabo sam prošao na tom festivalu- bolje u Banjaluci, gdje je „Djevojka i sunce“ nagrađena i izazvala uzdahe. Zenica ostala u najljepšem sjećanju- prva nagrada i zlatnik za „Na brdu iznad grada“. I nezaboravna večera mlađahnog poletarca u „Internacionalu“ sa članovima žirija, gdje sam „upijao“ svaku od Mirze Idrizovića, koji je u tandemu sa Zukom radio „Hodoljublja“. U „uho“ se pretvorio na filmađiske anegdote koje su prepričavali Pjer Majhrovski i Veljo Stojanović…
Pretpostavljam kako je Idrizović izlazio na kraj sa svojim „hodoljupcem“ i da je imao debele živce. A batali knjigu snimanja- kod sličnih „bez reda i nekog pravila“ je uvijek tako i može samo kada inspiracija „nadođe“. Sa mojim „Zukom“, Hamdijom Trnavcem, pokušao sam nametnuti „pravila i tempo“, u detalje razradio plan snimanja. Brzo shvatio da mogu okaćiti mačku o rep i ozbiljno razmišljao da odustanem.
NEISPRIČANA PRIČA: Pokazaće se, dobro da nisam. Bar za sada dok još nije ozvaničeno da se ide u serijal i dok još nisu poslagale kockice oko ekipe i ostalog što prati zahtjevan projekat. Iako se još nisam odmorio od nedavne knjige i drame u finišu pred štampu, imponovalo je i potaklo zanimanje za moju „sveukupnu priču“, pa hajde neka se urade probni kadrovi.
U svoj toj pro(h)lupanosti oko nas polagano se temelji mirovno- turistički „trokut“ Tuzla- Zvornik- Srebrenica i moglo „uklopiti“ u serijal od četiri nastavka. Ponešto se već konkretno pokušavalo sa tuzlansko- zvorničkom „razmjenom“ ljudiiii. Podrinjci na Panoniku- Tuzlaci na Drinu, Divič i Kulu i vikendima „rasterete“ slana jezera. Mjesecima se razvlačio dogovor i nevjerovatan „oprez“ jer je politika zamračila svaku poru zdravog razuma. Recimo, u 7.30 obično sa par putnika zvornički Eurobus troši skupi benzin, plus ostali troškovi. Iz Tuzle slično, a mogao biti pun u oba pravca i pride koliko bi to bila dobra vijest u ovim (ne)vremenima.
Iz više razloga najzahtjevniji je Zvornik, prvo zbog strašnog pogroma, aprila 92. Sada sasvim zapostavljen sa „naše strane“- nekako usput i u „prolazu“ spominje. Reklo bi se „pastorče“- mnogo prije Srebrenice zaplatio. Prvi je etnički očišćen i opština sa najbrojnijim masovnim grobnicama! I sebi dosadio sa višegodišnjim apelima da se ponešto popravi bar u pravcu pijeteta prema onima kojih više nema. Posebno vezano za spomenik na Kazanbašči, posebno što je u vjetar dva puta otišla inicijativa da se oda posthumno priznanje Nadi Ostojić, koja je u groznom vremenu ostala Čovjek. Dosegla trocifrena brojka onih koji su podržali i trebalo samo odnijeti u opštinu- nije imao ko (?!!). Da ne navodim NVO, koja se izvukla, rekli da imaju „preče“?! Ko miii i ne reda dalje.
U Tuzli je „čista“ situacija i snimanje ići lako. Na „Kapiji“ su urađeni probni kadrovi. Hamdija pokazao nekima, kod Amire Marelje oči zasuzile…U Srebrenici samo „pratiti“ opisanu emociju za vrijeme davne posjete sa dramatičnim kada „prvi put nisam izdržao“ ugledavši grupicu sa stranom zastavom kako se „slikaju“, ko da su u Makarskoj!, ispred 500 (petsto) položenih tabuta..!“
ZAPJEVAO GOLUBU: „Zgusnuo se zrak što ga dijelim s prijateljima u autu bijelom na poznatom putu…“ (poema Povratak u knjizi Novo sunce, S.H. i početak filma Putevima Hasana Kimije, tandema M. Berbić- M. Kahrimanović, op.a.). Za razlike od predgrađa Kalesije, gdje su pokopani ubijeni Zvorničani, na Kazanbašči imali samo dva ponavljanja. A sasvim zapelo oko prototipa Bijelog goluba koji su uradili i poklonili učenici jedne gimnazije u Örebru, prislonjenog u hodniku na maloj platformi na drugom spratu moje kuće. Sa „znakovitim“ detaljem: plavi „frizbi“ postavljen iznag goluba.
Hamdija je bio sasvim smoren nakon više ponavljanja. Haj uz stepenice, haj niz – pa opet uz- pa da ispriča što treba. Sasvim unervozio i oznojio. Ne pita smije li se zapaliti. Otšutio sam, sjetio oca koji je takođe „pućkao“, pet paklica dnevno i ode u četrdesetsedmoj… A zadnje ponavljanje kadra je bilo do mene. U trenu „nadošao“- stop! Haj neka siđe makar do pola stepenica, ponovićemo sa otvorenim balkonskim vratima kroz koja golub treba da „odleti“!
E, tu Hamdija nije imao kud da se buni što ga toliko „muštram“. Pa u stišavanoj ljutini podigao i prigrlio goluba. Krenuo tepati, sokoliti („Ma poletičeš ti, golubane, poletićeš…!“) i malo mu zapjevušio… Vau, brvo majstore!
To „polijetanje“ kroz balkonska vrata mogli smo još bolje, ali nisam imao srca za još jedno ponavljanje. Čekalo je još dosta: na Mejdanu pored Drine prezalogajiti i pitati koji su bolji ćevapi: banjalučki, sarajevski, tuzlanski ili iz zvorničke „Palme“ sa „poljevom“, koji su nam lijepo upakovani doneseni…“
NOVI ZUKO DŽUMHUR NA DRINI: A poznato je koliko Banjalučani vole Vrbas. Zato planirao da Hamdija Trnovac zagazi u graničnu rijeku poduge istorije i nešto iz srca kaže. „Drina je Drina…!“, krenulo je u kameru, a oko „usporedbe“ neka se sačeka i ne bi trebalo da bude ljutnje sa strane „Vrbaslija“. Pogotovo što najglavnije slijedi…
Pred zalazak sunca stigli na Kulu. Samo snimili ploču iznad ulaza u stari grad (za ostale znamenitosti trebace dan, najviše o Kaimiji) na kojoj piše OBEREFESTE ZVORNIK. Slijedila je Hamdijina žestoka opaska da je tako krenuo moj prvi film od prije pola vijeka. Sa ostalih jedanaest, bez traga nestalih za vrijeme oslobođenja- okupacije drevnog bosanskog grada (Jedino sačuvan u Kino savezu Bosne i Hercegovina „Alma nije skočila“- poznatom režiseru Šibi Krvavcu trebalo da proanalizira neke kadrove, op.a). „Zašto, zašto…?!!“, ponovio je više puta. Zato, zato što je „strateg“ odlučio da mnogi Zvorničani ni na traci ne ostanu „živi“. A pričalo se „da neće biti problem ako se protjeranih trideset posto iz svijeta vrate“- od Zamlaza, Fetije, Beksuje, Vidakove Njive i Bukovika, samo je par stotina.
…..
Sve vrijeme snimanje je pratila Šveđanka Eva Sjögren. Na kraju će reči svoje, iz pozicije jedne sasvim uređene zemlje koja dva vijeka ne zna šta su ratne strahote. I prelijepim relacijma sa komšijama- Norveškom, Finskom i Danskom. Iz obrazovne je branše i biće zanimljivo čuti ima li smisla sve to oko GljiveMira, krunskog edukativnog programa „Škole za dječije ambasadore mira“ i Bijelog goluba?
Čula je šta se desilo na Velikoj sceni u poznatom Stadsparku u Örebru za vrijeme moga davnog mirovnog programa „Barnens fredgala“ kada je zapuhao jak vjetar i polomio dva bijela goluba- u zavjetrini ostao čitav još jedan. Na „čuvanju“ je u spomenutom gradu kod Emira, sina Esada Čanića, a krhotine dva slomljena, sa ostalim eksponatima buduće muzejske postavke, su u Zvorniku a jedan dio moje „zaostavštine“ je u Tuzli.
Film je film, a zbilja je zbilja- sve autentična mjesta. Svaka čast što je most prefarban, ali nema farbe koja će prekriti sjene u Drini i to je najstrašniji dio ove storije. (Ne)računati baksuzluk i još jednu nedavnu žrtvu, mladog slovenačkog skakača s mosta, koji je zbog slabe organizacije obnavljanja prijeratnog takmičenja, izgubio glavu.
Ostaje nada, da se pošteno izravnaju računi prošlosti i napokon okrene budućnosti. Zadnji je čas, a ovaj serijal imaće vrijednost ako koliko toliko doprinese pomacima u našim glavama. Sa napakovanom je energijom i „izbalansiranim“ da bude i vedrine. Posebno što bi uvezano sa spominjanim „ukazanjima“ moglo donijeti dosta dobra ovom dijelu naše zemlje i šire.
P.S
U vezi prošlogodišnja kolumna na portalu dijaspore BHDINFODESK
___________________________________________________________________________________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 130 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com
