Postoji jedna bolest od koje ulema može oboljeti, i ponekad je to neizlječiva bolest – to je tzv. mesijanski sindrom (Messiah syndrome), kad počnemo vjerovati da smo NEZAMJENJIVI, da imamo sva rješenja, da su druga rješenja pogrešna. Od tog sindroma ja upozoravam i sebe, ali i sve svoje kolege imame i muftije da o tome vodimo računa, za N1 TV u jednom intervjuu kazao je uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović.
Ako ovu definiciju prihvatimo kao ispravnu, onda možemo slobodno zaključiti da su nosici kompletne bosanskohercegovačke društveno- političke scene, odnosno prije svega političari, oboljeli od ove ponekad neizlječive bolesti.Trenutni cirkus oko formiranja vlasti ide tome u prilog.
Stoga predlažemo, uradite mali test, zažmirite nekoliko minuta, duboko se zamislite i analizirajte postupke nosioca državnih funkcija od Predsjedništva BiH do rukovodilaca mjesnih zajednica. Jeste li ikada čuli iz njihovih usta iskrene riječi, da se bez njih može, da nisu nezamjenjivi, itd! Sumnjam, samo ste mogli čuti riječi hvale da su “baš oni” najuspješniji predsjednici, ministri, načelnici, razni rukovodioci, biznismeni i ne znam šta sve ne. Rezultati njihove dijagnoze, odnosno “mesijanskog sindroma” vidljivi su na svakom koraku u domovini, mito i korupcija postali su sastavni dio života, kriminalci i dame sumnjivog morala uzori za mlade, kupljene diplome na benzinskoj pumpi koja se nalazi preko puta jednog privatnog fakulteta u BiH, postale su ulaznica za budžetski dženet, da ne nabrajmo više, jer lista posljedica njihove dijagnoze predugačka je i poznata svakom građaninu Bosne i Hercegovine. Naravno, onda niko više ne treba da se pita zašto najproduktivniji dio društva gotovo panično bježi iz domovine u potrazi za mirnim i stabilnim životom.
Eh sada, ako mislite da je stanje u bosanskohercegovačkoj dijaspori puno bolje, i da tu nema mesijanskog sindroma, varate se, ima doduše u nešto manjim količinama. Ako živite van granica BiH, također uradite mali test, zatvorite oči nekoliko minuta, duboko se zamislite i analizirajte rukovodstvo bh. udruženja iz vašeg okruženja. Pitajte se ko su ti ljudi, koliko godina su tu, šta su do sada uradili za zajednicu, da li ih uopšte poznajete, da li su ikada rekli da ih ima neko zamijeniti, da li su vas pozvali da ih zamijenite?
Evo i ja sam uradio brzi test, pa mi u misli dođe nekadašnja satirična novinska rubrika “PRIVATIZACIJA ASOCIJACIJA” u kojoj smo na pomalo komičan način pisali o “učiteljima ” koji su sa diplomom završene osnovne škole u BiH radili u dopunskim školama, o “aktivistima” čiji se jedini smisao aktivizma sveo na slikanje u prvim redovima kada je kakva proslava, pa o predsjednicima koji su sami sebi dodjeljivali nagrade za životno djelo. Da danas egzistira ta rubrika, u njoj bi prije svega, našlo mjesta za “vazelinske čelnike dijaspore” koji su se mesijanskim sindromom zarazili na specifičan način, odnosno uvlačenjem otpozadi bh. političarima koji “brinu”o dijaspori. Uz to, ne bi bili preskočeni ni samozvani lobisti nakon čijih lobiranja Bosne i Hercegovine ima sve manje.
Što bi rekao pokojni Balašević u jednoj pjesmi “imao bih svašta reć, ali neću”, ne zbog njih već zbog onih drugih poštenih koji to rade iz čista srca i bez materijalnog interesa.
Na kraju, nameće se logčino pitanje, ima li negdje apoteka u kojoj ima lijeka za mesijanski sindrom? Odgovor vjerovatno znaju oni doktori koji nisu diplomirali na već spomenutoj “benzinskoj pumpi”.
Namik Alimajstorović / BHDINFODESK
