Bosanskohercegovački slikar Bato Bostandžić nedavno se predstavio na Bijenalu u Londonu. Samo za “Avaz“ podijelio je prve utiske o slikarstvu, slobodi, ali i Hercegovini kao vječnoj inspiraciji.
– Slike su razmažene, tvrdoglave, uvijek vuku na svoju stranu i nastoje da budu dopadljive i lijepe. Tako sam, kao i svaki pravi Hercegovac, krenuo da slikam šipke, smokve i jorgovan. Neposredno pred rat sam sliku jorgovana okrenuo naopačke i ugledao strašilo. Zar ima nešto strašnije od čovjeka pretvorenog u “strašilo”? Tako je krenulo moje putovanje… Kad sam napunio sobu slikama, izašao sam sa slikom “Izmet” – čovjeka koji ostavlja prljav trag za sobom, čovjeka koji se zatrpava smećem. “Izmet” je onaj koji priča, a ništa ne govori. Mislio sam da je to moj dug životinjama. Na internetu sam vidio konkurs za London Art Bienale i odlučio da se prijavim. Dina (supruga) je rekla: „Super, ali nećeš, valjda, pored onoliko slika, poslati “Izmet” u London. “Izmet” je u Londonu, a ja sam uzeo kist i nastavio slikati – istakao je na početku razgovora.
Dijete Neretve
Živjeli ste u BiH, Njemačkoj, a sada ste u Americi. Koliko su Vas ta tri podneblja odredila, jesu li udahnula širu sliku svijeta?
– Ja sam dijete Neretve. Sve što stane u vidokrug oko nje je sasvim dovoljno za moj svijet da ga kružim dugim hercegovačkim korakom i da nikad ne pomislim da izađem iz njega. Onda su došli, nasilu iščupali, istrgli i rekli da moram naći neki drugi krug. Nastojim da napravim prvi korak, ali neće noga. Živio sam u deset gradova, bio zahvalan što su me primili i svaki od tih gradova sam pitao šta ja mogu da uradim za njih. A gradovi su mi uzvraćali divnim ljudima, tako da u sebi nosim različita mjesta, ljude i kulture, koji su me odredili kao individuu.
Jedan od Batinih radova. PR
Je li neophodno da uđete u ezoterični svijet tišine da biste stvarali?
– Nemam vremena da čekam inspiraciju, jer me pauze čine sporijim i nesigurnim. Pratim noge i ruke koje već odavno znaju raspored, pustim muziku i uzmem kist. Da li bole leđa, glava, jesam li raspoložen, je li mi mrsko, imam li inspiraciju? Potpuno je nevažno jer sam uzeo kist. I onda krene putovanje… U tom svijetu mogu sve.
Jesu li radovi preslika Vaših stanja u duši?
– Moji radovi su više preslika stanja u društvu. “Amoralno, nepošteno i nasilno u društvu treba kritizirati likovno ružnim i nakaznim.” Slikao sam muške prostitutke koje grčevito drže fotelju i ne žele dati ostavku. Karikirao sam portret, tijelo i pokret. Karikiranje je prešlo u karikaturu, u kreaturu, a na kraju je izašla spodoba.
Pronalazak slobode
Šta je za Vas sloboda, da li je aproksimativno u svom umjetničkom radu i pronalazite?
– Sloboda nam je postala luksuz. Siromašni pričaju o nepravdi, a pohlepni o demokratiji.
Pohlepa nas je svrstala u besmislenost postojanja i počela nas proždirati iznutra. Zasitili smo se svega, a pohlepni su sve gladniji. Pronalaženje slobode je kao traganje za dragim kamenom. Sve nas vodi pohlepa, koja je jača od svake religije. Ja, kao sanjar, bježim. A kao umjetnik, imam slobodu, pravo i obavezu da pustim svoj glas o tome i da sve to oslikam.
Eklatantno je da živimo u vremenu otuđenja savremenog čovjeka, koliko nas umjetnost, prema Vašem mišljenju, zbližava?
– Koliko god da nam se čini da smo povezani u virtuelnom, zavladalo je veliko otuđenje u stvarnom svijetu, onom realnom. Naravno, uloga umjetnosti i dalje je da zbližava. Danas se više ne okupljamo tako često u galerijama, na otvorenjima izložbi, koliko listamo slike virtuelnih izložbi na društvenim mrežama. Je li sada “like” ono što nas povezuje ili razdvaja? Ne znam. Čini mi se da živimo kao hrčci, vrtimo se ukrug i samo nam se čini da smo daleko odmakli.
Stranica iz kataloga. PR
Dok god ruka crta, svejedno je…
Kako se nosite s novim tehnologijama, u kojima se crtež neprestano modificira?
– Naši stari često znaju započeti s pričom: “U moje vrijeme je sve bilo ljepše i lakše…” Naša djeca će isto to sigurno govoriti svojoj djeci. Ali dok god ruka crta, svejedno je je li u njoj olovka ili miš. Dok god koristimo ruku, crtež je u njoj, stvaran i živ. Uvijek iza dobre slike stoji dobar crtež, kao osnova, temelj – rekao nam je Bostandžić.
Izvor: Bh. slikar Bato Bostandžić iz Amerike za “Avaz”: Nemam vremena da čekam inspiraciju
