Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Prof. dr. Anis H. Bajrektarević, šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija pripremio je sveobuhvatnu analizu pod nazivom „U devoluciju tehnologijom“[2]. U svojoj sveobuhvatnoj analizi piše o piše o utjecaju inteligencije na moderno društvo.
U devoluciju tehnologijom
(Digitalni kolonijalizam novodobnog tehnofeudalizma)
Kroz dugi i mukotrpni tijek ljudske povijesti, i napredak ali i njegov horizontalni prijenos bili su iznimno spor, sporadičan i zamoran proces. Tek će se u klasičnom periodu Aleksandra Makedonskog i njegove veličanstvene, aleksandrijske knjižnice, brzina prijenosa našeg znanja promijeniti; iako skromna, analogna i nazadna – još je uvijek nadmašivala puževu brzinu ciklusa naših otkrića.
Kada su se naša povremena otkrića napokon pokazala češćim od brzine vlastitih neučestalih prenošenja, to je obilježilo trenutak naših razdvajanja. Jednostavno, naše civilizacije su počele da se značajno razlikuju jedna od druge u tehničko-agrarnom, vojno-političkom, etno-religijskom, i ideološkom pogledu, kao i u gospodarskim postavkama. Konačno, tzv. Velika otkrića su događaj koji pretvara ratove i glad – iz umjerenih i lokalnih – u globalne, pan-kontinentalne fenomene.
Brzi ciklusi tehnoloških otkrića, patenata i saznanja, najprije su se zbili na Starom kontinentu. Ovaj događaj sa svim svojim reorganizirajućim učincima rekonfigurirao je društva. U konačnici, obilježio je rađanje moćnih europskih imperija i njihovih (liberalnih) škola, te sveukupan, trajan trijumf zapadne civilizacije. Oborbenio je Europu, viponizirao znanost. (Radoznalog čitača na temu ‘oborbenjene Europe’ upućujem na svoj text: Imperialism Of Imagination, Geopolitics Of Peter Pan)
U devoluciju tehnologijom
Stoljećima živjeli smo strah, a sanjali nadu – sve u ime modernoga doba: Od Prvog svjetskog rata pa do interneta (from WWI to www.). Da li nas ta suvremenost digitalno/internetskog doba, sa svim trenutačno prenesenim i obznanjenim otkrićima, vodi ka pravednosti, skladu i uspostavi fer odnosa?
Je li, te hoće li naša povijest ikada biti na odmoru? Dakle, da li je naš svijet ikada bio više od ideje? Hoćemo li se ukratko zaustaviti na kantovskoj riječi – moralnoj definiciji zamišljene budućnosti, ili nastaviti preko hobezijanske stvarnosti sagledavati objektivnu, geopolitičku definiciju našega zajedničkog sutra?
Agrarno doba neizbježnim je postavilo pitanje ekonomske preraspodjele. Industrijsko doba kulminiralo je pitanjem političke participacije. Umjetna Inteligencija – AI (kvantna fizika, nanorobotika i bioinformatika) donosi novi, još nedovoljno anticipirani izazov: ljudske (fizičke i mentalne) moći mogu uskoro zastarjeti. Ako i kad se to desi, slijedi pitanje opće ljudske nebitnosti, dakle nepotrebnosti.
Zašto je AI kao niti jedna tehnologija prije? Zašto je naše ponovno promišljanje duhovnosti iznimno važno
…
Ako vjerujete da je gore navedeno tek jedna filozofska melodrama, anemično odigrani alarmizam, imajte ovo na umu: Uskoro ćemo morati da redefiniramo i ono što smo do sada smatrali životom.
Počevši sa januarom 2020.godine uspješno su zaključena intrigantna znanstvena istraživanja: Granica između organskog i neorganskog, izvornog i umjetnog (naizgled) zauvijek je izbrisana. AI sada uključuje sve: kvantnu fiziku (zajedno sa kvantnim kompjuterima), nanorobotiku, bioinformatiku te tkanje organskog tkiva. Sinteza svega što se obično naziva ksenorobotima (vrstama živih robota) – biorazgradivi simbiotički nanoroboti koji se isključivo oslanjaju na evolucijske (samonavigirajuće) algoritme. Bitni građevinski elementi biotronike su dakle tu …
U opasno smo vrijeme zamke i zablude.
Zamka se naravno krije u imenovanju: Inteligencija (pa bila i umjetna) podrazumijeva napredak i razvoj, opću dobrobit. Ovdje je prije riječ o oruđu koje nudi prospekt digitalnog sužanjstva, manjini nad većinom – vitkosti znanja nad tromošću neznanja, naivnošću davača (informacije) spram pohlepe skupljača prerušenog u dobru namjeru.
Zabluda je pak vjerovati da se naše (društvene) akcije temelje na analizi činjenica. Povijesno su se ljudske akcije (od rata kolektiva, do ženidbe pojedinca) uvijek temeljile na predodžbi. Dakle uočljivom, ne nužno, stvarnom.
No, krenimo redom.
Negdje u predbožićne dane 2019.godine, napisao sam kratki tekst o umjetnoj inteligenciji (AI) i našem neopreznom radovanju zbog neselektivne primjene ove tehnologije koja bi mogla nepovratno promijeniti društveno tkivo kao nikada ništa prije toga u povijesti čovječanstva. Pod naslovom “Budućnost ispunjena praznim izborima – sutra (n)ikad ne umire” tekst se ubrzo nakon toga pojavio u „Novoj Europi“ sa sjedištem (gdje bi drugo nego) u Bruxellesu, odakle su razni mediji dalje prenijeli posvuda. Dobra stara vremena prije korone, i dvije gernike (istočnoeuropske i bliskoistočne) koje lakomisleno zovemo ratom …
Posebno mračan i optužujući, ali – kako će se uskoro pokazati – tačan, bio je dio o šutnji. On ovdje zbilja zaslužuje cijeli citat:
“Egejska pozornica antičke Grčke bilo je mjesto zadivljujućih otkrovenja i intelektualne izvrsnosti – zadivljujuće zbijenosti i blizine, nenadmašene do našeg doba. Sve što znamo o znanosti, filozofiji, sportu, umjetnosti, kulturi i zabavi, zvijezdama i zemlji, prihvaćeno je kao istinito, istraženo i ispitano tada i tamo.
Jednostavno, bijaše to vrijeme i mjesto trijumfa ljudske svijesti, čistog rasuđivanja i iskričave misli. Međutim, ni Euklid, Anaksimander, Heraklit, Hipokrat (i onaj sa Hiosa i ovaj sa Kosa), Sokrat, Arhimed, Ptolomej, Demokrit, Platon, Pitagora, Diogen, Aristotel, Empedokle, Konon, Eratosten, niti bilo koji od desetaka drugih starogrčkih briljantnih umova nikada se nije iti jednom jedinom riječju, jednom rečenicom, nisu pozivali na nešto što je bio njihov svakodnevni život, nešto što su viđali doslovce na svakom uglu tijekom cijelog svog života.
Bio je to nemoralan, nepravedan, notorno brutalan i opresivni sistem ropstva, koji je pokretao antičku državu. (Robovi se čak nisu doživljavali kao ljudi, već kao „fonetički alati“, „oruđe koje govori“.) Ova kratkovidost, odsustvo kritičkog osvrta na očito i sveprisutno, povijesna je poruka – vrlo uznemirujuća, samokazivajuća. Snažno upozorenje za današnje vrijeme.”
Juriš u nazad: Ekološki Globalistan – Politički Teroristan
U svome obraćanju u Parizu 7.decembra 2015.godine (povodom usvajanja nasljednika čuvenog Kjoto protokola – pariškog dokumenta o ovrsi UN Konvencije o Klimatskim Promjenama, COP21) – samo dan nakon velike pobjede francuske ekstremne desnice – generalni sekretar UN-a ponovno je upozorio svjetske vođe: “Više od jedne milijarde ljudi u čitavome svijetu živi bez električne energije. Gotovo tri milijarde ljudi ovisi o zagušljivim, opasnim tradicionalnim gorivima za kuhanje i grijanje. Isto tako, pristup modernoj, pouzdanoj, povoljnoj čistoj energiji od presudne je važnosti za iskorjenjivanje krajnjeg siromaštva i smanjenje nejednakosti… Sat otkucava prema klimatskoj katastrofi.” Uglađeno ignorirajući unutarnju francusku politiku, kao i čvrste dokaze o klimatskim promjenama, svi međunarodni nihilisti, profesionalni optimisti i drugi čuvari statusa quo nazvali bi to ‘ekološkim skandalizmom’… ili političkim alarmizmom – isto je.
Po tom je došao Marakeš 2016.godine (Marrakech Partnership for Global Climate Action launch), pa Glazgov 2021. (COP26), pa CCC Dubai (COP28, Climate Change Conference 2023), no retorika je ostala nepromijenjena …
Kakvo je stvarno stanje našega planeta?
****
Galileo je čuveno rekao: “Vaseljena je golema knjiga ispisana jezikom matematike“. Ono što nam danas postaje jasno je činjenica da uzbuđujuće otkriće kosmičkog Esperanto jezika čak i nije najfascinantniji dio.[3] Tu veliku knjigu sve-mira, vaseljene mi i čitamo i pišemo u isto vrijeme…
Devedesetih godina prošloga stoljeća odvijala se zanimljiva rasprava između dvojice istaknutih znanstvenika: Carla Sagana, astrofizičara i Ernsta Mayra, evolucijskog biologa. Radilo se o pitanju svih pitanja – ima li tamo vani inteligentnog života? Sagan – bliži matematici te brojanju zvijezda i svjetova koji im pripadaju – tvrdio je da od bezbroj planeta koji su poput našega, život na mnogima od njih zasigurno buja. Nemalo njih, tvrdio je, zasigurno su razvili napredne oblike živih bića. Mayr je – s druge strane – tvrdio upravo suprotno. Njegov pesimizam poticao je od njegove profesije, nikako od njegove osobenosti koja bijaše živahna i optimistična poput Saganove: Ono što je biologija za prirodne znanosti, to je povijest za humanističke – prostorno-vremenska linearna priča o prošlosti uz projiciranje spram, ili ponekad uz neizbježne posljedice, po našu budućnost. Kao što nas profesor Noam Chomski na divan način podsjeća na ovu epizodu, Ernst Mayr je uzeo naš matični planet kao ilustraciju za svoje tvrdnje.
Svi planetarni organizmi baštine isti evolucijski mandat: da produže vlastiti život. Stoga i ne treba da čudi da istovjetan kôd obitava u svim životnim vrstama – višeslojna samoaktualizirajuća kemo-električna tapiserija, poznata kao geni.[4]
Prema tome, takozvani biološki uspjeh vrsta može se mjeriti njihovim brojem, rasprostranjenošću i izdržljivošću (tzv. brojčana, vremenska i prostorna zastupljenost). Tako, vodeći se ovim trima parametrima, prof. Mayr ističe da su najprilagodljiviji sistemi oni koji provode brze (ne-kognitivne) mutacije koje uzrokuje bilo koji pritisak ili promjena iz okoliša (npr. različite bakterije, bića zarobljena u fiksirani ekološki prostor, poput buba ili nekih morskih organizama – odvojeni od ostatka ogromnim vodenim pokrivačem), te čak preživljavajući i velike krize, uključujući i kataklizmičke događaje.
No, idemo li naviše po skali onoga što smatramo inteligentnim životom, sistemi postaju manje prilagodljivi i oskudniji brojem, rasprostranjenošću i izdržljivošću. Dolaskom do vrha (kako smo klasificirali vrh inteligencijske piramide), od nižih sisavaca do viših primata, majmuna i homo sapiensa, vrste pokazuju tendenciju disoluciji – prema sva tri biološka parametra. Po Mayrovom proračunu, prosječni životni vijek visoko-inteligentnih vrsta iznosi samo oko sto tisuća godina. Od milijardi vrsta koje su naseljavale (i koje još uvijek naseljavaju) naš planet, mi smo – zajedno s drugim visokim primatima – kasno došli i temporalna smo “slučajnost” (o čemu nas gotovo sve Svete Knjige i napominju). On to pripisuje našoj inteligenciji, označavajući je kao ‘smrtonosnu mutaciju’ – nikako blagoslov već prokletstvo.
Njegov zaključak je intrigantan: što je viša inteligencija, to je veća vjerojatnost samo-uništenja, počev od momenta kada se pređe vrh krivulje početnog razvoja. Ako je zbilja tako, to onda znači da ljudska vrsta nije kadra uporabiti svoj neuroplasticitet, te da mahanička solidarnost nekognitivnih vrsta daje kudikamo bolje rezultate u očuvanju (čak i promidžbi) okolišnog ekvilibrijuma (prirodne ravnoteže).
Uistinu, naše financijske i društveno-gospodarske politike i prakse stvaraju globalni pritisak na nas i na sve druge vrste. Svaki od naših civilizacijskih tehničko-tehnoloških ciklusa pojačavao je i proširivao naš sveukupni sukob sa životom i planetom – dakle, ne boljoj adaptaciji nego silovitijoj antagonizaciji. (Od ćelije do svemira, od najsitnijeg nivoa uređenog života do najgolemije strukture vremena-prostora, sistem sebe održava kroz suradnju a ne kroz sukob.) Stoga, zasigurno, u svojoj biti a i strukturalno, riječ je o krizi naše spoznanosti, jer nasilje ne može biti razvoj – kao što ni tehnologija (antropotehnika) ne smije biti gospodarom prisvajanja, već samo slugom stvaranju.[5] Zar želimo dati Mayru za pravo našim globalnim džihadom protiv spoznajnog uma?
Kriza spoznajnog deficita
Ako subatomski svijet izroni u atomski, kvantni znanstvenik (ili metafizičar) pozvat će fizičara. Ako pak atomi stvore složenije molekule, fizičar će se obratiti kemičaru. Ako, pak, tako usložene organske molekule evolviraju suviše kompleksno za kemičare, ovi će pozvati biologe. Ako takav biološki sistem dalje okrupnjava, stvar se predaje socio-politolozima, ili psihologistima. Te, konačno, ako ovakva biota postane odviše kompleksna, potrebna je geopolitika da poveže (sve) anorganske i organske sisteme u jednu koherentnu vrijeme-prostor naraciju.[6] Da li mi zbilja djelamo na ovaj način?
Od Kopenhagena, Durbana, Ria+20 do Pariza COP 21 i nadalje do Dubaija pod kraj 2023, naš zaključak ostaje isti: potrebna su nam načela i usklađeno djelovanje, budući je to jedini način pristupa teškim problemima ovoga planeta. Još uvijek nismo postigli konsenzus oko Bretton Woods institucija, Tobinove poreske inicijative, oko Svjetske trgovinske organizacije i pregovora iz tzv. Doha kruga, o ograničavanju nuklearnog oružja, o migrantima, slavenskoj gernici zvanoj Ukrajina, Bliskom istoku i užasima 15-minutnog grada zvanog Gaza (gdje je od zločina samo gora naša uporna šutnja o tome) i ‘mantri’ smjenjivanja režima, o IPCC-u (Međunarodni panel o klimatskim promjenama), o pregovorima nakon onih u Kyotu i Parizu, o tzv. Kovid-događanjima koji su nam znatno oštetili zdravlje slobodu i povjerenje u znanost, o tzv. velikom obećanju AI, te na koncu, o alarmantnom stanju našeg okoliša.
Teme su zbilja suštinske: zašto se znanost pretvorila u religiju? Prakticirano gospodarstvo se temelji na preko 200 godina staroj liberalističkoj teoriji Adama Smitha i preko 300 godina staroj filozofiji Hobbesa i Lockea – u osnovi zamrznuto i strogo kanonizirano u jednu krutu egzegezu. Svaka je akademska rasprava (od zdravlja do privrede) zamijenjena slijepom poslušnošću spram ‘znanstvenih’ dogmi.[7]
Dakle, na globalnoj razini u bitnome se ne slažemo o pristupu realnostima sa kojima se naš planet suočava, kao ni o načinima našega odnošenja spram istog. [K tome, u bitnome se ne slažemo o ulozi tehnologije. Kada govorimo o tehnologiji ne radi se o umijeću znanosti nego o stanju uma! Nije to linearna progresija u svladavanju disciplina prirodnih znanosti, nego kognitivna slagalica u postizanju kritičkog uvida.][8]
Niti moraliziram niti idealiziram, a pak niti očajavam. Svijet utemeljen na dogovorenim načelima i zajedničkim voljnim djelovanjem, znanstveno utemeljenim, nije bolje mjesto. To je zapravo jedini mogući način da ljudska vrsta preživi.
Mi smo posve razdvojili ljudski razvoj od gospodarskog, industrijski od berzanskog, demografski rast od potrošnje energije. Tako mi temeljimo sve naše biznis modele na (obećanju) prodaji sve više dobara sve većem broju ljudi. Dok to činimo, iskreno se nadamo novom ‘bumu srednje klase’ – uz eskalirajuću kupovnu moć spram brze mode u odijevanju, voženju, telefoniranju, putovanju, ratovanju ili liječenju,– koji bi trebao zapljusnuti većinu globalnog juga, budući je vrhunac toga prošao u OECD zemljama.
Ako nam je tako, to znači da nam je potrebito tri puta više prirodnih bogatstava 2050. nego smo trošili 2010.godine. Naš golemi ekološki otisak (ecological footprint) već danas nadilazi naše planetarne granice održivosti. Dok će nam Gini koeficijent te Oxfam studije reći više o omjeru i proporciji krivnje i izvorištima štete.
Nedvojbeno, naša je kriza stvarna. No, niti je ona iznenadna, niti je od skora. Jednostavno, naveliko slavljena globalizacija lišena brige za našim habitusom, jedino nas može okovati u lance planetarnog globalistana (ecological globalistan).[9]
Klimatske promjene – brutalni teror nad prirodom
U suvremenom znanstvenom i filozofskom (ili astronomskom, ezoteričnom i teološkom) smislu, riječ kosmos bi označila (vlastitim postankom određenu) sveukupnost (načinjenu od očitovanog, pojmljivog te vidljivog svemira, kao i nepojmljivih potencijalnosti i nevidljiva univerzuma/multiverzuma) što je priroda i/ili Bog stvorio.[10] Kao sve ono što je bilo, što jeste i što zauvijek će biti začeto kao prostor-vrijeme, materija-energija i sila (sa svim svojstvima i svim ostvarivim agregatnim stanjima/poljima, razinama i stepenima), čestica – val-funkcije (svijest-informacija), kosmos je priroda i/ili sam Bog. To je sve što počinje (iz), traje (uz/sa) i završava (vraća se) unutar kvantnog polja.
Savremena astrofizika tvrdi da se nama poznati i pojmljivi svemir širi, i dalje potaknut (linearnim vremenom mjereno, davnim) kvantnim događajem, u literaturi uglavnom poznatog kao big-bang (ili možda Higgs Bosonovom česticom nedavno obznanjenom od strane CERN-a). Do sada ne postoji opći konsenzus znanstvenika o tome koje je svojstvo (iliti priroda) nevidljivoga, međuzvjezdanog i intergalaktičkog prostora (tamne tvari). Međutim, izvjesno je, da se vidljivi, stelarni svemir pretežito sastoji samo od dva elementa: helija i vodika. Dakle, zvijezde – ta kičma svemira – uglavnom se (do 99%) sastoje od ta dva elementa. No, zbilja je intrigantno kako je kolonija napredujućeg dvonogog primata, ravnomjerno se šireći ovim planetom, razvila jaku tehnološku, civilizacijsku i psihološku kulturu ovisnosti o potpuno drugačijem elementu: ugljiku.
Mi sebe postavljamo u središte materijalnog svijeta – koji percipiramo kao svemir mrtve (i linearne) materije. Zato, ono što eufemistički nazivamo (antropogenim) klimatskim promjenama, zapravo je brutalni rat protiv (žive) prirode. To je prikriveni oružani sukob, jer umjesto vatrenog oružja dominantno koristimo takozvane tehnologije koje stvaraju zaradu. (Zbog toga su u ovom slučaju vojne jedinice zamijenjene ‘uništivačima’ drugačijeg naziva: ‘nadnacionalne korporacije’.) Ova promjena režima putem oružane intervencije usmjerena je protiv većine onoga što je lijepo i neponovljivo na Zemlji – planetu koji nam je dao dovoljno vremena i prostora da preživimo kao vrsta, te evoluiramo kao misleći život. Tako, poznata matrica održivosti triju ‘maksimuma’ (dobra, vrste i vremena) postaje ‘minimum’ vrsta, ‘minimum’ vremena s ‘maksimumom’ ne dobrotvorstva, nego štete.
Namjerno ili ne, to je sinkronizirani napad: neprestano ali predano onečišćujemo javnu sferu preusmjeravanjem pažnje na banalnosti koje stvaraju takozvane socijalne mreže, ‘reality show-ovi’, ‘idoli’ i slični – stalno trivijaliziranje sadržaja naših života. U isto vrijeme golemo onečišćujemo biosferu (vodu, zemlju, zrak i bliži svemir) nerazgradivim i/ili toksičnim, čvrstim ili aerosolnim, radioaktivnim česticama i bukom (različitog talasnog spektra) – nepovratno nanoseći štetu našem staništu.[11]
Onečišćujemo i vrijeme, pretvarajući ga u međugeneracijsko ratno polje: Naši opasni obrasci ponašanja mogli bi zapečatiti sudbinu nebrojenih generacija i vrsta koje imaju doći.[12] Ne čudi onda što naša nagrizajuća nasrtljivost ima (vremensko-prostorne) paralele: zakiseljavanje oceana (pojava kiselosti oceana) i brutalizacija/zakiseljavanje međuljudskih odnosa, kao i njihovo zaglušivanje (elektro-talasnom) bukom, samo su lice i naličje. Ono što je socijalna sfera za društvo to je biosfera za sami život na Zemlji: (vremensko-prostorni – sadržajno-formalni) okvir u kojem živimo.
Izgleda da svoj prostor/habitat (linearno posjedovanje) plaćamo našim vremenom (budućnošću). Stoga, ova kriza ne može biti ekološka, kao što nikad nije bila ni financijska, energetska, zdravstvena ili sigurnosna – ova kriza nedvojbeno je moralnog karaktera. To je kriza spoznajnog deficita, koju mi proživljavamo u muci poricanja!
Πάντα ρει (panta rei)
U svome poznatom govoru iz 1944.godine Max Planck je iznio nešto na šta su podjednako filozofija i religija, astronomija i fizika ukazivali još od vremena klasične Grčke (ili, preciznije, od vremena drevnih vedskih sanskrit tekstova).[13] To je utemeljilo ne samo kvantnu fiziku[14] nego i tzv. Jedinstvenu teoriju svega (TOE – Unified Theory of Everything), kao i (koherentni ključ) k Tajni Stvaranja. Štaviše, on je obnovio i reafirmirao mnoge budističke tantričke perspektive, naročito metafizičke vizije sadržane u Yogacara,[15] kao i postulat paticcasamuppada[16] – tzv. međuovisnog (unaprijed) nepreodređenog podrijetla.
Dakle, ako je jedna od novijih TOE (Jedinstvenih teorija svega) postavljenih od strane Stephena Hawkinga i Leonarda Mlodinowa tačna – da kvantni svemir, kao samoizazvana okolnost, pretenduje da stvori smisao, te da su posmatrači važan dio ovoga sistema – onda kosmos naprosto stalno i iznova sam sebe aktualizira.[17] To znači da, kako se svemir razvija, dopuštajući organizaciji da dođe do izražaja, naša svijest stvara univerzume/multiverzum.[18] Ako je tomu tako, onda bi takav proces morao rezultirati i stalnom samoaktualizacijom nas u ovakvome svemiru, jer je tada suštinska osnova realiteta zapravo naše sveobuhvatno samoshvatanje/ samopoimanje.[19]
Ova bi TOE onda pretpostavila naše stalno ovladavanje vještinama, što svakako nije ‘tehnologija’ koja održava status quo, (statičnost/rigidnost u dinamičnom okruženju) već je to prije tehnologija koja otvara, oslobađa i proširuje (kakav je napose i svemir sam). Kako je moguće da o ugljiku ovisna kultura, krhkih i nesigurnih, no deklariranih kao ovdje-mi-sada, agresivnih dvonožaca čiji je razvoj u konačnici predodređeno uslovljen binarnim (napadni-bježi, konzumiraj-napusti) aktivnostima reptilskog kompleksa, svjesno kreira inteligentan svemir koji se pretežito sastoji od helijuma i vodika u svoj svojoj beskrajnosti?[20]
Priroda se ne mijenja. Promjena (kao kozmička konstanta) sama je priroda. Ipak, čak je i Heraklit znao da ta sila nije eruptivna i destruktivna (eksplozivna, izgarajuća i polarizirajuća), nego uvijek postupna i konstruktivna (holistička, inkluzivna i implozivna). Jasan dokaz za to je da mi ‚vladari tehnologije‘, predominantno koristimo tzv. Eksplozivne sisteme (bazirane na motorima sa unutarnjim sagorijevanjem, i/ili pregrijanom mlaznom/potisnom silom) da zadovoljimo naše kinetičke i termičke potrebe. Priroda isključivo koristi tzv. Implozivne (samoodržive, holističke) sistemekada stvara, a eksplozivne samo u rijetkim prilika, kada destruira.
Dakle, nama ni toliko malo o prirodi i kosmosu nije poznato.[21]
Stoga da nas ne čudi kako propadamo, povlačimo se i nestajemo na svim područjima i unutar svakog organskog (morskog i kopnenog) ili anorganskog (tlo, ledenjaci, voda, polarne kape, itd.) sisteme. Za ozbiljne, goruće (ugljikovodične) probleme planeta, ljudska vrsta treba hitan i trajan konsenzus koji podrazumijeva hrabrost, vrlinu, viziju i kreativnost. Sve ovo neće nastati iz straha od prisilne (stezanje kaiša, rigidna štednja, oštre mjere racionalizacije), daljnje militarizacije i binarizacije naših društava (zdravlje ili sloboda, mi-oni, dobro-zlo) koju uzrokuje ubrzano sučeljavanje s onim što zovemo ‘ratom protiv nevidljivog’ (agensa ili terora), nego iz univerzalnog pristanka svih da se uskladi zajednički nam planetarni cilj. Sve to može učiniti spoznajni um.[22]
Započnimo, dakle, globalni rat protiv terora – ali ovaj put – protiv terora globalnog ekološkog holokausta koji je uzrokovala kriza spoznajnog deficita.
Za tri najozbiljnija planetarna izazova (tehnologija, ekologija, nuklearno uništenje) potreban nam je tačan, pravedan i pravovremen multilateralni pristup. U toj borbi za relevantnošću svatko ima svoj ulog, i svoj dio povijesne (generacijske) odgovornosti.
Post Scriptum:
Još sam 2011.godine (osjećajući nadolazeće, no još na vidjevši današnju punu amplitudu i korozivnost digitalnog kolonijalizma uz devolutivno vraćanje u feudalizam, utamničene tehnologije), skovao termin McFB način života. Tada i tamo, u svojoj knjizi ‘Is there Life After Fb’ (Ima li života poslije fejsbuka), i ovako sam zabilježio:
Odmaštajte slijedeću situaciju: Vaša nacionalna sigurnosna služba pošalje svim svojim građanima na kućnu adresu formular. Tu ih zamoli da posve besplatno, ali detaljno i istrajno, i sve to u njihovo vlastito slobodno vrijeme, počnu da vode dosje o sebi samima, svojim ukućanima i bliskim prijateljima, da te (pisane i audio-video) podatke ažurno dopunjavaju, klasificiraju, arhiviraju, sortiraju te šalju Službi barem tri puta tjedno, na neodređeno dug niz godina. To bi najvjerojatnije revoltiralo građanstvo do mjere trenutačnih masovnih protesta. U atmosferi potpunog nepovjerenja, vlada zemlje morala bi dati ostavku uz duboko, jasno i višestruko izvinjenje.
A sada zamislite Orwelovski svijet (budućnosti) u kome takav formular uz istovjetan zahtjev dolazi u svačiji poštanski sandučić od strane inozemne privatne kompanije. Domaća vlada to odćuti nevoljko i pasivno (p)održi. No, kada zapazi da ga je cjelokupno građanstvo masovno prihvatilo, te ga i propagira kao ugodnu i korisnu zabavu (gotovo kao novi standard društvenog ponašanja), onda i vlada to jasnije podrži, a mjestimice ga i (javno) promovira.[23]
Jesu li dakle suvisla tzv. AI obećanja (prezentnost umjetne inteligencije) – pa stoga i strahovi od toga (jer su to zapravo puki algoritmi a ne pamet, budući inteligencija mora sadržavati barem četiri komponente; linearnu, društvenu, osjetilnu i fizičku, a ne samo linearno-izračunsku, ma kakve snage i brzine bila).[24]
Da li bi u takvom ozračju trebalo kriviti (samo) Velikog Brata? I tko je zapravo on? Hoće li ikada biti većeg ‘Brata’ od naše vlastite gluposti?
