Nakon godina i decenija provedenih širom Evrope, Amel Lizde, Mirzet Mulasalihović i Ena Zolić Uzejnović odlučili su se vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Njihove priče nisu kritika onih koji su otišli, nego inspiracija onima koji razmišljaju o povratku. To su ljudi koji vjeruju da se znanjem, iskustvom i ljubavlju prema domovini može graditi bolje sutra.
Amel Lizde se nakon 15 godina života u Holandiji vratio u svoju mostarsku mahalu. Mirzet Mulasalihović iz Italije, preko Njemačke, nazad u Janju, gdje ponovo gradi život. Ena Zolić Uzejnović rođena je u Njemačkoj, ali je došla u svoj Bihać gdje je pokrenula plantažu lješnjaka. Oni su bili gosti Novog dana i podijelili svoje priče.
Lizde je kazao kako je teško porediti osjećaje života u dvije zemlje.
“Mislim, ne može se to porediti, gledajte. Čovjek ne može živjeti i biti na dva mjesta u isto vrijeme, ali kako bi rekli, puno je bolji i ljepši osjećaj bilo koji odmor, bilo koji praznik, pa i definitivno Dan državnosti provesti sa svojom porodicom, sa svojim prijateljima nekako u svojoj državi, u svom gradu”, rekao je Lizde.
Govorili su o momentima kada su donijeli odluku da se vrate u Bosnu i Hercegovinu, odnosno počnu ponovo razvijati svoje živote ovdje.
“Samo se kod nas desi da kada komšinica nešto kuha, da vam donese da probate, u Njemačkoj toga nema”
Mulasalihović kazao je kako je imao priliku da provede Dane državnosti BiH u Italiji i u Njemačkoj. Ističe da je razlika je ogromna, a da je duševni mir totalno drugačiji. Uprkos uspješnoj karijeri, odlučio je da se vrati u Janju.
“Prvi put kada sam 2017. godine došao u moju Janju ostao sam očaran mojim ljudima tamo. I onda, uzduž poprijeko sam kao turista, prošao Bosnu, i vidio šta Bosna nudi – nema čega ne nudi. Od planina, brda, rijeka, islim da imamo čak i neku pustinju, jame, piramide i more. Sve je to utjecalo na moju odluku. Ono što je meni najbitnije jeste, krećem od sebe, je moje zdravlje. Konstantno sam radio analize krvi ovih godina i onda sam vidio da se to konstantno poboljšavalo, i utjecalo je, naravno, na mene u dosta pozitivnom smislu. Neki duševni mir. Na mene lično dosta pozitivno utječe kada čujem ezan, da li to bilo ujutro, popodne ili naveče. I to je sklop nekih svih stvari koji vam kaže da ste dobro došli tu. Nešto što me jako iritiralo u ovim drugim državama jeste, recimo ja sam prošao u Švicarsku, Austriju, Njemačku, Italiju i tako dalje, gdje god dođete pitaju vas odakle ste, odakle dolazite. Znači, uvijek dolazite od nekud. Recimo, u našoj Bosni i u našoj domovini ste svoje na svome. I to je još jedan veliki, ogromna razlika. Ne zaboravimo naše ljude, znači mještane Bosne koji su specifični. Ja mislim da se samo kod nas desi da kada komšinica nešto kuha, da vam donese da probate. To je meni fascinantno, što toga u Njemačkoj nema”, kazao je Mulasalihović za N1.
“Kad pogledam kroz prozor vidim Neretvu ispred svog stana – to je ta rijeka koja cijeli moj život obilježava”
Lizde je govorio o svom procesu i odluci.
“To je bio jedan proces, ali mislim da je odluka donesena možda dosta ranije. Ja sam došao kao jedno dijete, sa oko desete godina u Holandiju, gdje sam završio osnovnu školu, srednju školu, fakultet, kupio stan, na kraju dobio zaista sjajan posao i krenulo me nekako sve kako treba da krene, ono, kako čovjek može samo poželjeti. Ali svaki taj neki ljetni odmor, zimski odmor i svaki taj povratak u Holandiju nekako je sve teže padao. Uvijek me nešto vuklo nazad. Tako da sam tu odluku nekako davno donio, ali trenutak kada sam presjekao i rekao ‘ok, sad se idem vratiti’, u stvari je bio nekako početak moje profesionalne karijere. Jer gledajući nekako i ljude oko sebe, često bi ljudi upali u tu neku zamku, pričali bi o nekom povratku, treba se vratiti, ali onda dobijete i dobar posao, kupite lijep stan, pa nekako dođe i porodica, pa djeca, pa djeca krenu u školu, pa dođu unuci i upadnete tu neku kolotečinu, pustite korijene, ja bih rekao uvijek, i sve je teže nekako donijeti tu odluku. To sam nekako vidio i na drugim ljudima, nisam želio da se to meni desi. Rekao sam sijeci dok je mlado, idemo sada probati. Napustio sam svoj posao, ostavio sam stan i društvo i roditelje. To je bio malo teži momenat u povratku, ali isplatilo se na kraju. Mislim da je bila dobra odluka i mislim da je bolje to uraditi dok je čovjek mlađi”, rekao je Lizde za N1.
Prisjetio se da nije imao strah od povratka jer je imao dobro obrazovanje i nadao se da će istim tempom nastaviti u BiH, ali nije sve išlo glatko.
“Naravno kad dođete vidite da je ipak to malo drugačiji sistem, prijatelji, porodica, taj neki socijalni život, ali drugo je ipak porediti sistem u Holandiji i Bosni i Hercegovini, posebno u to vrijeme, U to vrijeme je Holandija, i zapad generalno, dosta bolje stajala nego što je to danas. Iskreno ja nikada nisam doživio ništa loše u Holandiji, bilo kakvu vrstu diskriminacije, čak što više, nosim samo lijepe uspomene iz tog vremena, ali nekako tamo sam se osjećao kao gost, ipak je Bosna i Hercegovina moja domovina”, rekao je Lizde.
Danas ponovo živi u Donjoj Mahali, mjestu gdje je i rastao.
“Moja djeca pohađaju istu školu koju sam ja pohađao prije rata. Kad pogledam kroz prozor vidim Neretvu ispred svog stana – to je ta rijeka koja cijeli moj život obilježava, negdje od samog djetinjstva, pa do danas. I, naravno, Mahala, jeli, sama riječ, mislim da je svaka mahala slična u cijeloj Bosni i Hercegovini, taj neki način života gdje svako poznaje, gdje se komšije pozdravljaju. Mi bukvalno svaku veče ljeti sjedimo vani i uživamo u mostarskim večerima”, dodao je.
“Kad gnojim, kad okopavam, šta god da radim, uvijek se sjetim da su moji preci tu čuvali krave i ovce i čast mi je raditi na toj zemlji”
Zolić je kazala kako se također nije bojala preseljenja u BiH jer je znala da, ako ne uspije ovdje, uvijek se može vratiti.
“Vjerovala sam u sebe. Ja nisam nikad otišla, ja sam rođena u Njemačkoj, tako da ja uopšte nisam imala drugoga izbora. Ali ja kao dijete sam oduvijek imala tu želju i to je jednostavno oživjelo u mene. I što sam bila starija, uvijek sam imala veću želju za tim da se vratim kući. A kod mene je to još opet malo specifično, jer ja se bavim poljoprivrednom proizvodnjom. Ja sam emotivno jako vezana za zemlju koju obrađujem. Jer kad se ja nalazim na svojoj plantaži, kad gnojim, kad okopavam, šta god da radim, uvijek se sjetim da su moji preci tu čuvali krave i ovce, tu se sijeno kupilo. I to me nekako tako postavlja lijepe misli da ja imam tu čast da ja danas obrađujem tu zemlju koja su prije mene moj dida, pradida, tako dalje obrađivali. Tako da jako sam ponosna na to da imam tu mogućnost”, kazala je za N1.
U Njemačkoj je magistrirala agroekonomiju i radila dvije godine u Ministarstvu poljoprivrede na odjelu finansija, biljne proizvodnje. Tokom studija radila je na poljoprivrednim imanjima kako bi stekla praktično znanje.
“Ja nisam imala tu čast da odrastem na poljoprivrednom imanju kao drugi studenti koji su studirali sa mnom, tako da sam morala nekako da steknem praksu u tom poslu. Tako da sam, eto, radila na više imanja. I sjećam se tačno jednog trenutka, to sam radila godinu dana jednoj velikoj plantaži gdje se uzgajalo povrće, ja sam se pitala zašto ja ovo radim za nekoga kad ovu istu stvar mogu da radim za sebe jer isti je posao. I to je onda bio taj trenutak gdje sam rekla ‘sad moram nešto učiniti’ i posadila sam prvo 250 stabala lješnjaka da vidim kako će se to razvijati. Diplomski rad sam radila na tu temu da stvarno to usavršim svoje planiranje. I eto, isplatilo se tako da sam i proširila svoj plantaž i danas se bavim uspješno uzgojem lješnjaka”, navela je Zolić u Novom danu.
Detalje priča ovih Bosanaca i Hercegovaca koji su se odlučili vratiti pogledajte u videu:
N1
