Tragom vijesti Nebojše Vukanovića o bespoštednoj sječi šume na planini Kozari, radi otvaranja kamenoloma
Skriveno od očiju sviju nas, s pravom da su to samo srpske šume na srpskoj a ne bosanskoj zemlji, ovih dana padaju stoljetna šumska stabla i stabla koja su Titovi izviđači, među njima i izviđači Dubičkog odreda “Avdo Ćuk”, prije 50 godina sadili na padinama planine Kozare i pošumljavali šumske goleti, tada napadnute biljnim zarazama i glodarom. Ono što smo vidjeli u video zapisu g. Nebojše Vukanovića malo je nazvati samo ekocid, jer to je masakr kakav se do sada mogao vidjeti samo na planini Velebit, sa galije galijota Ilije, koju su Mletci potpuno ogolili. I sada mi u ušima odzvanjaju riječi Ilijne jadokovke, učene u osnovnoj školi, “pokle su me prikovali vezane za ove daski, ja nis’ doma moga videl, ni zagledal staroj majki, more, more sinje”.
Sasječena šumska stabla umetrita i ustrojena po vojnoj formi pružaju se na Kozari u kilometarskoj dužini sa obe strane izlokanog šumskog puta i čekaju poznatog kupca. Iz toga se da zaključiti da je drvo opet, kao s početka agresije na BiH, postalo jedan od glavnih izvora za bogađenje tajkuna i održavanja trulog entiteskog sistema genocidne Republike srpske. A nemilosrdnom sjećom šume i eksploatacijom drveta od strane povlaštenih, 90-tih godina prošlog vijeka počeo je skupljanje jataka i priprema ataka na teritorijalni integritet i suverenitet nezavisne i multietničke Bosne i Hercegovine.
Šokantan Nebojšin video zapis s planine Kozare
Čitajući tekst “Zastrašujući snimci – ekocida i gola sječa šune na Kozari” i gledajući video zapis Nebojše Vukanovića publikovan 20. Aprila o.g. na FB čovjek naprosto ne može da vjeruje svojim očima da tako nešto vidi, niti da dođe do izgubljenog daha i shvati da neko može tako dušmanski uništavati prirodno blago Bosanske Krajine u regionu Nacionalnog parka Kozara i iza sebe ostavljati puste planinske goleti, vododerine i izlokane šumske puteve i kraj njih sa obe strane kilometarski dug red sasječenih i uredno složenih šumskih stabala, na hiljade kubika isječene šume, pripremljenih za poznatog naručioca. Njegov tekst sa video zapisom je ne samo neoboriv argument bolne istine, već i krik kojim se poziva da se spašava ono što se još spasiti može. A sve to, kako navodi Vukanović, kako bi dvorska kompanija “Integral – inženjering”, koja vrši eksploataciju šumskih sortimenata u Kozari otvorila kamenolom. Ako je eksploatacija kamena zaista dovoljan razlog, isplativ i po cijenu ekocida, onda je to više nego simptomatično sa svakog društvenog stanovišta. A nemilosrdna sječa šume u Kozari, ali i na drugim prostorima Rs, nije “izum” ovog vremena, već isprobani recept, koji je na mnogo širem planu korišten 90-tih godina prošlog vijeka za pripremu agresije, za udar iznutra i iz vana na suverenitet i teritorijalni integritet države BiH.
U ne mnogo drugačijim okolnostima, samo godinu dana prije agresije na BiH u mom gradu Bosanskoj Dubici bila je viđena grupa mlađih operativaca, uposlenika neke beogradske firme, koja je izvodila radove za neke dubičke firme. Bili su često viđeni i dubičkim selima, posebno selu Maglajci, gdje su navodno radili na otvaranju kamenoloma, što je u svjetlu ovih najnovijih događanja na Kozari vrlo indikativno, obzirom da je to nedaleko od Banjskog turističkog centra Mječanica, u čijoj je blizini nađena do sada samo jedna masovna grobnica sa tijelima Bošnjaka. Postoji opravdana sumnja da ih je tu više, s tijelima ubijenih Kozarčana prilikom napada na Kozarac, ali još nisu otkrivene. Naravno, nije nepoznato da je Kozara, naročito Mansatir Moštanica, ne samo mjesto koje rado posjećuju vjernici i turisti, već i mjesto stalnih sastajališta najviših državnika Srbije sa liderima Republike srpske, počev od Kararadžića do Dodika.
Nacionalni park Kozara
Nekontrolisana sječa šume u Kozari, naročito u rejonu koji pokriva Nacionalni park, je naprosto nedopustiva. Nažalost, ovo je samo još jedan slučaj udara na prirodu BiH i njene resurse.
Nacionalni park Kozara ustanovljen je 6.4.1967.godine radi zaštite prirodnih ljepota, spomenika nastalih u vrijeme borbi na Kozari i drugih znamenitosti i spomen- obilježja, a proglasio ga je predsjednik SFRJ Josip Broz Tito. A znatno ranije, 6. juna 1957.g. šume Kozare proglašene su za šume historijskog značaja, da sačuvaju uspomenu na kozaračku epopeju. Iz tog razloga sječa šume u Kozari na način kako je to više nego uvjerljivo predstavio Vukanović je skrnavljenje autentičnih i svih drugih vrijednosti planine, koje trebaju ostati trajno zaštićene. A njih čine ne samo šume Kozare, monumentalni Spomenik revolucij na Mrakovici, manastir Moštanica podignut 1579.g. uz rječicu Moštanici na dubičkoj strani planine, obilježja ratnih događaja, već i pitomi grad Kozarac sa Spomenikom ubijenim Kozarčanima tokom agresije na BiH, stara Kozaračka kula izgrađena 1736.g. i mnogi drugi spomenici i znamenitosti tog područja.
Skrnavljenje Kozarske epopeje
Po završetku Drugog svjetskog rata prostor Kozare je proglašen za Nacionalni park, a na planinskom vrhu Kozare Mrakovici, po zamisli Dušana Džamonje, 10.9. 1972.g., uz prisustvo Josipa Broza Tita, podignut je spomenik Revoluciji sa memorijalnim zidom, na kojem su ispisana imena 9.921 poginulih branilaca Kozare. Spomenik na Kozari je svjedočanstvo stradanja naroda Kozare od njemačkih, ustaških i četničkih snaga, koji su sa dubokim nadahnućem posjećivale sve generacije SFRJ. Zadnjih godina na planini Kozari se manje pjeva o herojskoj odbrani slobode za koju su se borili partizani predvođeni dr. Mladenom Stojanovićem, manje igra Kozaračko kolo i pjevaju ojkače na seoskim prelima i sjelima. Spomenik Mrakovica je postao više materijalna a manje duhovna odlika i vrijednost borbe za slobodu, koju smo uživali, dok je bio izvorište na kojem su se školarci i studenti napajali epopejom, a milionski posjetioci demokratijom. Sada se i na Kozari rade neke druge radnje, kuju zavjere i pjevaju neke druge pjesme.
Šume Kozare stavljene u zaštitu kao nacionalno blago još 1957, deset godina prije proglašenja Nacionalnog parka Kozara, nemilosrdno se sijeku i tamane, a epopeja Kozare teško stečena u NOB-i, skupo plaćena krvlju najboljih kćeri i sinova i slavljena skoro pola stoljeća, teško je narušena i uzdrmana ne samo negiranjem dostignutih vrijednost revolucije, već zlodjelima nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora 1992.godine, progonom Prijedorčana i počinjenim još nepriznatim genocidom, u kojem je ubijeno 3.176 građana, od kojih su mnogi skončali u zloglasnim prijedorskim logorima Omarska, Keratem, Trnopolje…ali i razaranjem starog grada Kozarca i ubijanjem Kozarčana na njihovim kućnim pragovima. Sve je to trebalo biti sačuvao kao zaštićene vrijednosti Nacionalnog parka Kozara. A kad je 24. maja 1992.g. napadnut Kozarac grad je razoren, ubijeno je 1.800 a protjerano u logore 1.200 Kozarčana. Žrtvama Kozarca 31.7.2010. g. podignut je spomenik u centru grada, sa imenima 1.226 ubijenih Bošnjaka. I živi i mrtvi Kozarčani su nedjeljivi dio Kozare, danas lice i naličje Nacionalnog parka Kozara.
Kozarska epopeja
Prije 78 godina u toku njemačko-ustaške ofanzive na Kozaru, koja je počela 22. aprila 1942.godine i trajala do 12. maja 1942. skovana je herojska epopeja Kozare, jedna od najkrvavijih u toku II svjetskog rata na našim prostorima, u kojoj su poginula 3.093 borca a u Jasenovački i druge logore odvedeno 68.000 ljudi, žena i djece. O tome je 1962. snimljen film “Kozara” po scenariju Veljka Bulajića. Jedan od branilaca Kozare, pjesnik Skender Kulenović, ovjekovječio je heroizam i tragediju Kozare u svojoj poemi “Stojanka Majka Knežpoljka”. Kozarska epopeja je simbol borbe protiv fašizma, koja se mora čuvati i braniti prije svega na Kozari, u čemu nezamjenjivu ulogu ima Nacionalni park Kozara, kao prvi stub odbrane. A slike s Kozare koje ovih dana gledamo na video snimku Nebojše Vukanovića nam govore da se ne ide tim putem.
Burlington, 23.4. 2020 Zijad Bećirević
