DA LI JE GRIJEH ILI KAZNA – VJERSKI UMJESTO DRŽAVNI DOGAĐAJ
U Blagaju kod Bosanskog Novog danas je obilježena 31. godišnjica najvećeg egzodusa i progona bošnjačkog i hrvatskog stanovništva od postojanja grada na ušću Sane u Unu.Sve ima svoje granice! Novljani su sve prekrižili, barem kada je u pitanju obilježavanje godišnjice najvećeg egzodusa i progona Bošnjaka i Hrvata u postojanju Bosanskog Novog. Prošle godine u haremu gradske džamije u Vidoriji okupilo se tridesetak. Ove godine obilježavanje tog značajnog datuma preseljeno je u Blagaj. I da se nije uključila Islamska zajednica u BiH, svaka im čast, ovaj datum i taj događaj bio bi zaboravljen. Doduše, formalnije se tu pojavljuje i općinsko Udruženje logoraša, koje je nešto radilo, ali je nakon preseljenja na ahiret njihovog predsjednika Mirsada Brkića u stanju mirovanja. Na sramotu svih nas, a posebno bošnjačkih predstavnika u vlasti, od općine do države. Nevladine organizacije i institucije. Jer, tako se bošnjački feler nikada neće ukloniti: sklonost brzom zaboravljanju tuđeg zla i vlastitih nevolja. A to znači da će se povijest, učiteljica života, ponoviti; egzodus, protjerivanja, ubijanja, silovanja, etnička čišćenja, genocidi…
Vjerski poglavari Islamske zajednice u BiH i danas su još jednom podsjetili na tragediju Bošnjaka na ovim prostorima u protekloj agresiji na BiH, egzodus nesrpskog stanovništva i ukazali na važnost sjećanja na stradanja. Posebno su bili zabrinuti zbog današnjeg dana, 23. srpnja. Prisutni su potom proučili ja’sin-i-šerif za duše bosanskih šehida, a tradicionalno je položeno svježe cvijeće na šehidske spomen-ploče.Podsjetimo, jedan od najljepših krajiških gradova, smješten na obalama prelijepe Une i Sane, u svojoj gotovo 7,5 stoljeća dugoj povijesti, iako je nekoliko puta sravnjivan sa zemljom, nije doživio veći egzodus i progon nesrpskog stanovništva od onoga što se dogodilo 23. srpnja 1992. godine. Tog vrućeg ljetnog dana stvorila se nepregledna kolona vozila ispunjena tugom i suzama. Više od 10.500, uglavnom Bošnjaka, nešto Hrvata i nešto Srba, ne svojom voljom napustilo je Bosanski Novi. Tog dana ubijen je Bosanski Novi, njegova bosanska duša, sela i sokaci, čaršije, mutne rijeke, tihi ezani sa 18 bijelih, vitkih munara…
Noćna mora i kaos života u Bosanskom Novom počeli su mnogo ranije nego u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, jer je u susjedstvu više od godinu dana bjesnio rat. Naime, Bosanski Novi je graničio sa Dvorom na Uni (Hrvatska). Nasilnim preuzimanjem vlasti Srbi su provodili svoju fašističku politiku, koja je povezana s prvim nacističkim progonima Židova: maltretiranjem, rušenjem vjerskih objekata, dućana, kuća… uvođenjem strogih ograničenja kretanja i policijskog sata za nesrbe, likvidacijom muslimanske elite… A da će krvavi scenarij – potpuno uništenje svega što nije srpsko, stvoreno u oštećenim srpskim glavama, biti proveden, bilo je jasno. kada je Hamdija Ekić, bivši načelnik općine, pozvan u akciju u hotel “Una”, navodno na međunacionalnom dogovoru.
Međutim, srpski genocidni teror počeo je prvo u dolini Japre, u selima u kojima ima muslimanskog stanovništva: Blagaj Rijeka, Blagaj Japra, Maslovare, Suhača, Hozići, Donji i Gornji Agići. Mnogi će se datumi krivo sjećati 1992./95. godina. Pogotovo početak i kraj ubijanja grada-ljepotice. Prvi je registriran 11.10. svibnja 1992. godine. Bio je planirani scenarij da se počne granatirati dolinu Japre i bošnjačka sela Prekosanje i Urije. Izveden je napadom na vojno-policijsko kombi vozilo (napali su sami sebe), na magistralnom putu Bosanski Novi – Prijedor, u mjestu Blagaj Rijeka. A onda je uslijedio žestok odgovor. Ono što nije uništeno granatiranjem sela u dolini Japre, srpski su ratnici zahvatili plamenom ili opljačkali. 11. svibnja gorjela su i bosanska naselja Urije i Prekosanje. Deset dana kasnije, točnije 24. svibnja, cjelokupno stanovništvo doline Japre, njih preko 5000, satjerano je u Blagaj Japru, u prostorije tamošnjeg rudnika. Potom su prevezeni u Srednjoškolski centar u Bosanskom Novom, a nakon tri dana, 14. juna, vraćeni su u Blagaj. Nakon svakodnevnog mučenja, mučenja, ubijanja… 9. lipnja su ih smjestili u teretni voz, sa stočnim vagonima, bez hrane i vode i odvezli u selo Ostružna kod Doboja. Tu su srpski zlotvori odvojili vojno sposobne muškarce u jedan voz, a djecu, žene i nesposobne starce u drugi voz. Muškarci, njih oko 750, vraćeni su u Bosanski Novi. Ostavljaju ih u zatvorenim, prljavim teretnim vagonima dva dana, a zatim ih odvode na stadion “Slobode”, prvi koncentracioni logor u Bosni i Hercegovini. Na njemu su do tada zarobljeni svi muškarci nesrbi iz tog grada. Pokupljeni su iz svojih kuća i stanova i smješteni na igralište 1. lipnja.
No, je li itko od Srba spriječio taj inscenirani masakr? Da svi Srbi nisu četnici, ratni zločinci i loši momci potvrdit će se 15. srpnja kada je, nakon propalih pregovora o prelasku na hrvatski teritorij, konvoj s oko 5.500 nesrba iz Novoga krenuo iz Bosanske Dubice u pravcu Bosanske Dubice. Zasluge pripadaju dubičkom načelniku Nikoli Karanu koji je spriječio izvršenje planiranog masakra. Taj je častan čovjek ubrzo smijenjen s dužnosti i poslan na ratište, gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima i poginuo. Na sličan način stradao je i Lazo Kovačević, na željezničkoj stanici u Bosanskom Novom, pokušavajući zaštititi svoje komšije Bošnjake. I dok su bosanski muškarci bili zatočeni na stadionu, srpski ratnici činili su zločine kakve u povijesti toga grada nema. Bosanski Novi gorio je te noći 1. lipnja. Srušeni su mnogi eksplozivom razneseni objekti, radnje i kuće, među kojima i četiri džamije, od kojih su Gradska i Vidorija džamija zaštićene kao rijetke vrijednosti kulturne baštine. Jedan od najtežih zločina na području općine Bosansko dogodio se 22. lipnja 1992. godine u zaseoku Ekići-Alići, kada je u stravičnom masakru ubijeno 27 muškaraca. Zapravo, svi oni koji su se toga dana zatekli kod svojih kuća, u avlijama ili na njivama. Morali su iskopati vlastiti grob u koji su pokopani. Iako bez ijednog ispaljenog metka, u dolini Japre na najbrutalniji način ubijeno je 76 osoba, a na području općine 295. Među ubijenima je gotovo svo rukovodstvo SDA: Džafer Kapetanović – potpredsjednik, Rešad Berberović – sekretar, Ismet Muslimović, član užeg rukovodstva, te Hasan Isaković, Abdulah Huzejrović, Mahmut Čehaić, Fadil Blagajčević,Ako je 24. maj 1992. godine označen kao početak stradanja Bosanskog Novog, 23. jul je svakako datum kada je ova krajiška ljepotica sahranjena. Tog dana nesrbi Novigrada oprostili su se od svog grada, svoje mahale, ulice, sokaka, avlije, kuće… Krenuli su u kamionima, autobusima, automobilima… u pratnji UNPROFOR-a, UNHCR-a i Crvenog križa, u konvoju punom tuge i suza, uz plač djece i žena, jecaje muškaraca… Nepregledna, kilometarska kolona krenula je preko Unskog mosta prema Dvoru, pa nastavila prema karlovačkom naselju. od Turnja, tada prvih slobodnih krajeva. U tom konvoju, u zagušljivom pretrpanom kamionu, rođena su dva dječaka, bez liječničke pomoći. I umjesto da prvi put udahnu ovodunjalučki zrak u svojoj Bosanskoj Novoj, nikad neće saznati točno mjesto rođenja. Bilo je to između Velike Kladuše i Karlovca. Brojna rodbina, prijatelji, komšije dočekali su kolonu tuge i jada… Zlo i smrt su konačno ostavljeni. Potresne slike ovog mješovitog tužno-radosnog susreta zabilježili su fotoreporteri i snimatelji brojnih svjetskih redakcija. Konvoj, prepun ljudi i zavežljaja, završio je svoju misiju. A nakon dva dana provedena na ledu i u sportskoj dvorani u Turnju, napaćena djeca, žene i muškarci, u dogovoru s njemačkom vladom, vlakovima su odvezeni u Njemačku. Inače, Novljani su rasuti diljem svijeta, u čak 135 zemalja. A nakon dva dana provedena na ledu i u sportskoj dvorani u Turnju, napaćena djeca, žene i muškarci, u dogovoru s njemačkom vladom, vlakovima su odvezeni u Njemačku. Inače, Novljani su rasuti diljem svijeta, u čak 135 zemalja. A nakon dva dana provedena na ledu i u sportskoj dvorani u Turnju, napaćena djeca, žene i muškarci, u dogovoru s njemačkom vladom, vlakovima su odvezeni u Njemačku. Inače, Novljani su rasuti diljem svijeta, u čak 135 zemalja.Posljednji čin, zabijanje bašluka u mezar ukopanog Bosanskog Novog, dogodio se u oktobru 1995. godine, prije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Tada su grad morali napustiti i preostali nesrbi, oni koji su iz njima znanih razloga ostali u bosanskom paklu. Svi su prvo nekoliko dana bili zatočeni na autobusnom kolodvoru, a potom odvedeni u nepoznato. Lutajući danima po bosanskoj pustoši, uspjeli su doći na teritoriju pod kontrolom Armije Republike BiH. Na tom putu nekoliko ih je izgubilo život, dvoje u rijeci koju su morali prijeći.Genocid s predumišljajem potvrđen je i na Haškom sudu protiv optuženog Radovana Karadžića. Visoki dužnosnik UN-a Charles Karuđa potvrdio je da je nesrpsko stanovništvo nasilno iseljeno iz ove općine. U svibnju 1992. godine dužnosnici, predvođeni Radomirom Pašićem, načelnikom općine i predsjednikom SDS-a, od njega su tražili da organizira konvoj za iseljavanje Muslimana. Tada je na tom prostoru već počinjen elitizam, brzom i nemilosrdnom likvidacijom muslimanske elite, koja je taj narod potpuno obezglavila. A onda su grad pretvorili u mučilište.Veliku odgovornost za ratna stradanja, ubojstvo 295 nedužnih Novovljana, nikad utvrđeni broj žrtava silovanja, etničko čišćenje, prvi koncentracioni logor u BiH na stadionu nazvanom, koje ironije – „Sloboda“, rušenje svih 18 džamija, uništavanje svega što nije srpsko, nosi i Radio Bosanski Novi. S valova ove medijske kuće, u kojoj sam proveo gotovo dva desetljeća, do 1990. bila je među najboljim domaćim postajama u BiH, širile su se gnusne i bestijalne laži, poticala mržnja; nacionalne, vjerske, etičke…Prema sadašnjem trendu i ulozi nefunkcionalne države, besramnih i nemoralnih bošnjačkih predstavnika, inertnih nevladinih organizacija…, teško je vjerovati da će svi zločinci ikada biti procesuirani ili kažnjeni.No, brine se i kako se ovaj datum i događaj ne zaborave!? Možda mišljenje poznatog Novljanina Nijaza – Nize Kapetanovića, koji je svoj poslijeratni život posvetio istraživanju istine o Bosanskom Novom i izdavanju nekoliko knjiga o tom lijepom krajiškom mjestu i njegovim stanovnicima, koji kaže: “Po mom mišljenju, u Bosanskom Novom moramo imati primjereno mjesto gdje će se naši ljudi okupljati bez politike i političkih govora i moći se dostojanstveno sjećati tih dana. Rješenje je, dakle, da se u gradu izgradi spomen obilježje našim šehidima. , te zatražiti od Skupštine općine da se 23. srpnja službeno proglasi Danom sjećanja na naše šehide i egzodus Novljana.Budući da je prvi koncentracioni logor otvoren u Bosanskom Novom na stadionu “Slobode” i da je u jednom danu deportirano, najviše, 10,5 hiljada nesrba, da bi i taj datum trebao biti upisan u kalendar značajnih datuma države Bosne i Hercegovine.
Ferhat Korajac
