Možeš li nam reći nešto o sebi i porodici? Odakle dolaze tvoji tata i mama?
Našim najdražim čitateljima, moje ime je Axelle Hannan Dervišević i ja sam trenutni predsjednik Upravnog odbora New England Friends of Bosnia and Herzegovina (https://nefbih.org/bs/), i trener za transformacijski wellness, fokusiran na tijelo, duh i dom. Kao multietnički balkanski amerikanac, bila sam motivisana ljudskom patnjom i time kako kolektivna svijest može neizmjerno pridonijeti kapacitetu ljudskog duha. Moj otac je rođen i odrastao u Višegradu, BiH, a moja mama, amerikanka iz prve generacije srpsko-slovenskih, provela je život u Novoj Engleskoj. Ja sam prva osoba s očeve strane familije rođena u Sjedinjenim Američkim Državama, i svojim postojanjem upoznavala sam ga sa drugačijom sociološkom pozadinom od one u kojoj je odgojen, istovremeno dok se je i sam upoznavao sa novim okruženjem. Njihova strast prema Balkanu gotovo je zajedno odgojila tri djevojke, i moje sestre i ja smo se upoznale s filantropskom porodicom koja je imala za cilj uspostaviti ekonomsku stabilnost, gostoprimstvo, pa čak i slavlje za balkansku dijasporu.
Trenutno si predsjednik New England Friends of Bosnia and Herzegovina, možeš li predstaviti ovu organizaciju našim čitaocima?
New England Friends of Bosnia and Herzegovina je neprofitna 501 C 3 organizacija sa sjedištem u Kembridžu, osnovana 2012. godine, koju vodi grupa strastvenih volontera, posvećenih služenju zajednice u zemlji i inostranstvu kroz inovativne, održive i efektne programe.
Primarni fokus NEFBiH je:
- Promoviranje bosanskohercegovačkog naslijeđa, kroz kulturne, obrazovne i svečane programe.
- Zaštita i promocija bosanskog jezika kroz NEFBiH školu bosanskog jezika.
- Podizanje svijesti o genocidu kroz kampanje za ljudska prava, predavanja i komemoracije.
- Podsticanje partnerstava i saradnje sa organizacijama koje imaju slično mišljenje, državnim i gradskim institucijama u Sjedinjenim Državama, Bosni i Hercegovini i drugdje.
Tvoj otac Azem je ratni heroj, najmlađi komadant Armije BiH u Sarajevu. Postoji priča kako je upoznao tvoju majku, veoma interesantna priča, koja je i o tebi je mnogo, pa nam reci kako je sve počelo?
Moji mama i babo su se upoznali tokom rata u Bosni, pod frakcijom koju je kontrolisala armija gdje je bio moj babo. Kada sam bila mala, vjerovala sam da je njihova priča temelj sudbonosno povezanih duša, priča o tome kako su dvije osobe prevazišle nasilje koje se događalo na linijama fronta, uključivši ljubav i otpornost. Njihova priča me motivisala da duboko pogledam kroz objektiv žrtve i počinioca, da razumijem šta uzrokuje masovne incidente nasilja i teoriju drugosti. Ako sam ja mogla pomiješati različite dijelove sebe i pokušala pronaći mir, zašto onda i svijet ne može vidjeti valjanost i snagu predloženog mira na Balkanu?
Moj otac je bio hrabar borac, nevjerovatan vođa i stalni podsjetnik kako zajedničke inicijative mogu dovesti do izlječenja traume. Moja mama, vrlo znatiželjna i strastvena žena, me je podsjećala o patnjama žena, posebno u vrijeme rata. Njena priča o zarobljavanju i silovanju u više navrata u zamjenu za njen život učinila me svjesnom kako, u vrijeme rata, još jedan rat javlja se među ženama, a to je onaj koji ugrožava njihovo senzualno samopouzdanje i dalje utiče njihove odnose u životu, osim toga što su žrtve i što doživljavaju ozljede i nasilje. Njih dvoje su bili zadivljujuće impresivan par, i svojim izborom da mene imaju su namjeravali su dalje stvarati „Axelle Hannan“, čije značenje je saosjećajni milosni mir njihovim međugeneracijskim traumama i globalnoj dinamici koja se bori za prosperitetne životne uslove.
Imaš nekoliko identiteta, američki, bosanski, slovenački, srpski… koji su te učinili veoma posvećenom i jakom. Praktično u svakodnevnom životu, postoji li svađa između njih ili je sve u savršenom redu?
Odnos unutar Balkana i njegov odnos sa Međunarodnom zajednicom biće stalna diskusija sve dok većina građana zemlje ne osjeti utjehu. Dejtonski mirovni sporazum nije potvrdo patnje koje su Bosanci proživjeli tokom rata, kao što ni Međunarodna zajednica nije izložila informacije o ratu preko masovnih medija, na način na koji nas današnji društveni mediji povezuju sa tragedijama koje se razvijaju u današnjem modernom svijetu. Političko osnaživanje mora započeti ekonomskim osnaživanjem i nažalost, politička kriza u Bosni i Hercegovini ne teži ovom pitanju u progresivnom smislu. U toku su psihički i fizički zdravstveni problemi sa kojima se suočavaju naši građani, a koji često ne mogu biti zbrinuti bez finansijske pomoći zajednice dijaspore. Lideri širom Balkana moraju prepoznati da smo jaki onoliko koliko su jaki naši najmanje zdravi članovi, integrirajući možda optimističnu posvećenost svojim građanima van političkih dispariteta kojima oni trenutno doprinose.
Tvoj otac je iz Višegrada, njegova šira porodica je bila žrtva užasnih ratnih zločina i etničkog čišćenja tog regiona, kako se osjećaš kada odeš tamo? Šta je rijeka Drina i Bosna i Hercegovina tebi?
Bosna i Hercegovina će uvijek biti dom za koji osjećam da nikada nisam mogla u potpunosti doživjeti ali je moju dušu učinila zdravijom samo time što sam bila povezana s njom. Moja nana i nekoliko članova porodice koji su mi na dohvat ruke, podsjećaju me na moju povezanost sa svijetom starijim od onog koji ja doživljavam u Sjedinjenim Državama, i uvijek sam cijenila ručno izrađenu, robusnu odlučnost mog naroda. Iz sigurnosnih razloga na rijeci Drini nisam bila dok nisam ušla u svoje dvadesete, nisam imala priliku sjediti u Višegradu, niti stajati na zemlji na kojoj je odhranjen moj otac. Prvobitno smo više vremena provodili u Goraždu i Sarajevu, mjestima gdje je mnogo ljudi iz Višegrada također doselilo nakon i za vrijeme rata.
Posjećujući našu zemlju više puta u dobi od 5. do 30.te godine, još uvijek postoji u meni jasna i direktna poveznica sa tragedijama koje su se dogodile 1990.-ih i ranije. Naša zemlja je spomen gdje je previše mrtvih pokopano i previše pojedinaca nosi teške traume i tugu koju su njeni ljudi iskusili. To me podsjeća koliko je ravnoteža važna, koliko su vitalne veze sa prirodom, i što je najvažnije, kako je nevjerovatno imati povezanu zajednicu u kojoj se porodice međusobno druže, a komšijama je dozvoljeno da žive u miru, uprkos njihovim društvenim, ekonomskim, političkim ili vjerskim razlikama.
Često se borim sa rodnim disparitetima koji su ugrađeni u našu kulturu, i to me je dovelo do toga da snažno cijenim progresivizam, rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena. Osjećam da sam prkosno strastvena prema ženskim pravima i privučena vezama koje promoviraju osnaživanje svih polova. Dok razumijem zastarjelu metodologiju gdje muškaraci slijede svoje snove o karijeri, a žene preuzimaju ulogu domaćice, moje napore da budem ženski preduzetnik koji bi jednog dana mogao pomoći mojoj porodici i ocu, su iznad tog razumijevanja i bilo kojeg laskanja navedenoj dinamici, i priželjkujem Bosnu i Hercegovinu koja poštuje ne samo ženska, nego i rasna i queer prava jer društvo teži da bude inkluzivnije.
Očigledno, kao novoizabrani predsjednik New England friends of Bosnia and Herzegovina, jedne od najmlađih bosansko-američkih i najobrazovanijih neprofitnih organizacija u Sjevernoj Americi, šta je vaš primarni cilj i plan za blisku budućnost?
Izvan mojih osnovnih ciljeva u karijeri, moja trenutna uloga predsjednika23/24 New England Friends of Bosnia and Herzegovina me je učinila svjesnijom o tome kako je naša trenutna potrošačka kultura promijenila način na koji pojedinci komuniciraju s filantropskim inicijativama. Iako je važno nastaviti promovisati poruke i lekcije naše zemlje kroz humanitarne i obrazovne inicijative, zajednice koje su doživjele traumu žude za ravnotežom između izlječenja svojih domovina ali i doživljaja zabave i veselosti. Moj najjači cilj kao predsjednika upravnog odbora NEFBiH, je povećati naš ukupni angažman i pokazati našim članovima da ih slušamo i uvažavamo kao jedna zajednica koja nastavlja svoje uranjanje u Sjedinjene Države.
Da bi imali uspješnu organizaciju koja opskrbljuje naše inicijative za prikupljanje sredstava i programiranje, ljudi moraju osjetiti potrebu za uključivanjem u naše aktivnosti. Posao koji radi naš odbor je volonterski i nema naknade, ali za to mora postojati intrinzična volja za učešćem koja proizilazi iz njihovog hranjenja filantropske i slavljeničke potrebe. Ovo uključuje postavljanje stabilnog tempa između osnova, poput naše škole jezika, folklornog programa i tekućih prikupljanja sredstava, ali i uvođenje kontinuirane validnosti zabave! 2023.-2024. predstavlja naša dva predstojeća projekta: Projekat srce i duša, te projekat mozak i tijelo, koji se spajaju kako bi osnažili naše strateške inicijative i temelje, a istovremeno izazivaju saosećanje i oživljavaju dušu naše zajednice. Ako se to postigne, ne budimo samo posvećenost naših učesnika već postavljamo samoodrživo tlo koji dokazuje stalnu izvodljivost u našoj drugoj deceniji operacije.
Za kraj, kakvu poruku želite da pošaljete svim Bosancima u našoj domovini i inostranstvu, posebno mlađim generacijama?
Ima djece koja su izgubljena u tekućem etničkom sukobu na Balkanu koja mole da budu viđena da bi se stvorio svijet u kojem se osjećaju cjelovitije sa svojim identitetom. To ne umanjuje iskustva koja ste prošli, ali ih liječi, kada na ono što se dogodilo na Balkanu možemo gledati kao na jedno od mnogih načina na koji bogati pojedinci imaju za cilj traumatizirati svoje civile kako bi ostali pod ekonomskom kontrolom. Naš narod pati, iznova proživljava svoje tragedije zbog političkih izbora koji se nastavljaju. Dok neki mogu vjerovati da djeca poput mene imaju “nečistu krv” jer su multietnička, na taj način odričući se naših potreba, to su često samo stereotipi sa kojima su se upoznali tokom svojih razvoja, i lišeni su etičkog značenja.
Postoji toliko mnogo resursa kojima ljudi u Sjedinjenim Državama imaju pristup da to pojedinci u Bosni i Hercegovini ili ne razumiju ili nisu u stanju da se uključe. Pristup informacijama o ishrani, psihologiji, fiziologiji i ostalom, od vitalnog je značaja za ekonomsko osnaživanje, jer ljudi ne mogu vidjeti postojanje mimo onoga što znaju, a da nemaju regulisan nervni sistem, nešto za što mnogi koji su preživjeli traumu ne osjećaju. Moramo pronaći način za izlječenje kako bismo dosegli potencijal naše zemlje i postigli mir na Balkanu. Kada se to dogodi, naša djeca i mladi mogu pronaći nadu za svoju budućnost, i kontinuirano se izgrađivati kako bi postali aktivni sudionici u svijetu koji ima za cilj da im pomogne, umjesto da ih povrijedi.
Izvor: Axelle Hannan Dervišević Intervju – Bosna Global
