U Bosni i Hercegovini sezona lova na žene nema kalendar, ali ima jezivu statistiku. Svaka dva do tri mjeseca jedna žena postane vijest u crnoj hronici. Scenarij je svaki put isti: jeziv zločin, medijska bomba, a zatim vojska „tastatura ratnika“ koja zauzme digitalni prostor svojim mišljenjima i osudama.A onda – tišina. Do iduće žrtve.Sistem koji čeka „mrtvu glavu“ Dok se društvene mreže crvene od parola „Nikad više“ i „Nijedna više“, oni koji su najodgovorniji ostaju nijemi. Institucionalni odgovor je spor, birokratski hladan i najčešće zakasnio. U našem društvu, žrtva je prepuštena sama sebi sve dok ne padne mrtva glava. Tek tada sistem „proradi“, ali za žrtvu je tada prekasno.Autorica romana „Aida“, koja je i sama prošla kroz pakao svih oblika nasilja – od porodičnog i vršnjačkog do mobinga na radnom mjestu – odlučila je prekinuti taj krug šutnje. Njena priča nije samo književnost; to je dokument preživljavanja u državi koja ne čuje krik upomoć dok god je on artikulisan kroz život, a ne kroz smrtovnicu.
Kreditom protiv zaborava
Najstrašnija spoznaja u cijelom procesu borbe jeste ona o potpunoj samoći. Kada je autorica odlučila progovoriti i izdati roman posvećen svim žrtvama femicida, podrška je izostala. Tamo gdje su trebale biti donacije i razumijevanje institucija, stajala su zatvorena vrata.U ime svih onih koje više ne mogu govoriti, autorica je svjesno rizikovala vlastitu egzistenciju, podigla kredit i sama objavila knjigu. Danas, kada je red došao na promociju i prodaju, ponovo se suočava s istim zidom – interes pokazuju samo rijetki koji imaju sluha za tuđu bol.
Borac, a ne žrtva
„Odlučila sam nikad ne biti žrtva, već borac za sebe i svoja prava“, poručuje autorica. Njen put je opomena svima nama. U zemlji gdje se milioni troše na političke kampanje i luksuzne vozne parkove, jedna žena mora ući u dugove da bi upozorila na ubijanje žena.
Roman „Aida“ nije samo knjiga. To je krik protiv onih koji vide samo sebe, protiv komšija koji pojačavaju televizor dok iz susjednog stana dopire vrisak i protiv države koja femicid tretira kao incident, a ne kao epidemiju.
Pitanje za kraj
Hoćemo li ponovo čekati novu crnu traku na profilnim slikama da bismo se sjetili žrtava? Ili ćemo podržati one koji su preživjeli i koji imaju hrabrosti da pišu o onome o čemu svi ostali šute? Podrška romanu „Aida“ nije samo kupovina knjige. To je ulaganje u glas koji odbija da bude utišan. Jer u Bosni i Hercegovini, borba za život ne bi smjela biti privatni rizik pojedinca, već obaveza svih nas.
Vildana Stanišić
