Više je nego indikativno da od postanka dejtonske BiH građani nisu bili nezadovoljniji sa politikom koja se u BiH vodi i sa političarima koji je provode. Politikom nisu zadovoljni, jer sve što je do danas urađeno na političkom planu nije donijelo nikakva poboljšanja, već je iznevjerilo očekivanja i izaziva sve veće nezadovoljstvo. Političari, koji su nosioci te takve politike, iz dana u dan izazivaju sve veću odbojnost, provociraju neprihvatljivim političkim rješenjima, da ih se naprosto ne može ni gledati ni slušati. Dio te politike i političara čini međunarodna zajednica, predstavljena kroz Vijeće za implementaciju mira, OHR i međunarodnog predstavnika, od kojih se očekivalo mnogo, a dočekali su to da svi samo čekaju da im vide leđa, pa poslije kako god bude
BIH političari (ni)su samo domaći proizvod
Međutim, kada govorimo o bh politici i političarima treba imati u vidu da tu politiku nismo mi ni kreirali ni određivali, već nam je nametnuta, a političare jesmo mi stvarali, ali su korumpirani, pod uticaj loše politike i rade po diktatu. Ono što je najtragičnije, ni politika ni političari, ne djeluju na planu obnove i jačanja jedinstva u zemlji, već ga iz dana u dan čine slabijim, a status države i njenih dijelova neizvjesnijim. Od MZ se i dalje očekuje podrška, sada možda više nego ikad, a te je podrške sve manje i sve je više podložna kritici, jer je svedena na upozorenja koja niko više ne sluša. Kod svih već dugo vlada uvjerenje da su OHR, OSCE,UNHCR, a najviše visoki predstavnik Valentin Inzko profanisali svoju ulogu i umjesto pomoć postali sve teže snošljiv teret. Za razliku od ranijih – Šveda Carl Bildta, Španca Carlosa Westerdorpa, Njemca Wolfganga Petritscha, Engleza Paddy Ashdowna, Njemca Chrisian Swartz Schilinga, Slovaka Miroslava Lajčaka, koji su manje ili više zadovoljili, posljednji Valentin Inzko je potpuno profanisao ulogu koja mu je povjerena. U zadnje vrijeme djeluje tako beskrvan i uplašen, da je više za žaliti nego kritikovati.
A te političare smo mi stvorili. To smo mi, to su naši očevi, koji se grčevito drže vlasti, umjesto da ih smjenjuju njihovi i naši sinovi, kćeri i unuci. Ne mali broj njih je bez svijesti i savjesti. Oni koji su zdravi, koji teže isplivati na površinu, ne uživaju dovoljno naše podrške, niti je dovoljno nas koji smo im spremni pružiti ruku. Zamoreni dnevnim događajima i pod njihovim konstantnim pritiskom gubimo pokretačku snagu i volju za strateške ciljeve.
Dok u svijetu elita vodi društvo napred, naša je inficirana i bolesna, širi zarazu i vuče nazad. Dok sve oko njih tone oni pametuju i mudruju ili zajedno kolo igraju i šenluče.
Duga je lista političara različitih nivoa vlasti koji nam od nastanka Dejtonske BiH do danas zagorčavaju život. Nisu svi loši, ali su svi dio hronologije promašaja. Neki od njihovih reprezentenata su: Milorad Dodik, Mladen Ivanić, Dragan Čović, Nermin Nikšić, Željko Komšić, Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić, Nikola Špirić, Nikola Radmanović…
Preduga je lista političara Dejtonske BiH, koji su debelo koštali poreske obveznike, a nisu ništa učinili za BiH i njene narode. Ne mali broj njih ne samo da nije radio u interesu BiH, već je radio i danas radi na njenu štetu. Rade što žele i za njih ne važe nikakvi zakoni. A neki od njih su dokazani neprijatelji svoje države. Najveći apsurd je to da se najveći neprijatelj BiH Milorad Dodik sada uživljava u ulogu predsjednika. Kakav apsurd u sve apsurdnijoj državi? Osilio se toliko, da se već u startu drznuo uslovljavati i prijetiti napuštanjem funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, iako zna da je ne malo onih koji misle da na nju nije smio nikada ni doći, jer njegov angažman nije u funciji napretka države već glavni dio projekta za njeno rušenje. A od kada je došao od pape i iz posjete Istambulu, spustio je aroganciju i smekšao, jer misli da mu je prošlo ono sa rezervnim sastavom policije, vojnim uniformama, pa sad treba malo spustiti gard.
Ne može se reći da Dodik, Čović, Ivanić, Izetbegović…i njihove brojne prišpetlje nisu svjesni stanja. Jesu i previše, jer da nisu ne bi tako dugo s nama vladali i tako istrajno trpali u džepove
Skretanje krivice na političare
Mada su “izabrani” političari najodgovorniji za stanje u zemlji, najviše krivi za greške, propuste i promašaje, u njihovoj krivici i odgovornosti nemamo pravo tražiti opravdanje za sebe i amnestirati sebe od odgovornosti.
Političarima trebaju neprijatelji, da bi mogli opravdati svoju ulogu i postojanje, da bi svoje uspjehe i neuspjehe mogli predstaviti kako im odgovara, ali i nama političari trebaju kao neprijatelji kao izgovor za našu šutnju, neodlučnost, inertnost i pomirljivost
Koga okriviti za opšte stanje u zemlji, stanje stagnacije, nazadovanja, agonije i nestajanja? Političare, politiku, građane, narod ili narode? Šta se najhitnije mora preduzeti u BiH, da se narod spasi, a država sačuva? Otklanjati – rješavati uzroke ili posljedice. Uzroci su veliki i duboki, a posljedice sve teže i posljedičnije. Ustvari, političari su i uzrok i posljedica; u plodno tlo siju novu sjetvu i nove žetve žanju.
BiH nisu potrebni njeni građani
Nakon selektivnog progona stanovnika tokom agresije na BiH pod prijetnjom oružja, pretežno Bošnjaka, u uslovima mira svjedoci smo masovnog odlaska BiH građana u inostranstvo, prije svega mladih i obrazovanih, što je rezultat neodrživog političkog stanja u zemlji.
Već mjesecima pa i godinama sa velikom zabrinutošću govorimo o odlasku mladih, odlasku obrazovanih i stručnih ljudi svih profila, što će svakako imati negativan, ali u nečem i pozitivan odraz na stanje u zemlji. Olahko se odričemo naših građana, u koje smo uložili sve svoje potencijale i dajemo ih bogatim da budu još bogatiji. I nije to prvi put. To je postala praksa ne samo BiH. Pri tome zaboravljamo, i nećemo da znamo, da smo bez imalo otpora skoro ravnodušno dozvolili da preko milion naših građana, prognanih tokom agresije na BiH, ostane u svijetu. Koliki je to kapital bez kojeg je ostala BiH? Šta smo učinili da prisilimo vlasti BiH i MZ da im obezbjede uslove povratka i da ih vrate? Ništa! I ne samo da ih nismo vratili, već su im sa bezbroj adresa upućivane optužbe što su otišli i nisu branili zemlju, a sad ih krivimo i optužujemo što ne mogu ili neće da se vrate. Nije tačno da se nije moglo. Imala je posdejtonska vlast u BiH dovoljno sredstava da pomogne i stimuliše povratak, ali su ta sredstva pretežno trošena za zbrinjavanje onih koji su nas progonili. Ustvari, prava istina je u tome da je vlast u BiH bila sretna što se prognani ne vraćaju, jer bi povratkom ugrozili pozicije vlastodržaca. U entitetu Rs su se otvoreno suprostavili povratku i onemogućil ga, a u federaciji BiH eskivirali i improvizirali povratak.
Politika u BiH
Politika je oružje i oruđe za osvajanje i održavanje vlasti i vještina upravljanja društvom, kojom se preko državnog aparata usmjeravaju i usklađuju sve društvene djelatnosti javnog života. Po nekim mišljenjima politika u BiH nije promijenjena od 1878. do danas i u njoj sudjeluju i sadejstvuju isti politički akteri, djeluju isti interesi, a ispoljavaju se isti problemi. Obojenu nacionalizmom, populizmom, depotizom…usmjerenu interesima velikih sila, predstavljenih kroz MZ, BiH politiku karakterišu: otuđenost od građana, dominacija nacionalnih stranaka, korupcija, bahato ponašanje političara, širenje straha i mržnje, prijetnje, stranačko zapošljavanje, neosjetljivost na rastuće socijalne probleme…Na djelu je stalno nastojanje političara da na svaki način odvrate pažnju od stvarnih životnih problema i usmjere je u pravcu koji odgovara njihovim interesima.
Produkt takvog vladanja državom su bijeda i siromaštvo u koje sve dublje zapadamo.
BiH država talac nacionalističke politike
Koliko je država BiH talac nacionalne politike i političara nacionalista, pokazuje državotvorni prkos Rs predvođen Dodikom, servisiran Srbijom i Rusijom, ali i krajnje opasno i posljedično uslovljavanje i ultimativno ponašanje HDZ BiH i lidera Dragana Čovića, koji se nametnuo državi i usporio i onemogućio izborne procese, prvo tezom “da jedan narod ne može drugom birati predstavnika”, a potom “zahtjevom za izmjenu izbornog zakona BiH” po nacionalističkom modelu, koji odgovara samo Čovićevom HDZ BiH. Krajnje je politički neodgovorno prema državi i građanima BiH budućnost zemlje držati taocem, radi postizanja političke koristi agresivnog susjedstva iz Srbije i Hrvatske.
Navikama iz socijalizma ne može se uspješno živjeti u kapitalizmu
Siromaštvo i bijeda, u koje sve dublje zapada bh društvo, su produkt osionog divljeg kapitalizma i razornog kriminalnog vladanja državom. BH tužilaštvo i sudstvo su šlag tom vladanju. Politikom u BiH upravljaju lični interesi onih koji politiku provode. Politika i političari su loš gospodar države BiH. Kao rezultat toga, građani napuštaju Bosnu i Hercegovinu, jer nisu našli sebe, nisu i ne mogu ostvariti svoja osnovna životna prava. A kako da i nađu sebe, kad je mentalni sklop ostao po socijalističkom modelu, a kapitalizam ih u najsurovijem obliku tare već skoro tri decenije. Dovoljno je pomenuti samo dvije činjenice. U razvijenom kapitalizmu, kakav je američki, svaki menadžer te može u svakom trenutku poslati kući, ako mu u bilo kom pogledu ne odgovaraš, a u eri jugoslovenskog socijalizma trebalo je dvije i više godina da se istjera loš radnik koji loše radi i remeti odnose, jer ga je štitio sistemski Sud uduženog rada. I druga stvar. U vrijeme jugo-socijalizma svaki onaj ko je završio fakultet tražio je da radi striktno posao za koji se obrazovao, iako nije imao nikakvu praksu, pa je veliki broj fakultetlija samo statirao i ubirao visoku platu, ne dajući nikakav radni učinak. Trebalo je proći nekoliko godina da nešto konkretno uradi. Njegov stručni potencijal je bio neiskorišten. U američkom kapitalizmu, školovanje nije besplatno kakvo je bilo u Jugi, već studenti tokom studija moraju dizati visoke kredite s kojima plaćaju školarinu, i moraju ih početi otplaćivati odmah po završetku studija. Obzirom da mnogi po završetku studija ne mogu dobiti posao za koji su obrazovani, moraju početi raditi bilo koji posao, da bi mogli otplaćivati studentske kredite koje su koristili, jer svako kašnjenje otplate drastično povećava ukupan dug kamatom i troškovima. Ako se nekima od tih nakon nekog vremena ukaže prilika da dobiju posao u svojoj struci, koji su željeli, često ga ne mogu prihvatiti, jer ih promjena posla vraća na početnu satnicu i gube beneficije koje su u međuvremenu stekli, u koje spadaju zdravstvena zaštita, pravo na godišnji odmor, bolovanje, itd. Tako se desi da neki nikad ne dođu u priliku da rade posao za koji su se obrazovali.
Moral u političkom životu BiH
U BiH politika vješto manipuliše i poigrava se sa moralnim vrijednostima i ruši ih, jer joj to omogućuje Dejtonsk Ustav, koji je potpuno ignorisao prava manjina i građanska prava, moralne norme stavio u zadnji plan. S pravom se može konstatirati da zadnjih 20 godina u BiH politici nema moralne odgovornosti, a izvor političkog nemorala je u Ustavu BiH, jer omogućuje političke manipulacije, koje zadnjih 10 godine više nego uspješno za razaranje države koriste Dodik i njegov SNSD i Čovićev HDZ BiH U takvim okolnostima politika i moral su nespojivi, jer moral je u političkom životu moguć samo kad se uspostavi demokratska kontrola vlasti.
Dejtonski ustav je oruđe separatista
Ni jedan ustav nije narodni, dok ga građani ne izglasaju i prihvate kao svoj. Građani BiH nisu nikad usvojili Dejtonski ustav, već im je nametnut i zapečaćen neodgovornim nadzorom MZ. Građani ga doživljavaju kao luđačku košulju. Proizvod Dejtonskog ustava je opšti haos u zemlji i metež u narodu. Centralni dio Dejtonskog ugovora je Ustav, a on je antidržavni jer ne objedinjuje zemlju već je razdvaja. Nacionalisti i desničarske partije ga vješto koriste kao oruđe za širenje podjela i rušenje države. Neki ga vide kao oblik političke prostitucije, a političke odgovornosti nedostaje u svim slojevima vlasti.
BiH političari
Ne mali broj BH političara treba na crnu listu, ne samo Dodik, i ne samo na američku. Političari djeluju u magli, kriju se u magli, proizvode maglu i maglom pokrivaju državu. Iz dana u dan sve ih je više, a građana sve manje, u nekim područjima ni za lijeka. Većina njih, koji su na vlast stupili tokom i nakon rata, i danas su na vlasti. Više nego su komotni u mreži koju su oko sebe spleli. Ako već moraju, samo promjene položaj s noge na nogu.
Udruženi neprijatelji BiH Dodik i Čović uz pomoć svojih sljedbenika sve čine da državu BiH na domaćoj sceni predstave kao neprijatelja, a na vanjskoj kao neodrživu, spremnu da ide na doboš. Svako ko im se suprostavi postaje živa meta. Niko ne zna koliko ih je do sad upisano u Dodikovu crnu knjigu. Zaštićen specijalcima i dodatno obezbjeđen “rezervninm sastavom” uz glasogovornicu Željku Cvijanović, Dodik nastavlja neprisnoveno vladati svojim feudom i nakučivati milijunske zarade svojoj familiji i svojim poslušnicima. Možda afera “Tegeltija”, ako se počne odmotavati, otkrije koji sve predmeti i po čijem zahtjevu leže u fijokama tužilaštava i kod sudija i kupe prašinu dok ne budu zaboravljeni ili ne dočekaju neki oblik zastare. A takvu moć kakvu imaju Dodik i Čović nemaju danas ni najveći apsolutistički vladari. Oni su alfa i omega i simbol političara sa oznakom “Made in Dejton” proizvedenih u Dejtonskom političkom sistemu, kakav postoji samo u BiH.
Od aktuelnih BiH političara ne treba očekivati da odstupe od svojih sitnosopstveničkih interesa i stave se u poziciju ugnjetavanih građana, i to su pokazali svih postdejtonskih godina. Nasuprot tome, domaći politički lideri su se toliko osilili, da se ne osvrću niti ih brinu zahtjevi i upozorenja, bez obzira kojim povodom i od koga dolaze. Podržani od svojih partija, koriste se lažima, prijete i šire strah. Nažalost, građani ih za to ne kažnjavaju, iako znaju da se sami neće uozbiljiti i opametiti i početi se ponašati odgovorno. Jedan od rijetkih je Denis Bećirević, koji je nedavno najavio borbu protiv političkih varalica, ali je u tome ostao osamljen.
Odgovornost političara zahtjeva od njih da se suoče i uhvate u koštac sa problemima i da ih odlučno i angažovano rješavaju, da podrže procese demokratizacije i mjenjaju svijest građana u tom pravcu. Ali za takvu strategiju trebaju odgovorniji političari, kojih nema ili su onemogućeni.
Najneodgovorniji, najlicemjerniji i najskuplji bh političar je Međunarodna zajednica, koja svoj neodgovoran pasivan odnos prenosi na domaće političare i svoj neuspjeh da učvrsti mir i uspostavi normalno demokratsko stanje opravdava ulogom koju svodi na usmjeravanje i pomaganje, bez intervencija. Međunarodni predstvanik Inzko papagajski ponavlja da političari i građani moraju odgovorno djelovati i preuzeti vlastitu sudbinu u svoje ruke, a zna da im to Dejtonski sporazum onemogućava.
Građani BiH
Dejtonska podjela BH građana na tri konstutivna naroda je sjeme razdora, koje se oplođuje već preko dvije decenije. Podjela je toliko duboka da onemogućuje dogovor o bilo čemu, a najmanje o tome kako zemlja danas i u budućnosti treba izgledati. Sve se čini da se država oslabi, umjesto da ojača, jer jedino jaka država može pružiti građanima ono što se od nje očekuje.
Političke stranke ucjenjuju građane i svoje članove drže kao svoje taoce. Jedno od najvećih razočarenja u društvenom životu BiH je akademska zajednica, vjerovatno zbog toga što u njoj mladi nemaju dovoljan uticaj, ili zato što stari nisu završili započeto i ne žele započinjati novo, a i dalje drže sve konce. Intelektualci iz sva tri naroda i ostalih bi trebali preuzeti svoj dio odgovornosti, pokrenuti inicijativu za nužne promjene, koje bi građanima vratile vjeru, ali su i sami žrtva podjela. Intelektualni dio građana mora probiti led, a kako kad i ne pokušavaju, već uvlače glavu u vrat i ostaju u okrilju svoje sujete.
Najveći broj građana BiH je nezadovoljan sa politikom i političarima, ali ih i dalje trpi i pod pritiskom glasa za njih i daje svoj glas istoj nacionalnoj partiji. Iako su izbori jedini put da se promjeni loša vlast, svoje pravo da svojim glasom mjenjaju stanje koristi samo 50% građana koji imaju pravo glasa. Ako se zna da od tih 50% značajan broj čine poslušnici i zaposleni u administrativnom aparatu i javnom sektoru, čija egzistencija direktno ovisi od nacionalnih partija, onda nije iznenađenje što se ni u jednim izborima do sada, iako se održavaju svake dvije godine, do sada ništa nije moglo promjeniti.
Građanima BiH je preko glave i politike i političara, koji već duže od dvije decenije neprikosnoveno vladaju političkom scenom. Ima li iko ko još želi gledati i slušati Dragana Čovića, Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića, Fahrudina Radončića…? Ja se naježim kad ih vidim. Nažalost, građani su toliko podijeljeni, toliko stjerani u odvojene torove, da ih ni teška nepravda, ni prevare…. ne mogu dovoljno približiti i ujediniti protiv loše politike i loših političara. Građani se moraju objediniti i zajedno krenuti da sruše njih i “tronacionalnu mafiju” koju oni predvode. Do sada se pokazalo da protiv njihova nenarodnog režima nisu efikasni izbori i da se jedino ta udružena mafija može srušiti silom. Iako tako misli većina građana, još uvijek se protiv loše vlasti demonstrira u Francuskoj, Mađarskoj, Makedoniji, u Podgorici, na Kosovu i ranije sa ograničenim uticajem u Beogradu i Banja Luci, samo ne u BiH.
Građani od svoje zemlje trebaju mnogo više. Traže promjene i žele da smanje korupciju, žele da žive bolje i dostojanstvenije, ali se ne zalažu već statično čekaju da se to bez njih dogodi. I pored svih nedaća koje ih prate, građani BiH još uvijek nisu uspjeli stvoriti aktivnu kritičnu masu, sposobnu da milom ili silom iznudi promjene, iako su u građanskoj strukturi više nego prepoznatljivi: obespravljeni radnici, nezaposleni, nezadovoljni studenti, obezvrijeđeni intelektualci poniženi borci, razočarani građani, gladni penzioneri.
Režim u BiH je toliko ogrezao u kriminalu, samovlašću i korupciji, da se nikad neće sam odreći vlasti, već mora biti srušen silom.
Nema napretka ni pomirenja dok nacionalisti vladaju zemljom
Državi Bosni i Hercegovini su potrebne hitne promjene, koje će omogućiti napredak i šire otvoriti proces pomirenja. Potrebne su svim narodima i svim građanima BiH. Ali ni promjena ni napretka nema niti će biti dok nacionalisti podržavani od strane MZ vladaju zemljom. Nema napretka dok se s vlasti ne svrgnu nacionalne stranke i njihovi lideri i na vlast dođu novi lideri i stranke koje će težiti opštem interesu građana. Njihov dolazak omogućio bi ne samo obnovu demokratije i ubrzanje ekonomskog razvoja, već bi pospješio i ubrzao proces pomirenja, kojem teže svi narodi i građani, samo to ne mogu i ne smiju otvoreno pokazati, jer su još u okovima i pod nadzorom nacionalističkih vlasti. Njihov silazak s političke scene omogućio bi svim bh narodima da se suoče i sa zločinima koji su počinjeni drugima u njihovo ime tokom agresije na BiH i prihvate osudu tih zločina.
Od posebne važnosti za opstanak i dalji napredak BiH su borba protiv korupcije uz brži ekonomski kroz ekonomske reforme koje će omogućiti otvaranje novih radnih mjesta, povratak izbjeglica, usporiti izlazak građana iz zemlje, omogućiti uspostavu vladavine prava…Nažalost, o borbi porotiv korupcije, koja je i dalje nedodirljiva, govori se samo deklarativno. Na samo da nema efikasnih mjera protiv korupcije, već je korupcija sve bolje pozicionirana u korumpiranim vlastima na svim nivoima, naročito u sudstvu, entitetskom i državnom vrhu i kao takva postala društveno prihvatljiv format na kome vlast funkcionira. Jasan indikator takvog stanja je je upravo otkrivena afera u koju je upleten, ko drugi nego predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Milan Tegeltija. Prema video snimku, koji su objavili mediji, postoji sumnja da je Tegeltija trgovao krivičnim prijavama i uzimao mito. Ostaje pitanje da li će ova afera, kao sve druge do sada, biti zataškana ili će se sa njom početi rušiti bastion korupcije u kojem je BiH zarobljena već godinama. Američka ambasada i EU zatražili su da ubrza istraga o ovom predmetu.
Građani BiH su protiv politike i političara koji vladaju političkom scenom BiH puna dva dsetljeća. Žele njihovu smjenu, ali još nisu našli put i način na koji to ostvariti. Mirnim putem do sada to nije išlo. Da li je došlo vrijeme da se građani bolje organizuju i udare na kapiju koja je dalje sigurna kao tvrđava?
Svi građani BiH, svi konstitutivni narodi, kako ih zovu, trebaju BiH prihvatiti kao svoju državu, kao jedinu svoju domovinu i svi zajedno je unapređivati i određivati joj tok i razvojni put, koji će svima donijeti sreću i blagostanje.
Zaista je krajnje vrijeme da građani BiH konačno shvate da je jedinstvena i suverena BiH važnija od bilo kakve nacionalne opcije, jer su vidjeli i osjetili na vlastitoj koži šta su nam donijeli nacional izam i separatizam.
Burlington, 24. Maja 2019 Zijad Bećirević
