Pandemija do kosti ogolila licemjerje Evropske unije

Svijet nije zajedno. Ni Amerikanci, ni Evropljani, ni Rusi, ni Kinezi. I to je najveća posljedica krize, najveće nakon Drugog svjetskog rata. Treba da radimo zajedno, a to se neće desiti, poručio je danas u intervjuu za RTS američki politolog Ian Bremmer, glavni urednik magazina Time i profesor u Školi za međunarodne i javne odnose Univerziteta Columbia. 

Zanimljivo, Bremmerovu poruku prati i poruka generalnog sekretara UN-a Antonia Guterresa da je pandemija i sve što je prati “najveći test s kojim se UN suočava od osnivanja Ujedinjenih nacija”.

Hoće li virus oznake COVID-19 zaustaviti i rasturiti priču o globalizmu? Bremmer smatra da će najveća posljedica pandemije biti deglobalizacija. 

U slučaju ostvarenja tih najava, najveću cijenu mogla bi platiti Evropska unija. Ali, Uniju neće koštati samo pandemija. Virus je zapravo otkrio sve ono na šta su Britanci prije Brexita upozoravali. 

Evropsku uniju mogla bi skupo koštati birokratija i licemjerje. Dodatni teret i opasnost, čak i po opstanak Unije su zemlje istočnog bloka, olako primljene a nepripremljene. 

Te zemlje istočnog bloka i danas u srži svog političkog sistema naslonjene su na višedecenijsko političko naslijeđe iz SSSR-a. U te zemlje Evropska unija ni do danas nije uspjela izvesti dovoljno demokratije. Zapravo, radila je potpuno suprotno od onog što radi recimo s BiH ili možda još gore od onog što radi s Turskom. 

I onda im se dese diktatori u liku i djelu Viktora Orbana u Mađarskoj i Jaroslava Kačinjskog, koji već pet godina vlada Poljskom na ideologiji da liberalizam koji nameće EU uništava “tradicionalnu Poljsku”. Zajedničko obojici je da dobar dio moći zasnivaju na antimigrantskom ponašanju. 

I onda Evropska unija, u nemoći čišćenja sopstvene avlije od diktature s obilježjima fašizma nameće Bosni i Hercegovini pravila koja nije nametala niti jednoj zemlji istočnog bloka. Jer, ne zaboravimo da ni Rumunija nije bila daleko do vraćanja u diktatorsku prošlost. 

Samo na osnovu ponašanja tokom pandemije lako je zaključiti da je Evropska unija postala jedan otvoreni kamp u kojem komšija od komšije zatvara vrata u trenucima kada dolazi oluja. 

Ona centralna kuća u tom evropskom kampu zaspala je i zažmirila na diktaturu u Uniji utemeljenoj na demokratiji, a s druge strane nije promptno djelovala na pojavu pandemije na njenoj teritoriji. Nikoga više neće iznenaditi pad podrške EU u tim zemljama. 

Posebno zbog činjenice da su se Kina i Rusija utrkivale ko će više pomoći Italiji. Pomagala je i Kuba. 

“A Evropa? U usporedbi s pomoći koja stiže iz Kine, podrška talijanskih susjeda djeluje skromno. Za sada. Na početku pandemije bili smo prilično razočarani neodlučnim i sporim odgovorom Europske unije”, kazala je nedavno za DW Elisabetta Gualmini, članica Progresivnog saveza socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu.

Demokratija i solidarnost u EU su na respiratorima. 

Solidarnost je s druge strane ono što Bosnu i Hercegovinu prilično ujedini kada joj se desi neki belaj. Sjetimo se poplava, a ni tokom pandemije ta solidarnost nije izostala. 

Ni demokratija ne stoji loše u BiH u odnosu na ono kako nas i kako nam je prikazuju. U ovoj zemlji, prinudno ili ne, migranti su našli novu kuću. U kampovima, da, ali ih niko ne tuče po ulicama, niti iko na njihovoj sudbini profitira politički. Jedna velika lekcija za mnoge članice EU. Pa i samu vladu Unije. 

Ni u stanju pandemije nismo loši. A mali smo, ograničeni resursima. Istina, s vremena na vrijeme pogađa nas politička nedozrelost vlasti i prilično decentralizovan sistem. Ali se borimo.

Nismo dozvolili da nam pandemija ubije demokratiju a Boga mi ni komšiju. 

Jedna velika lekcija za one koji nam nameću neku svoju demokratiju, koja klone na prvom ispitu. Ne treba zaboraviti ni da smo s okruženjem, Srbija, Crna Gora, Hrvatska, prilično brzo koordinisali određene stvari. 

Ono što posebno ne treba smetnuti s uma je činjenica da u Bosni i Hercegovini javnost u prilično velikom obimu može djelovati na vlast. Primarno, nije joj uskraćena ta mogućnost. Posebno mediji i nevladine organizacije. 

Iako se određene odluke tokom krize mogu tretirati kao ograničavanje ljudskih prava samo postojanje mogućnosti da ih kritikujemo čini ovu državu boljom od barem jedne trećine EU u tom segmentu. 

Zašto nas onda ta EU ograničava na putu ka članstvu usporava silnim nametima reformi? U pogledu demokratije ova zemlja je daleko ispred onih koje su primili prije nas. Politički gen naroda u BiH u svom kodu ima sve oblike političkog djelovanja, a onaj početni kod, ono vezivno tkivo kodova, bilo je demokratsko i solidarno još od Kulina bana. 

Ostvare li se Bremmerove prognoze nije isključeno ni da je EU zakasnila sa priključivanjem Zapadnog Balkana, a samim tim ni BiH. Jer, zašto bi  u mnogome demokratičnija BiH išla u Uniju u kojoj se pitaju Orban i Kačinjski. 

Zato je vrijeme da naša vlast umjesto prilagođavanja kojekakvim planovima iz vana, treba ovu državu prilagoditi nama u BiH. Kakvo vrijeme dolazi, možda je to i najbolji put. 

Piše Rasim Belko/ Patria

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook