Iznureni,depresivni, ostarjeli, oboljeli, obmanuti i razočarani Bošnjaci, vraćaju se u zavičaj iz različitih destinacija svijeta, da umru i budu sahranjeni kao slonovi na zavičajnom groblju
Dejtonski ugovor je najveća laž i najveća obmana
Dejtonski ugovor je najveća laž i najveća obmana, nametnuta BiH kao luđačka košulja od strane zavjerenika međunarodne zajednice, skrivenih pod plaštom UN, koja je u formi ruke spasa pružena lakovjernim i pomirljivim Bošnjacima u vrijeme bjesomučne agresije od strane susjeda – Srbije i Hrvatske.
Već dvije decenije se jasno vidi da je Dejton od Bosne i Bošnjaka uzeo sve a nije dao ništa osim lažnih obećanja i podjela. Istina zaustavio je krvoproliće, ali tek onda kada je Bosna dobro iskrvarila, kada je bosanska zemlja natopljena bošnjačkom krvlju i ciljani broj bosanskih muslimana napustio svoja vjekovna ognjišta. Dejton je zaustavio krvoproliće, ali je zaustavio i odbranu uptravo u trenutku kada se odbranom moglo vratiti mnogo toga izgubljenog i otetog. Nakaradni i neučinkoviti Dejton napravio je i produbio podjele, izjednačio agresora i žrtvu, rasturio zemlju, resurse i kapitalnu radnu snagu, pojeftinio živote branilaca i omogućio pljačkašku privatizaciju kapitalnih privrednih objekata… Ni dvadeset godina poslije nije se na tome stalo, već se nastavilo dalje gušiti osnovna građanska prava, pljačkati i prisvajati stvorene vrijednosti, cijepati i rasparčavati zemlju i uvlačiti je u mape podjela nezasite Hrvatske i genocidne Srbije. U kojoj mjeri je ovo tačno prepoznaje se u činjenici da orginal sporazuma sa niz protivurječnosti i nedorečenosti, koji se primjenjuje već dvije decenije, još niko od Bošnjaka nije vidio, a kao njegovi garanti i sponzori stalno se naturaju agresorske zemlje Srbija i Hrvatska, a da to niko iz MZ ni za yotu niti negira niti osporava.
U svemu ovom posebno udaraju u oči kontinuirane laži i netačni podaci o broju prognanih i izbjeglih, ne samo po destinacijama širom svijeta, već i o broju povratnika u BiH, posebno u područja gdje predstavljaju etničku manjinu. Vjrodostojnih i tačnih podataka nema ni tri godine po izvršenom popisu stanovništva.
Prognani se ne vraćaju, a bježe i odlaze oni koji su ostali
O povratku je već dugo i besmisleno govoriti i pisati. Umjesto da se prognani vraćaju, sada odlaze i bježe i oni koji su ostali. Prošlih godina 60.000 a sa ovom možda i 100.000. Sa njihovim odlaskom gase se sela i gradovi, zatvaraju škole i otvaraju starački domovi. I ne bježe više samo Bošnjaci, sada masovno odlaze i oni koji su otimali, hapali, pa potrošli oteto i pohapano. Neki iz zavisti i urođene pohlepe,a neki iz potrebe za poslom, u nadi da će tako izići iz jada i bijede i osjetiti sjaj i slast zapada, u kojem, kako u BiH mnogi misle, pare same padaju.
Kad govorimo o povratku, treba nas potsjetiti da od Dejtonskih principa povratka, kao što su dobrovoljnost, sigurnost, postupnost i dostojanstvenost, ni jedan nije nikad ostvaren. Dejtonska odredba o bezuvjetnom dostojanstvenom povratku izbjeglih i prognanih, kasnije neodgovorno i mućki zamjenjena “održivim povratkom”, je najveća obmana i najveći munafikluk Dejtonskog i postDejtonskog vremena. Time je međunaroda zajednica svoju najvažniju obavezu po Dejtonskom sporazumu preusmjerila sa glavnog na sporedni kolosjek. To se dogodilo u vrijeme dok je visoki međunarodni predstavnik u BiH bio g. Paddy Ashdown, a ministar za ljudska prava i izbjeglice g. Mirsad Kebo.
Znali su oni dobro, od prvog dana agresija ne BiH, koliko će biti prognanih i onih koji se nikad neće vratiti svojim domovima. Time su tvorci sporazuma i MZ, koja ga provodi i nadgleda, prećutno priznali ono što su od početka znali, da od povratka nema ništa.Priznali da je povratak samo laž i puka obmana. Jer siguran povratak i danas je ostao u domenu iluzije, a o dostojanstvenom se ne može ni sanjati. U dvadeset povratničkih godina viši stepen povratničke sigurnosti postignut je samo u federalnom dijelu BiH, a u Rs još i danas mnogi povratnici nemaju mirna sna. Umjesto sna, imaju san o tome kako dobiti posao. Sve informacije do sada plasirane u javnost o broju prognanih i izbjeglih, koji su se do sada vratili u svoj dom iz kojeg su protjerani, su poizvoljne i uglavnom netačne. Kao povratnici se prikazuju i vode svi koji su u BiH nakon rata samo jednom boravili i vadili ličnu kartu, što je naravno, netačno, jer velika većina takvih živi u inostranstvu, a u zavičaj dolaze samo preko ljeta i prigodom nekih važnih događaja.
Nema tačnih podataka o broju povratnika
Prema ranijim informacijama nastojalo se pokazati kao je Dejtonski ugovor djelotvoran, kako se uspješno realizuje Anex VII o povratku prognanih, pa su nas preko raznih organa, institucija i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice zasipali lažnim podacima o povratku i povratnicima. Tako nam je poturen podatak da su se sa junom 2003. vratile 959.642 osobe, od čega 701.409 na područje FBiH, 237.512 u Rs, a 20.640 u Brčko Distrikt. U početku je broj povrataka bio veći, a onda se iz godine u godinu smanjivao i po podacima UNHCR u 2003-ćoj godini pao na svega 1.295 povrataka. Na okupiranom području BiH, u gradovima Rs, deset godina po zaključenju Dejtona, 2006-te godine, broj Bošnjačkih povratnika bio je sljedeći: u Zvorniku svega 6.000, Srebrenici 1.500, Bratuncu 2.500, Foči , Rogatici , Višegradu skoro niko, B.Luci oko 5.500, Prijedoru 8 – 9.000, Prnjavoru 2.500, Bos.Gradišci 3.500, Bos.Dubici 2.200, Bos.Novom 3.500, Modriči 3.000, Doboju 6.500, Tesliću 4.000, Kotor Varoši 2.500… Svi ovi podaci su uglavnom proizvoljni i netačni, jer su kao povratnici evidentirani svi oni koji su makar jednom došli posjetiti svoj zavičaj i obići svoj kućni prag, a i dalje žive negdje u svijetu. Značajan broj od ovih povratnika čine stariji, koji žive od socijale u zemljama destinacije i većini od njih ne pada na pamet da ispuste siguran komad kruha i dođu u bijedu, gdje im u svako doba dana i noći može neko zakucati na vrata i pritisnuti cijev na čelo.
Prema novijim podacima objavljenim na nekim internet portalima u Goraždu je 1991. živjelo 26.316 Bošnjaka, a sada živi 20.000, Foči 28.898 sada 1.750, Višegradu 13.316 – sada 2.600, Rudo 3.142 – 300, Rogatica 13.169 – 1.600, Sokolac 4.486 – 150, Pale 4.356 – 100, Ćajniće 4.007 – 300, Han Pijesak 2.544 – 100, Kalinovik 1.726 – 30, Zvornik 48.208 – 17.000, Srebrenica 27.118- 4.00, Bratunac 21.564 – 6.500, Vlasenica i Milići 18.699 – 3.500…
U BiH se i danas vraćaju samo stariji
Nije nepoznato da se svake godine, svakog mjeseca i dana, iz dijaspore vraća u zavičaj jedan broj izbjeglih i prognanih Bošnjaka. Taj broj je iz godine u godinu sve manji, jer je populacija starijih u dijaspori sve manja. Povratnici u najvećem broju slučajeva nisu oni koji su boravkom u inostranstvu stekli priznato znanje, spoznaje i kapital da mogu u zavičaju nastaviti produktivan i sretan život , već su to prvenstveno stariji ljudi siti tuđine, koji kao iznemogli i ostarjeli slonovi odlaze da svoje kosti ostave u zemlji svojih djedova i pradjedova, u zemlji kojoj srcem i dušom pripadaju.
Bošnjačka groblja slonova
Kad ostari, poznato je, slon osjeti da je došlo vrijeme da pronađe svoje…Po sličnom instiktu su, okončanjem agresije i stupanjem na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma, stariji bh prognanici, uz sve opasnosti i rizike, krenuli put svojih napuštenih domova, da u njima potraže onaj nadraži izgubljeni dio svoje prošlosti i skončaju negdje tamo na “svom groblju slonova“, koja su počela da niču širom BiH, kao masovne grobnice širom Rs tokom agresije, u kojima i danas tražimo naše najmilije.
Kod slonova jer povlačenje starih i umirućih slonova stvar instikta, koji ih vodi da umiru daleko od svoga stada, da ne koče napredak ostalih koji ostaju da žive. Za razliku od slonova bosanski Bošnjaci odlaze u agoniji sa kojom odbacuju sve blagodati koje im život još nudi i odlaze da se saviju u kutak svoga začetka u kome se rodilo i oplodilo njihovo JA.
U današnjem svijetu pronalazak groblja slonova je još zagonetka i misterija, ali zato u 21. vijeku pronalazak Bošnjačkih grobalja nije misterija i lako ih je naći u svakom dijelu Rs, u svakom gradu i selu u kojem su Bošnjaci bili značajan broj ili većina, a sada ih tamo nije ostalo ni za sjeme.
Naši dušmani bi mogli nešto naučiti i od slonova
Naši dušmani bi mnogo toga mogli naučiti od slonova. Kada naiđu na groblje slonovi se oglašavaju specifičnom rikom, što predstavlja izraz saosječanja i poštovanja prema mrtvima, a srpski zločinci u Rs i danas ometaju i sprečavaju obilazak grobalja i mjesta stradanja i podizanje spomen obilježja ubijenim i poginulim.
Odnos životinja prema pripadnicima svoje vrste nije svojstven samo slonovima. Čak se i vuklovi, kada neki od njih ugine, uznemire,okružuju ga i ližu, saosjećaju, pa čak mu donose dio svojih obroka. Nažalost, u slučaju Bošnjaka, ljudi su bili gori i krvoločniji nego vukovi.
Postoje teorije da su groblja slonova nastala tako da je veliki broj slonova uginuo u kratkom vremenu na istom prostoru, od poplava ili sličnih prirodnih katastrofa, ali se pouzdano zna dau slučaju Bošnjaka to nije bilo zbog prirodnih katastrofa, već zbog poplava ljudske mržnje i neljudskog zvjerskog nagona za ubijanjem i otimanjem bošnjačke baštine.
I dok smrt slonova i danas nadahnjuje i pokreće istraživače,… ubijanja, silovanja i progoni Bošnjaka izvršena tokom agresije na BiH su sve zanemarljiviji, sve manje ozbiljna tema. Da se nije dogodila Srebrenica, da nije bilo agilnih i neustrašivih srebreničkih majki, sve drugo što se u BiH dogodilio 92-95, svi počinjeni stravični zločini i genocidi,uključujući i onaj Sanski i Prijedorski, bili bi izbrisani i zaboravljeni od MZ.
I dok Međunarodna zajednica nastoji što prije zaboraviti Srebrenicu, Prijedor, Sanski Most i Drinske opštine, Bošnjačka “groblja slonova“ se sve više pune bošnjačkim povratnicima, koji su u prošlom vijeku, još davnih devedsetih, sanjali svoj posljednji sretan san.
Vir, 8. avgusta 2017 Ziajd Bećirević
