ISIDORA SEKULIĆ O BOSANSKOM JEZIKU, GOVORU, STILU…
Najobrazovanija i najumnija Srpkinja svog vremena Isidora Sekulić, književnica, prevodilac i književni kritičar, član Srpske kraljevske akademije i prva žena akademik u Srbiji i prvi predsjednik Udruženja pisaca Srbije, koja je rođena 1877. godine u bačkom selu Mošorinu, a umrla 1958. u Beogradu, još davne 1941. godine piše o bosanskom jeziku i govoru esej koji teško da će moći neko tako napisti. I ovaj njen esej je potvrda da je njeno stvaralaštvo zaista izraz i praznik pisane riječi.
Isidora Sekulić je živjela u svijetu jezika, govorila je nekoliko svjetskih jezika i bavila se cijeog života istraživanjem jezika, posebno srpskog. No, u eseju o bosanskom jeziku ona pokazuje svoje majstorstvo i dokazuje da je poznavalac i ovog jezika, a ne samo srpskog narodnog govora i njegovog umjetničkog izraza. Isidora nam nudi bosanski jezik kao praznik, kao govor kulturne smotre naroda. Koju samo ljepotu, posebnost i dubinu ona vidi u bosanskom jeziku. Poslije njenog eseja ne možemo a da ne počnemo još više da volimo i cijenimo taj naš jezik bosanski i tu našu Bosnu.
Ovakvi tekstovi bi ubuduće trebali da preplavljuju portale umjesto bljuvotina nepoznavaoca bosanskog jezika i naroda bosanskog uopšte, tog nekog propalog šatorskog “pevača” Dodika. Poslije čitanja ovog teksta ove genijalne žene i stiliste kojoj ni danas nema ravne, vidjećete svoj jezik kao gromadu zlata koja blješti na prostoru Evrope i bićete ponosni što ste pripadnik naroda koji govori bosanski jezik. Pročitajte tekst Isidore Sekulić i sami zaključite da li sam u pravu. Evo teksta o bosanskom jeziku koji sam pronašla u 74. knjizi edicije Matice srpske iz 1971. godine, gdje je jedan od uredjivačkog tima ove edicije i nobelovac Ivo Andrić.
BOSANSKI JEZIK, GOVOR, STIL
Austrija je u zvaničnom i privatnom govoru po pravilu upotrebljavala izraz “bosanski jezik”. Besumlje, rukovodila se pri tom političkim potrebama. Ali, ko zna da li taj naziv nije prvi put spontano izbacio čovek leđima okrenut svakoj politici, čovek od jezičkog i psihološkog nagona, rečju, čovek koji kroz jezik oseća motive pokraine i ljudi, društvenog života i osuđenja. U jednom osobnom smislu, dakle, Austija nije bila sasvim u nepravu sa “bosanskim jezikom”. Možda je baš i neko iz Austrije osetio da je to jezik, govor, stilizovana fraza osobita; silno afektivan govor, a ujedno tako bridak da se pre misao oštri o njega nego on o misao. Jasna reč na jasnom problemu, gotova revolucija – i to je možda Austrija u bosanskom jeziku naslutila, pa i doslutila.
U Bosni je živio, i živi još, usporedo sa vedrinom primitivnog sveta, jedan mrgodni duh teških iskustava. U Bosnu su nailazili tuđinci kao skakavci. Bosanci predstavljaju, od pet glavnih vera sveta, četiri. Život i duh tih ljudi morao je biti kolebljiv. Ali je Bosanac ipak opstajao ispunjen ne samo psihološkim, nego skoro mitskim nekim otporom prema svemu sa čim ne može da ima vrstu svoga, ukleta bosanskog odnosa. Bosna ima još uvijek jedan urođeni strah da ne uzre kao i drugi svet, da se ne razbudi kao i drugi svet, da se ne sporazume sasvim sa drugim svetom. Zato je bosanski jezik i govor dugo vremena bio manje jezik saopštavanja, više jezik prikrivanja. Govor koji radije govori indirektno nego direktno, koji ljudima i stvarima daje nadimke i atribute sasvim posebnoga stila. I tim putem možda i stekao veliki svoj umetnički kvalitet transponovanja. Što Bosanac jezikom dohvati, blago tome, ili teško tome.
Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo
