Govor zemlje moje

Prof. Dr . Elbisa Ustamujic: BOSANSKI JEZIK – POVIJESNA PARADIGMA KONTINUITETA KULTURNE I NACIONALNE SAMOBITNOSTI BOŠNJAKA

Bosanski jezik, zajedno s ostalim srednjojužnoslavenskim jezicima, dijeleći zajedničku sudbinu porijekla, vremena migracija, prostornih političkih državnih autonomija, od prvih (za)pisanih slavenskih riječi i prvih svjedočanstava slavenskog duha, još od srednjovjekovlja – kada se na balkanskim prostorima počinju stvarati prve političko-administrativno-pravne državne tvorevine – započinje kretanje vlastitom stazom jezičke (r)evolucije, ne isključujući se nikad iz okvira širih i zajedničkih južnoslavenskih jezičkih turbulencija – koje oplemenjuju i zahvaćaju taj balkanski prostor – ali je čuvajući vjerno, upravo na temeljima vjerske specifičnosti njegovih nosilaca i političke samosvojnosti zemlje Bosne.

Materijalna svjedočanstva razvoja bosanskog jezika pratimo od prvih spomenika slavenske pismenosti s kraja X i početka XI stoljeća, paralelno sa drugim zemljama srednjojužnoslovenskoga govornog područja. To su crkveni rukopisi, natpisi na kamenu,  zapisi na marginama rukopisa, krajišnička pisma i franjevačka književnost.

Kodeksi, crkveni rukopisi na staroslovenskom jeziku bosanske redakcije, ispisani su glagoljicom, pretežnim pismom bosanske crkve, a najstariji su iz XII stoljeća.

Najreprezentativniji glagoljski rukopis bio je Hrvojev misal s početka XV stoljeća, a najstariji je i najljepši ćirilski rukopis crkvenog karaktera Miroslavljevo evanđelje iz XII vijeka.

Bosansku posebnost predstavlja upotreba slavenskih pisama u modificiranoj formi, pa razlikujemo bosansku poluoblu glagoljicu, kao poseban bosanki tip glagoljice između oble –  istočne i zapadne – uglaste.

Tako se razlikuju i pojedina slova bosanske ćirilice i bosančice od staroslavenskih znakova, te srpske i bugarske ćirilice. Administrativno-pravni spisi (povelje, ugovori, testamenti) pisani su narodnim jezikom i ćirilicom, a u najstarije pronađene spada Kulinova povelja (1189).

U ćirilske spomenike uvrštena je specifična bosansko-humska epigrafika – natpisi na građevinama, kao što je Humačka ploča (pisana s kraja 10. st. ili početka 11. st.) te  natpisi na kamenu nadgrobnih spomenika – stećaka,  što predstavlja originalnu umjetnost jedinstvene ljepote koja svojom literarnošću i lingvističkim značajem prevazilazi prostor nastanka pa je kao takva od izvanrednog značaja za južnoslavensku kulturu i nauku.

Bosanska ćirilica-bosančica razvijala se u dvjema formama: ustav, ustavno pismo zvaničnih dokumenata bosansko-humskih vladara i plemstva, a kasnije i kancelarija Bosanskog pašaluka, te kurzivna bosančica, koja je prilagođena potrebama brzopisa, tzv. rukopisna bosančica. Ona se razvijala opet u dvama tipovima: manastirska (franjevačka) bosančica i begovsko pismo (begovica), kojom su pisale i Bošnjakinje, pa je nazvana i ženskim pismom. Tom brzopisnom bosančicom na živom narodnom jeziku ispisane su mnoge stranice epistolarne književnosti bošnjačkih krajišnika, poznata kao krajišnička pisma, u kojima domaći dostojanstvenici vode diplomatsku korespondenciju radi rješavanja prekograničnih problema. Veoma su značajna za historiju pismenosti i kulturu Bošnjaka, a sadržajno i motivski svjedoče o toku epizacije konkretnih događaja u bosanskoj epskoj poeziji koja posjeduje iste duhovne i etičke osobenosti.

Takvo će se stanje, započeto još u srednjovjekovlju, sačuvati i u periodu osmanlijskoga stolovanja Balkanom, kada je Bosni uistinu pripadala važna uloga, kako političko-vojne oblasti – krajine, tako i vjerske kulturnoduhovne sredine – naročito za islamizirano stanovništvo, koje je, po primanju islama, i dalje ostajalo vjerno svojoj kulturnoj i nacionalnoj prošlosti (što se s islamom uspješno, i dodatno!, stabilizira, ali i usložnjava), i u kojoj je od krucijalne važnosti pripala i sama jezička identifikacija vlastitosti, što je uopće davala temelje za historijsku vezu s kulturnom i nacionalnom samobitnošću. U tom periodu vladanja Bosnom, pod utjecajem političke, vjerske i duhovne klime, šire se orijentalni jezici i orijentalna kultura.

U XVI i XVII vijeku Bošnjaci, školovani u islamskom svijetu, pišu književna, vjerska, naučna i filozofska djela. Arapskim se jezikom služe u pisanju vjerskih i naučnih djela, književnost pišu uglavnom perzijskim, nešto manje turskim, dok turski jezik ima značajnu upotrebu u administrativno-pravnim poslovima. Iako se služe nematernjim jezicima, ti učenjaci, filozofi i književnici s ponosom ističu vezu sa svojim porijeklom pridodajući vlastitom imenu i pseudonim, etnonim Mostari, Bosnevi, Bosnali, Saraji, Bošnjak, Pruščak i sl.

Uporedo sa ovim tokom, koji će u poetsko-duhovnom i civilizacijskom smislu obogatiti bosanskohercegovački prostor, traje i neraskidivi i neizostavni dio vlastie bosanske tradicije na maternjem bosanskom jeziku, što ce ostaviti posebnog traga u usmenom stvaralaštvu – najljepšem i najuspjelijem na srednjojužnoslovenskom tlu, u suptilnoj izražajnosti sevdalinke i bošnjačke balade. Još je jedna bošnjačka specifičnost: alhamijado literatura – simbiozni kulturni produkt na bosanskom jeziku pisan arebicom, fonetskim potrebama prilagođenog arapskog pisma.

S obzirom na to da je bosančica postepeno potisnuta, reformiranom arebicom služilo se kao zvaničnim pismom u vjerskim islamskim školama od 1868. do 1913. godine, kada je zamijenjena ćirilicom, odnosni latinicom.

Nestajanje i povlačenje turske prevlasti sa Balkana i utjecaj evropskih nacionalnih strujanja  ostavili su traga na kulturno-nacionalni identitet Bošnjaka i specifičan status zemlje Bosne. U procese jezičke standardizacije i razvoja pravopisne norme Bosna i Hercegovina uključila se ravnopravno sa Srbijom i Hrvatskom, prihvatajući Vukov novoštokavski model standardnog jezika bez  posebnog otpora budući da je bio blizak matičnom idiomu kojim se govorilo u Bosni i Hercegovini i na kojem je postojala vlastita književna tradicija visokih umjetničkih dometa: epigrafika, franjevačka književnost, alhamijado tradicija, epistolarna krajišnička pisma, dok je posebno mjesto i značaj pripao usmenoj književnosti, koja je odigrala i najznačajniju ulogu u procesu standardizacije jezika na srednjojužnoslavenskom idiomu putem novoštokavske folklorne koine. U Bosni je zato lahko prihvaćen i fonetski pravopis, jer je i on dio tradicije, prema kojem su štampani prvi listovi i knjige Vilajetske štamparije u Sarajevu (1866.).

Tako će se izvjesno vrijeme, za austrougarske vladavine, u godinama preorijentacije i evropeizacije u svim segmentima društva, promovirati i ozvaničiti ime bosanskog jezika, sistemski raditi na standardizaciji, čiji će rezultat biti i udžbenik Gramatika bosanskog jezika (1890.), čime će se čuvati vlastito jezičko naslijeđe.

Međutim, tom procesu nisu išle na ruku nacionalno-političke prilike, nacionalizacija bosanskih katolika, Hrvata i bosanskih pravoslavaca, Srba, te čvršće kulturne veze sa Zagrebom i Beogradom, naročito s početka XX stoljeća, pa do njegovih 60-tih godina, kada je na sceni bila izražena, a poslije Prvog svjetskog rata, i politički realizirana ideja o jugoslovenskom zajedništvu, što će ozvaničiti prestanak postojanja i definitivno dokinuti status bosanskog jezika. Uspostavljena vladavina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca potpuno marginalizira, u društveno-političkom smislu, Bosnu i Hercegovinu, pa su tu sudbinu podijelili i jezik i ukupna bosanskohercegovačka kultura, da bi tek poslije 1945. godine ova zemlja dobila status državnosti kao federalna jedinica savezne države ravnopravnih naroda, ali sa neriješenim nacionalnim pitanjem bosanskih muslimana.

Status srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog nije se mijenjao u novoj državi, ali su Novosadskim dogovorom (1954.) učvršćena dva lingvistička centra – Beograd i Zagreb.

Kako svijest o maternjem, bosanskom jeziku nikad nije bila izbrisana, baš kao što nije bila narušena svijest o vlastitoj duhovnoj i nacionalnoj samobitnosti muslimana, a što će biti snažno objelodanjeno u pravom jezičko-kulturološkom potresu koji se desio 1966. godine pojavom romana Meše Selimovića Derviš i smrt, nazvanim prvim muslimanskim romanom, te izlaskom stihozbirke Mehmedalije Maka Dizdara Kameni spavač, pojavit će se djela koja su svojom slojevitošću, kompleksnošću i polidimenzionalnošću svih umjetničkih manifestacija izbila u najviši vrh jugoslavenske književnosti.

Punim uspjehom ovih i drugih tada objavljenih djela definitivno je afirmirana posebnost i bogatstvo književno-jezičkog izraza urbanog jezika vijekovima njegovanog u bosanskoj muslimanskoj čaršiji, kojem je i Vuk Stefanović Karadžić odavao priznanje, i u kojoj su nastali sevdalinka i balada – biseri usmene književnosti suptilnog lirskog izraza, baštinjeni iz poetske tradicije epigrafike i mistične ezoterike naše poezije na orijentalnim jezicima, te diplomatsko-epistolarne književnosti i narodne epike. Osobenost savremene bošnjačke književnosti i njena romana jeste lirski stil, a njena sadržajna gustoća crpi svoju mnogoznacnost u intertekstualnim vezama sa bogatom jezičko-književnom baštinom.

Pojava prestižnih književnih djela s pravom su pokrenula i druga pitanja, pa Muhamed Filipović piše filozofski esej Bosanski duh u književnosti – šta je to?, a Midhat Begić, evidentirajući problem i elaborirajući položaj muslimanskog pisca, objavljuje tekst Muslimanski pisci na raskršću, dok književnik Alija Isaković objavljuje antologiju stare muslimanske književnosti Biserje. Svi ovi potresni procesi preklapaju se sa konačnim dobijanjem prava na status naroda pod nacionalnim imenom Musliman. Otada će se otvoreno početi govorit o vlastitom muslimanskom književnom naslijeđu i specifičnom bosanskohercegovačkom književnom izrazu. S obzirom na to da se od 70-tih godina XX st. počinje dovoditi u pitanje zajednički naziv za jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca – srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, osporavan s hrvatske strane, lingvisti u Bosni i Hercegovini blizu su stava o prihvatanju postojanja ne dviju već četiriju varijanata jednog jezika srednjojužnoslovenskog idioma koje su se razvijale u različitim sociokulturnim sredinama. Oko jezičkih razmirica u Bosni i Hercegovini tih godina vodi se pomirljiva književnojezička politika na principima slobode izražavanja i tolerancije varijantnih razlika.

Diskusije oko naziva bosanski jezik još se uvijek nisu smirile. Tu činjenicu teško prihvataju i srpska i hrvatska lingvistička javnost, uveliko opterećena političkom, odnosno nacionalističkom prismotrom. Naziv bosanski jezik u historijskim dokumentima kontinuirano je potvrđivan od srednjevjekovlja, baš kao što nacionalno ime Bošnjak pratimo od najstarijih vremena, a iza tih naziva stoji sasvim konkretan narod sa svojim jezikom, historijom, kulturnim naslijeđem i duhovnim svojstvima koji mu obezbjeduju vlastitu samobitnost.

 

Devedesetih godina, s jačanjem prodemokratski orijentiranih političkih akcija, napokon će se, poput ponornice, moći definitivno razviti moderna bošnjačka nacija i s njom njezin jezik – bosanski, koji se danas razvija kao samostalan standard, obogaćen određenim normativnim priručnicima – pravopisom, gramatikom, a u toku je i izrada njegova rječnika.

 

Autor: Prof. Dr . Elbisa Ustamujic

 

SPISAK KORIŠTENE LITERATURE

 

  1. Duraković, Enes i Esad – Nametak, Fehim, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Starija književnost, knjiga I, Alef, Sarajevo, 1998.
  2. Jahić, Dževad, Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Ljiljan, Sarajevo, 1999.
  3. Jahić, Dževad, Bošnjački narod i njegov jezik, Ljiljan, Sarajevo, 1999.
  4. Jahić, Dževad – Halilović, Senahid – Palić, Ismail, Gramatika bosanskoga jezika, Dom štampe, Zenica, 2000.
  5. Rizvić, Muhsin, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994.
  6. Šator, Muhamed, Bosanski/hrvatski/srpski jezik u Bosni i Hercegovini do 1914., Fakuletet humanističkih nauka, Mostar, 2004.

Related posts

Biblioteka Lastavica

Editor

VKBI pokreće inicijativu o uspostavi javnih ustanova za bosanski jezik

Editor

Posavski kanton: Službeni jezici bošnjački i hrvatski

Editor

Leave a Comment