Prije 25 godina u ratom razorenoj Bosni i Hercegovini, jedan engleski vojnik dao je plišanog medvjedića tada 12-godišnjoj djevojčici Đuldini Kurtović – a ona ga je sačuvala do dan danas.
Pete Milns iz britanskog Stockporta služio je u Prvoj Chesire pukovniji kada je u martu 1993. upoznao Đuldinu Kurtović na ulicama Kladnja, grada u blizini Sarajeva, piše .
U to vrijeme rat je bjesnio više od godinu dana i ljudi su bili izloženi smrti, razaranju i gladi.
Millns je ispričao da se engleska pukovnija sastajala u Kladnju kako bi otamo konvojima krenuli prema opkoljenom Sarajevu.
– Dio bosanske kulture je takav da strance zovu kuću na kafu. Ja sam bio vozač i morao sam stajati vani i paziti na vozila, što znači da sam uvijek bio vani sa svom djecom koja su se igrala ispred kuća. Djeci smo bili vrlo zanimljivi pa smo s njima sprijateljili – prisjeća se Milns.
On i ostali vojnici, kaže, imali su stvari koje su mogli dati djeci, poput slatkiša i igračaka.
Pete i Đuldina su izgubili svaki kontakt kada je on napustio Bosnu, a 1999. godine otpušten je iz Britanske vojske nakon 12 godina služenja.
No ona nikada nije zaboravila dobrotu engleskog vojnika i njih dvoje su se poslije 25 godina, povezali preko Facebooka.
– Upoznala sam Petea i druge vojnike u martu 1993. godine i svakog marta objavim po jednu sliku iz tog vremena. Ovog puta jedan vojnik je vidio sliku i stupio u kontakt sa mnom, a nakon toga me je Pete dodao na Facebooku i počeli smo se dopisivati – ispričala je Kurtović.
Kaže da se sjeća njega i ostalih jako dobro.
– Upitala sam ga: ’Imaš li još uvijek plave oči?’. On je odgovorio: ‘Da. Sada sam stariji, ali su mi oči još uvijek plave!’. To je bio jedan emotivan razgovor, posebno nakon toliko vremena. Prije toga, nisam imala nikakvih informacija o njemu. Bio je to poseban trenutak koji je vratio toliko sjećanja – kazala je Kurtović koja sada ima 36 godina i još uvijek živi u Kladnju gdje je direktorica osnovne škole.
Kaže kako su engleski vojnici donijeli veliku promjenu u njenom životu, ali i u životima njenih prijatelja.
– Bila je tama posvuda i proveli smo mnogo vremena u skloništima. Nakon što bi oni došli, mi bi ih čekali vani i razgovarali s njima. Bili smo sretni da imamo prijatelje i da nekoga da brine o nama. To nam je puno značilo. Nije to samo moja priča, već priča svakog djeteta koje je prošlo kroz ovaj rat – napominje Kurtović.
Pete, koji sada vodi kafić od ratnih veterana u Brinningtonu, također se vrlo dobro sjeća Đuldine, a otkako su stupili u kontakt razgovaraju redovno telefonom i putem Skypea.
– Prošlo je 25 godina otkako smo se posljednji put vidjeli. Ponovo uspostaviti kontakt je bilo nešto sjajno. Emocije su izmiješane i Đuldina mi je pričala kako smo im promijenili živote – govori Pete.
– Vidjeti ju živu i zdravu je odličan osjećaj. Vidjeli smo mnogo ubijanja i uništenja u Bosni i mnoge žrtve upravo su bila djeca – ispričao je Milns.
Đuldina kaže da Kladanj sada izgleda drugačije nego onda, ali da sjećanja o ratu nisu izblijedjela.
– Ponekad kad zatvorim oči, još uvijek mogu čuti zvukove. To je nešto što se ne može zaboraviti – dodala je.
Federacija.ba