Naši nezaboravni prvomajski dani, nekad kišni, nekad suncem obasjani, dragi su bili svima, djeci, starijim i mladima
Prvi maj je međunarodni praznik rada, slavi se u većini zemalja svijeta. To je dan kojim radnici i građani širom svijeta obilježavaju dan radničkih prava, izražavaju opštu solidarnost radništva u svijetu i iskazuju sjećanje na borbu i dostignuća radničkog pokreta u svijetu, odnosno žrtve koje su pripadnici radničkih pokreta u mnogim zemljama svijeta podnijeli za ostvarivanje većih radničkih prava, prije svega prava na kraće radno vrijeme i veću satnicu
Prvi maj je bio jedan od naradosnijih Jugoslavenskih praznaika, a slavio se širom Bosne, u svakom njenom gradu i selu. U mnogim gradovima, kao u našoj Bosanskoj Dubici, proslava je počinjala u ranim jutarnjim satima sa pleh-muzikom – budilicom.
Za mene je Prvi maj bio dan kada sam sa ponosom i dužnim pijetetom potsjećao sebe i druge oko sebe na neimare majke Jugoslavije kakvi su bili rudari naših rudnika oličeni u liku i djelu heroja rada Alije Siretanovića, i isto tako sa dužnom zahvalnošću i ponosom mislio o našim očevima i majkama, koje kao i drugi radnici širom svijeta teško i marljivo rade da nas djecu podignu i od nas naprave vrijedne i dobre ljude. Bio je to dan moje zahvalnosti, koja me duboko prožimala, ali je nisam izražavao. Ostajala je u meni tada, i ostala do današnjih dana.
I mi djeca, kao odrasli, radovali smo se 1. Maju, koji ćemo provesti sa svojim roditeljima, njihovim prijateljima i komšijama. A kada smo se osjetili odraslijim i sami smo sa vršnjacima odlazili u prirodu. I danas se rado sjećam 1. Maja, koji smo ja i moj prijatelj Kahrić Kasim proveli u Begovom voćaru, pored gradske ciglane. Kupili smo kod dubičkog sodara nekoliko flaša krahera, šabese, popili pod beharli jabukom, podijelili prazničnu radost sa djecom koja su nedaleko od nas slavila sa svojim roditeljima i vratili se kući. Ja sam upravo tada ostao bez oca, a Kasima je odgajala nane.
Kasnije je proslava prvog maja bila rutinska i imala uhodan slijed. Najčešće smo je pripremali ja i moj prijatelj, bračni kum, Ahmed Hatipović, sa svojim porodicama. Obično smo izlazili kraj nasipa uz Unu, nedaleko od naših kuća. Ustajali smo na uranak, u četiri – pet ujutro, nosili potrebne rekvizite i drva. To mjesto je bilo dostupno za naše supruge, djecu i naše stare majke, koji su nam se priključivali kasnije. Kako su prvih dana maja jutra još svježa, prvi posao nam je bio naložiti vatru i uključiti tranzistor. Uz nasip, na zelenoj travnoj površini, slavile su i druge naše komšije. Ispred nas je proticala Una, a iz njene kotline se širio podražaj svježine. Oko nas su gorjele vatre uz miris prve jutarnje kafe. Skoro svakog maja pekli smo jagnje na ražnju. Naše porodice su dolazile nekoliko sati kasnije. Dok se jagnje peče igrali smo nogomet i zabavljali se na razne načine. Pokretni stolići su bili puni hrane koju su naše žene pripremile dan ranije. Svi su bili sretni i radosni. Jelo se, pilo, pjevalo i igralo. Djeca su bila najradosnija. Isped nas je proticala krasotica Una, a njen žubor se stapao sa milozvučnim tonovima sevdaha, koji se širio iz tranzistora i naših grla. Nasipom su pored nas priolazili šetači i bacali znatiželjne poglede. I niko pored nas nije prošao da ga nismo pozvali i ponudili sa hranom i pićem, kojeg je bilo u izobilju. Ponekad smo silazili na obale Une da još jednom svoju radost stopimo sa njenim brzacima. Tek predveče smo išli svojim kućama, a nerijetko se proslava završavala pod šljivom jajnjačom u dvorištu Hasana Hatipovića – Patka i njeghove žene Sene, uz njegove pjesme sdevdalinke, ili kućnom sjedeljkom da ponoćnih sati.
Više puta smo za prvi maj odlazili na Francusku plažu u Hrvatsku Dubicu, sa lijeve strane r. Une. Oko nas je bilo desetine drugih porodica. Neki su roštiljali a neki pekli nešto na ražnju. Jedni drugima smo prilazili, poneku zajedno popili. Niko nikom nije smetao, a bili smo svi kao jedno. Popodne se obavezno igrao nogomet. Kući smo se vraćali u kasne sate. Nije bilo baš lako utovariti i istovariti sve što je trebalo za taj ugođaj, ali nikom nije bilo teško uraditi bilo što. Među nama je bilo i onih hrabrijih, koji su znali zaplivali u Uni, iako je voda u to vrijeme dosta hladna, ali za razuzdanu mladost i radost nema prepreka, naročito kada se s kojom čašicom podgrije. A nije ni čudo, jer Una je uvijek bila naša neutoljena žeđ, naša ljubav i trajan izazov. Najviše se pilo pivo, a žene i djeca sokove. A kafa se pila više puta. Djeca su brala a naše žene plele vijence od maslačka, da s njima okite svoje i naše glave. A dolinom Une širio se mirsni dim i viorila pjesma sve do kasnih noćnih sati.
Nekoliko puta smo za 1. Maj izlazili na Krivdića brdo, na najviši dio brda iznad grada, koji je pripadao mom sestriću Sulejmanu Nezireviću. A to je prostrana zelena površina 25 duluma, sa više voćnih stabala i travom punom mirisnog bilja. Jedne godine sam sakupio svu rodbinu. Uz moju familiju, mog Rusmira i Subhu, moju Zizu i Sakiba, mog Sulju i Sebihu, moju sestru Naju bila je tu tetka Senija, njena snaha Fikra i sin Adem, tetična Šemsa…i bezbroj djece…Armin, Enida, Elmar, Zijad, Samir, Emir, Denko, Mima, Ajla… a popodne su nam u goste došli i moje žene rođaci, Safet Ćo i njegova supruga Fatima i mnogi, mnogi drugi. Više i ne pamtim njihova imena. Nikad nas nije bilo više na jednom mjestu i nikad više neće biti, jer mnogi više nisu među nama. Kako se na brdo nije moglo prići kolima, morali smo nositi drva i druge stvari. Na brdu nema vode, pa je i to bilo dodatno opterećernje. Ali kada je jagnje stavljerno na sto i nebrojeno mnogo slanih i slatkih jela, kada je uz zvuke harmonikje počela pjesma, zaboravilo se na trud i umor. Do kasnih noćnih sati brdom se viorila pjesma, a cijelo brdo je treperio od radosti koja se širila nad gradom.
A jedne godine ja i moj prijatelj Omer Karabegović sa našim porodicama u vrijeme majskih praznika kampovali smo šatorima uz rječicu Moštanicu, nedaleko od Manastira Moštanica. Već po dolasku je naglo zahladilo pa smo na prostoru između šatora naložili veliku logorsku vatru. Uz nju smo proveli ugodno veće, a već ujutro probudio nas je snijeg. Padao je ko u sred zime. Uporan snijeg, a mi još uporniji. Sjedili smo oko vatre, koja je bila sve veća, a njem plamen je obasjavao radošću naša lica. Pjesma je tekla sa naših usana, stapala se sa šumskom tišinom i blažila naše duše. Trećeg dana, kad smo se vratili kući, naši ukućani i komšije dočekali su nas kao da dolazimo sa sjevernog pola. Tog kampovanja smo se kasnije uvijek rado sjećali i pričali o dogodovštinama koje smo doživjeli tom prigodom.
Nažalost, prvomajski praznici nisu više ono što su bili. Ni mi nismo isti. U mnogima od nas radost je zauvijek umrla ili promjenila boju. Svi mi morali smo napustiti naša ognjišta i nastaniti se negdje u svijetu gdje radost prvomajska ne dopire, gdje sunce ne grije istom toplinom. A nas starijih ostalo je samo toliko da možemo stati u šaku uspomena. Na onaj bolji svijet su preselili moja majka Adila, moja supruga Hatemina, moja sestra Naja, moji sestrići Rusmir i Sulejman, moja tetka Senija i tetična Šemsa, moj tetić Adem.. Među nama nema više našeg vjenčanog kuma Ahmeda, njegove majke Hide, nema ženinih rođaka Safeta Ćoa, Hasana Patka i njegove žene Sene…nema vjernih prijatelja Omera i Mirsade, Kasima Kahrića…Ni naš naraštaj nije tamo gdje je trebao i želio biti…Jedni su u Njemačkoj, Austriji, Španiji, Americi, a samo rijetki u federalnom dijelu naše domovine Bosne i Hecegovine.
Ni ulicama moga grada, ali ni u većini drugih, više nema pleh muzike da budi i poziva na uranak. Pojavom korone radnička klasa u svijetu našla se u najtežem položaju od svog postanka. Samo u prvim mjesecima pandemije sa svojih radnih mjesta otpušteno je blizu 50 miliona radnika, od kojih 30 miliona u Americi.
**********************
Borba radničke klase za oslobođenje od kapitalističke eksploatacije, svrgavanje buržoaskog društvenog poretka i stvaranje novog pravednijeg sistema je dio prošlosti. Sve je manje protestnih skupova, radnička klasa spava, kao da joj svaki dan cvijetaju ruže, i ni za čim je ne boli glava. Od 1. Maja – Dana radničkih prava, ostala je izblijedela parola samo, koja nam govori koliko smo duboko pali, koliko duboko propadamo!
Temeljno ljudsko pravo – pravo na rad – je sve više gaženo. Tehnološki napredak i automatizacija istiskuju radnike. Kapital je uspio da reprodukuje radnu snagu dostatnu u procesu proizvodnje. Tradicionalnu radničku klasu danas čini svega oko 14% stanovništva starijih od 50 godina. Nažalost u mnogim zemljama svijeta sindikalne organizacije su pod kontrolom ili devastrirane, korumpirane i politički kompromitovane. Sindikati su nešto aktivniji samo u Grčkoj, Francuskoj…ali su i tamo više politički nego radnički.
Temeljne promjene su neminovne, naročito nakon pandemije korone.
Radnička klasa je po mnogima otišla u raj. Radnici postaju moderni robovi rada. To upućuje na potrebu da se mora ići dalje od socijaldemokratije,
podržati nove energije građanskog društva, promovisati nove inicijative mladih i afirmisati novi društveni poredak.
Prvi maj sve manje simbolizuje pobjedu radičkih prava, a sve više upućuje na gubitak radničkih prava. Simbolizuje propast radničke klase. Ni sa lopatom, ni sa olovkom do danas više, radnici ništa ne dobiše. A kako dođe korona, bez posta osta 100 miliona.
A kako u životu posljednja umire nada, i danas će se sa ulica mnogih gradova svijeta, iz hiljada radničkih grla, čuti ono prkosno – Živio 1. Maj međunarodni praznik rada!
Burlington, 1.maja 2020 Zijad Bećirević
