Mi u bijelom svijetu koji se zovemo bosanskohercegovačkom dijasporom, lišeni smo nečeg što je izvanmaterijalno i nemjerljivo bogatstvo, a to je život na “rodnoj grudi”, pod svojim nebom. Taj osjećaj koji promjenjivo, ali stalno i uporno tišti, ljudi pojednostavljeno zovu čežnjom, nostalgijom. Velim “pojednostavljeno”, jer je nemoguće ni pojmiti koliko se pod tim pojmovima tananih, a tako reskih i dubokih osjećaja isprepliće u nepredviđenom vremenu i prilikama, da od njih počesto staje dah, boli duša.
I, onda se na to navikneš, nosiš to kao dosuđeni teret, kao ožiljak i polako ali sigurno postaješ drugačiji u odnosu na nekadašnjeg sebe.
Kao sitna nadoknada za “nedostajuće” stavljena nam je na raspolaganje sva ova moderna komunikacijska mreža pa se tako međusobno međuzemaljski i međukontinentalno “online” čujemo, pa čak ovom artificijalnim metodom i vidimo, kao rukujemo, grlimo, volimo…
Eto tako sam se koristeći Messenger, poodavno iz Australije, u potrazi za prijateljem Sijamom koji je negdje u Americi, naumio obratiti s pitalicom o njemu našoj zajedničkoj prijateljici Naidi koja je opet u Engleskoj, Birmingham. Tako otvorih prethodnu prepisku sa njom i nađoh nepročitanu poruku, dosta staru zapravo, budući da sam, u međuvremenu, imao dugo odsustvovanje sa Facebooka. Elem, u toj poruci koja me toliko iznenadila, a još više obradovala, Naida mi piše odgovor na moja pitanja o njenoj familiji, meni toliko dragoj, s kojom su moje djetinjstvo i moja mladost umnogome bili obilježeni.
Ne bih prepričavao sadržaj ove prepiske, ali vezano za nju, ne mogoh da ne podijelim s vama jednu crticu, jednu sliku događaja koji sam po sebi ilustruje često krajnje neobičnu zbilju naših života u tuđini.
Kako već pomenuh, ta prepiska mi je vratile slike nekolicine dragih likova i silnih susreta i događaja povezanih s njima. No, jedan detalj posebno me je zainteresovao i prosto pogurao da ispišem ove redove, a to iz više razloga: da ih se prisjetim i da ih pomenem, da još jednom u oči pogledam našoj izbjegličkoj sudbini koja vrlo često zna da bude i tragikomična, da pokušam otrgnuti od zaborava ovo naše nespretno glavinjanje po tuđem svijetu na način koji je nekad zadivljujući po hrabrosti, spretnosti i inteligenciji malih, običnih ljudi.
Eto tako, kao i silni drugi, u tuđem svijetu, konkretnije u jednom od starih engleskih gradova Birginhamu, nađe se i naša Aza, Naidina nena, starica izmorena od rada i surovog života i kod redovnog stanja stvari, a uz sve ratne nedaće, zauvijek izgubljenog sina, čudim se da je uopšte i disati mogla.
Niti je Aza poznavala grad, niti naravno znala išta progovoriti na engleskom jeziku, ali je u njoj onaj neuništivi tračak života još uvijek čuda činio pa je tako jedan dan do te mjere osmjelio da se odlučila izići sama prošetati nepoznatim ulicama. Na njenu nesreću, starica majka ne ponese sa sobom jasno i krupno ispisanu kućnu adresu, kako Naida objasni, “tvrdoglavo” nije htjela. I po svoj prilici bi joj ova njena šetnja bila osvježenje za umornu dušu da u neka doba, u svoj toj gradskoj vrevi i metežu, starica nije izgubila orijentaciju.
Kako i kuda sad, bile su joj misli, onako izgubljenoj i bespomoćnoj, koje su nenadano zamračile i onaj nježni plamičak životne radosti što je nakratko obasaja.
A onda naša Aza, kao i po ko zna koji put u životu, ponovo stisnu šake i krenu onim istim oštrim, prkosnim koracima, kao nekad davno kroz njenu kozaračku čaršiju kad je kao podvornik službovala za narodnu miliciju i školovala njenih troje.
Koračaše Aza i gledaše istovremeno zadignute glave kroz debela stakla njenih naočala.
U jednom trenutku ugleda starica veliki natpis na pročelju zgrade: “Police”. Bez imalo dvojbe Aza odlučno krenu u hol zgrade odgurnuvši pri tom zbunjenog portira. Šta se dalje izdešava, može se samo naslućivati i rekonstruisati iz daljeg slijeda događaja, kako ih naša junakinja opisivaše.
Naime, nakon što su primijetili da Aze nema kući i uspaničili se, kćeri su joj i unuka Naida, nazvale policiju. No za kratko vrijeme iz policijske stanice su dobili odgovor da se “stara gospođa već sama prijavila kao izgubljena”, tj. da je “prijavila vlastiti nestanak” i da sjedi u policijskoj stanici i čeka da kćerke po nju dođu.
Čime se Aza sve služila da dežurnim u policiji objasni svoju poziciju, nisam mogao previše propitivati, ali je nesporno da je žustra, visprena starica nedvojbeno i čvrsto na mapi kažiprstom pritisla na onu našu srcoliku BiH.
Tako je naša hrabra Aza još jednom u po’ Engleske, kao u po’ svoje čaršije, “odradila stvar” i sve se završilo sretno, bar tada.
Nažalost, ubrzo nas je zauvijek napustila, da bude tragičnije – obje njene kćerke prije nje, a sin Hamdo… za njega se ništa ne zna još od onih dana ’92., kad je između kozaračke čaršije i pakla stajao znak jednakosti.
Ovi moji redovi nastali su spontano, rekao bih ponajviše iz velike ljubavi i poštovanja prema ovim divnim likovima i dubokog poriva da ostane traga od ovog našeg ni u snu sanjanog bitisanja po bijelome svijetu.
Piše: Esad Tadžić /MojaBiH
