BiH dijaspora

Admir Lisica, historičar i istraživač: Bošnjačka “migrantska priča” započinje nakon Berlinskog kongresa, 1878. godine

Admir Lisica rođen je u Sarajevu 1991. godine. Tokom 2014. godine diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za historiju), a 2017. godine na Odsjeku za historiju brani magistarsku tezu “Koncepcije rješenja državno-pravnog statusa u muslimanskoj politici 1878-1918” čime stječe titulu magistra historije. Iskustvo je stjecao u različitim nevladinim organizacijama, think-thank centrima i mnogobrojnim regionalnim medijima. Autor je dvije knjige koje se bave bošnjačkom dijasporom “Priče iz dijaspore i domovinskih zemalja” i “Bošnjačka emigracija: izazovi i perspective”. Zaposlen je u Muzeju “Alija Izetbegović” na poziciji Naučnog radnika – istraživača.

  • Uvaženi Admire, hvala Vam što ste pristali da govorite za Sebilj. Historičar ste po struci, odakle toliko interesovanje za dijasporu?

Bošnjačka emigracija imala je veoma snažan utjecaj na reafirmiranje historijskog nacionalnog imena Bošnjak. Prije svega grupa bošnjačkih intelektualaca na čelu sa Adilom Zulfikarpašićem, Smailom Balićem, Teufikom Velagićem, Bećirom Tanovićem i ostalim političkim emigrantima okupljenim oko lista Bosanski pogledi. Oni su kroz svoj aktivizam i čvrst stav izražen u tekstovima u pomenutom emigrantskom listu, koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća izlazio, nastojali probuditi uspavanu bošnjačku elitu u Jugoslaviji i emigraciji. Njihova ideja i razvijena nacionalna svijest, skoro pedeset godina prije zvaničnog povratka nacionalnog imena Bošnjak, bili su mi izuzetno zanimljivi, stoga sam se odlučio na istraživanje bošnjačke emigracije/dijaspore od završetka Drugog svjetskog rata pa sve do danas.

  • Kada su Bošnjaci posrijedi, naziru se tri talasa emigracije na Zapad: 70-ih godina prošlog vijeka, tokom ratova 90-ih i reklo bi se od 2010. pa naovamo. Postoje li bitne razlike između njih? Šta ih sa druge strane spaja?

Kada govorimo o iseljavanju Bošnjaka sa prostora Bosne i Hercegovine, Sandžaka i ostalih domovinskih zemalja bitno je napomenuti da njihova “migrantska priča” započinje nakon Berlinskog kongresa, 1878. godine. Masovna iseljavanja nastavljena su i nakon proglašenja Aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. Većinom su te migracije bile usmjerene prema Turskoj, ali je bilo odlazaka i u druge države, primjerice Sjedinjene Američke Države, o čemu svjedoče organizirana bošnjačka/muslimanska udruženja. Nakon završetka Drugog svjetskog rata većinom odlaze politički neistomišljenici sa tadašnjim režimom, među kojima je bio i Adil Zulfikarpašić. Sedamdesete godine sa sobom nose sasvim drugu dimeniziju, a to je ona ekonomsko-socijalna, tako da u tom periodu pa sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu Bošnjaci odlaze zbog ekonomske situacije. Devedesetih godina razlog je rat, dok evo sada opet imamo na sceni taj val odlazaka na Zapad ekonomskih migranata. Razlika u odlascima sedamdesetih godina prošloga vijeka i sada je u tome što za razliku od tog perioda, danas imamo i veliki broj obrazovanih mladih Bošnjaka koji napuštaju svoju zemlju, u nadi za boljim životom na Zapadu.

  • Zašto se ljudi iz dijaspore osjećaju strancima u matičnoj zemlji, kao i u zemlji u kojoj trenutno žive? Može li se ta percepcija promijeniti?

Ne bih se baš složio da su svi stranci, kako bi se žargonski reklo “na oba fronta”. Naime, poznajem značajan broj Bošnjaka u dijaspori koji su izuzetno dobro integrisani u društva zemalja u kojim trenutno žive, dok sa maticom održavaju kontakte i trude se biti dio različitih procesa. Smatram da je taj osjećaj individualan i razlikuje se od pojedinca do pojedinca.

  • Kakav je odnos između dijaspore i domovine, i na čemu se on temelji?

Činjenica je da dijaspora za domovinu čini izuzetno značajne stvari kontinuirano. Odnos je dobar, o čemu govore različiti projekti koji imaju za cilj povezivanje Bošnjaka matice i dijaspore. Naravno, to može i mora biti bolje, a za ljubav je, kako kažu – potrebno dvoje, tako da i za jačanje odnosa mora postojati jednak interes svih aktera.

  • U Vašoj knjizi „Bošnjačka emigracija“ obrađujete temu „Dijaspora: Ravnopravan partner a ne bankomat“. Možete li za čitateljstvo Sebilja pojasniti o čemu se radi?

To je svakako jedna u nizu od tema koje problematizira knjiga ,,Bošnjačka emigracija – izazovi i perspektive”. Dijasporu treba uključivati u različite projekte od društvenog, političkog i ekonomskog značaja. Ne smijemo dopustiti da se na dijasporu gleda kao na bankomat koji je prisutan u domovini tokom godišnjih odmora. Naši vrijedni Bošnjaci zaslužuju da budu uključeni u projekte kao partneri, jedino na taj način ćemo uspjeti održati interes dijaspore za podršku domovini.

  • S obzirom na to da smo posljednjih nedjelja svjedoci jake interakcije između dijaspore i Sandžaka, posebno zbog katastrofe izazvane koronavirusom, želio bih da kroz par konkretnih događaja prodiskutujemo o nekim opštim karakteristikama te relacije. Prof. Dr Zijah Rifatbegović iz UKC Tuzla je u intervjuu jednoj sandžačkoj televiziji rekao da je zadivljen odnosom dijaspore spram Sandžaka – saosjećanjem, nesebičnošću, angažovanšću, efikasnošću…

Za Bošnjake iz Sandžaka rahmetli Alija Izetbegović je govorio da je to dio nesretnijeg bošnjačkog naroda koji je nakon Berlinskog kongresa ostao izvan Bosne, što je činjenica. Ja bih dodao da su Bošnjaci iz Sandžaka najbolji dio našeg naroda. Da je to u stvari tako dokazali su mnogo puta, a prethodne akcije o kojima govorite svakako o tome svjedoče. Sandžačka dijaspora je stub uspjeha sandžačkih Bošnjaka. Ovu tezu potvrđuju njihova djela, a način na koji su oni organizirani može poslužiti kao polazna tačka značajnih projekata na relaciji dijaspora-domovina.

  • Da li ljudi iz matice imaju bolji uvid u potrebe dijaspore od ljudi koji u toj dijaspori žive? Zašto je dijaspora prihvatila da bude tek produžena ruka matice? Kakve su posljedice toga?

Odnos na relaciji dijaspora-domovina mora biti zasnovan na povjerenju, partnerstvu, zajedničkim ciljevima i uzajamnom poštovanju. Sve druge relacije mogu narušiti odnos. Dijaspora je ponekad uspavana i nezainteresirana za procese koji se odvijaju u matici, i zbog toga se dešava da procesi bivaju vođeni od jedne strane. Dijaspora mora imati jasno definirane ciljeve, dok domovina treba razviti strategiju bolje međusobne saradnje. Zadatak obje strane je da se posvete jačanju međusobnih odnosa.

  • Zašto je krajnji domet institucija koje trenutno djeluju u dijaspori organizovanje teferiča, koncerata ilahija i večeri Kur’ana?

To je trenutna realnost u koju sam se mogao uvjeriti tokom svojih posjeta u dijaspori, a imao sam priliku boraviti u preko trideset gradova širom Evrope. Tokom svojih posjeta upoznao sam veliki broj džemata, udruženja, folklornih društava, koji imaju veliki problem sa animiranjem svojih članova, u pogledu podrške projektima koji afirmiraju promociju knjiga, edukativni seminar ili neki drugi kulturni sadržaj. Mi u domovini moramo kontinuirano mijenjati svijest u dijaspori, trudeći se da im ponudimo kvalitetne projekte. Velika potreba je i da u dijaspori imamo pojedince koji će svojim primjerom potaknuti različite grupe da shvate da su obrazovanje i kultura potrebni za jačanje nacionalne svijesti. Teferiči su trenutno atraktivniji, ali se nadam da ćemo vremenom i to uspjeti da promijenimo.

  • Kada je osnovano Bošnjačko nacionlano vijeće Dijaspore (BNV) 2014. godine imao sam priliku da upoznam izvrsne ljude iz svijeta nauke, kulture, sporta, koji su uspjeli afirmisati se upravo u dijaspori i ostaviti bitan trag u državi u kojoj žive. Zašto ne postoji kanalisanje tih ljudskih resursa i potencijala? Imaju li oni šta za ponuditi domovini?

Bošnjaci u dijaspori imaju veliki broj uspješnih političara, novinara, inženjera, doktora medicine, koji u velikoj mjeri mogu biti od pomoći domovini ukoliko se njihov potencijal usmjeri na pravi način. Oni svakako mogu pomoći svojoj domovini i moraju biti uključeni u bitne procese koji se odvijaju.

  • Prema Vašem mišljenju, kako treba da izgleda idealno organizovana i institucionalizovana dijaspora?

Potrebno je da imamo prije svega instituciju koja se bavi povezivanjem i jačanjem međusobnih odnosa, kroz realiziranje različitih naučnih, kulturnih, edukativnih i obrazovnih projekata. Da li su to ministarstva koja se bave konkretno problematikom dijaspore ili centri/udruženja, sasvim sigurno je manje bitno.

Važno je da dijaspora ima neku vrstu institucije koja im je posvećena. Možemo pogledati kako su to Irci radili tokom aktivnog jačanja odnosa sa dijasporom, Turci ili Jevreji. Mogućnosti je puno, važno je samo da postoji međusobni interes za saradnju.

  •  Na koji način pojedinci mogu tome doprinijeti?

Uspješni pojedinci u dijaspori su najbolji ambasadori domovine. Oni kroz svoje lobiranje u različitim institucijama mogu znatno više učiniti u nekim segmentima i od ambasada. Ako imamo uspješnog Bošnjaka u nekim institucijama EU možemo biti sigurni da će se naš glas čuti tamo gdje treba. Lobiranje politički aktivnih Bošnjaka u dijaspori nekada je značajnije i čak od novčanih sredstava koje dijaspora kontinuirano donira domovini. Bitno je da uspješni pojedinci iz različitih branši organiziraju različite skupove i edukacije za mlade u domovini. Primjere sličnih akcija imamo čak i u zemljama regije. Stečena iskustva na Zapadu koje obrazovani pripadnik bošnjčke dijaspore ima, izuzetno su bitna i potrebna domovini. Ukoliko budemo više razmišljali u ovom smjeru imaćemo svi zajedno više razloga za zadovoljstvo.

Emil Gracić/ sebilj.net

Related posts

Norveška: Svečano obilježen Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine

München: Večer sevdaha i folklora

Editor

Online format: Biznis forum bh. dijaspore okupio 200 učesnika

BHD Info Desk Administrator

Leave a Comment