Mi stariji sjećamo se riječi „ ugledni građanin“, „ ugledni privrednik“, „zaslužni umjetnik“. U svom viševjekovnom postojanju, iz tih redova i krugova, birani su ljudi da budu na čelu grada. Da budu njihov simbol, da budu metafora i za mahale i za haustore, da u sebi objedinjiju sve one vrijednosti, zbog koji je Sarajevo bilo a i ostalo naš Grad.
Od Mustaj-bega Fadilpašića, pa do danas Grad je upisao 38 svojih gradonačelnika. I svi oni su na neki način obilježili svoj period, neko više neko manje.
I taj Grad, zbijen uz obale jedne opjevane i samo nama najljepše rijeke, iznjedrio je firme koje su pravile brane i mostove gdje niko nije ni znao ni mogao, projektovali i proizvodili transformatore i druge elektro uredjaje, pravili motore za svjetske autokompanije. Imali svoj marlboro i svog golfa. Imali giganta drvne industije, jeli „ Maks“ i pili našu „kenijadu“.
Grad je iznjedrio i u svoje skute primao i udomljavao, pisce, slikare, pjesnike.
Taj grad je imao ljekare koji su radili u svjetskim klinikama, profesore koji su predavali na renomiranim univerzitetima sirom svijeta. I arhitekte i inženjere. Taj grad je imao svoje operne dive pred kojima su sa naklonom ustajali u Garnieu, Royalu, Scali. Taj grad je osvojio i Nobela i Oscara.
Taj grad je imao i Šlager sezone, i Ilidžu dao i onog “zlokoklotrpa”, i Indekse i Bijelo dugme.
Taj Grad je odrastao s nama, širio se, postajao ljepši. Da, nije imao sve, mnogo toga je falilo. Ali valjda je to sudbina svih gradova.
I onda se pitam zašto nemamo ili nećemo Bogića?
Zato što još imamo redukcije vode, zato što nam se svijet smije kad vidi gradski prevoz, zato što smo srušili i uništili ono što smo imali. Sva ta desetljeća obezvrijedili. Zato što smo stali u nekom trenutku, ukopani u blato naše svakodnevice.
Nas Bogić iz toga ne može izvući. On nam može i treba biti smjernica i vodilja.
Ali ipak – Mi smo izdali GRAD.
Zlatan Medarić
