Umrla Sarajka, tragedija preminuo mladić, grad tuguje za njim, ovo je dječak preminuo od korone, svi su u šoku, drama, haos……PANIKA.
Nije li dosta drugovi i drugarice. Nije li previše da svaki dan, ali baš svaki dan, od dnevno – političkih portala pravite stranice za osmrtnice na najgori mogući način.
Kada smo drugovi i drugarice, kolege i kolegice prestali biti društveno odgovoran faktor i prerasli u mašineriju koja ubija čitaoca. Zbog čega smo dopustili da smrt postane klikabilna i isplativa roba?
A dopustili smo. U utrci za klikovima i što većim dijelom marketinškog kolača većina medija dopustila je sebi da bude u službi straha i panike, da raspamećuje stanovništvo i izaziva prezir. I ponajmanje su u svemu tome krivi novinari, mada krivicu snose i oni. Krivi su oni koji su se dokopali novca, pa umislili da su medijski bogovi koji će kreirati našu stvarnost.
Njima su klikovi sve, oni vise na svojim preskupim telefonima, u drugoj ruci nose bič i čim im se brojke usplahire bičevima šibaju urednike.
A ti urednici, uglavnom podobni i skrušeni pred gazdama i njihovim bičem daju se u potragu za što crnjim infomacijama. Tako smo evo godinu dana izloženi naslovima: crni dan, crni rekord, Sarajevo je palo, nema mjesta u bolnicama…
Teška situacija zahvaljujući bezobraznim i neodgovornim medijima, njihovim vlasnicima i urednicima postala je dramatična situacija. Monetiziranje smrti postalo je unosan posao bosanskohercegovačkih medija i umjesto jedni druge da vraćamo na pravi put novinarstva, mi se još kopiramo i oslanjamo na takve informacije.
Čini mi se da je većina bh. novinarskog svijeta zakazala.
Jer, imamo nekoliko novinarskih udruženja, imamo više specijaliziranih stranica za savjetodavnu ulogu medijima imamo Vijeće za štampu, ali naprosto nemamo reakciju. Prepustili smo sve stihiji koja odnosi odgovorno novinarstvo usmjereno na boljitak cijelog društva.
A to nam je zadatak.
Zašto je vijest o uspjehu i dobrim stvarima protjerana s medijskih stranica. Zašto je to postalo “nebitno” jer nije čitano kao smrt i prikaz apokalipske.
A ima i dobrih i pozitivnih stvari našeg društva.
Sport tu posebno dominira, pa opet je u zapećku smrtonosnog virusa koji odnosi živote, a i ubija javno mijenje. Imamo mušku košarkašku selekciju na Evropskom, ženska je postala fenomen i ona se izborila ne euro. Rukometna je nakon teških dana proigrala i opet je u igri za EURO. Nakon više od deceniju dobili smo žensku rukometnu repku, a u ovoj godini otkrio se veliki talenat Lane Pudar, koja će u budućnosti sigurno donositi medalje.
Dobili smo i jaku futsal repku na EURU, ali ne samo na prvenstvu, već ekipu koja igra za respekt.
Već u kontinuitetu imamo sjajnog Amela Tuku, Elvedina Muzaferija bez velike podrške društva osvojila prve bodove u Svjetskom kupu za BiH. Imamo borilačke sportove u kojima smo među boljima u Evropi, imamo i ekipe i reprezentacije u sportovima za invalidne osobe. Imamo i Damira Džumhura koji je prepoznatljiv na svjetskom nivou tenisa, iako je nešto slabiji u posljednje vrijeme.
Sada vas pitam koliko ste o svemu ovome čitali zadnjih šest mjeseci, a koliko o smrti, bolesti.
I da, tužno je i sramotno da nam zagrebački Index donosi priču o Luki Garzi, jednom od najtalentovanijih mladih košarkaša na svijetu. Tužno je što to bh. mediji nisu ispratili sem u trivijalnom dijelo, prenošenjem nečije vijesti.
No, nije tu samo sport. Gdje su nam na naslovnici uspješni biznismeni koji svoj posao šire svijetom. Poneki ispliva zahvaljujući obitavanju u nekoliko velikih centara, ali je većina nepoznata javnosti.
Gdje su na stranicama oni koji izvoze i rade za zapad i istok, šire glas o BiH, donose novac, pune budžete, osiguravaju penzije…
Takvih ime, nemalo. Ali ih na naslovnicama ima rijetko ili nikako, jer su ostali u sjeni smrti i politike. Gdje su nam umjetnici svih branši, a imamo ih od Aljaske do Australije, imamo ih mnogo i ovdje.
Zašto je važnije pisati o smrti i politici, a ne o izumiteljima koji svakodnevno troše sate da bi osmislili proizvode koji će nam u konačnici olakšati život. Nova era novinarstva zasigurno je zbog svih društvenih i civilizacijskih promjena dobila jednu novu dimenziju.
Ali, vrijeme je da bh. novinarstvo preraste objavljivanje čitulja kao najisplativijih vijesti. Vrijeme je da se vrati ulozi koju je imalo cijeli vijek postojanja – korektora društva za bolje svih nas.
Bojim se da ako se ne vratimo onoj prvobitnoj ulozi nećemo još dugo izdržati.
Piše: Rasim BELKO (rasim@nap.ba) / Patria
