Edina Juković najmlađa je poduzetnica u Novom Pazaru. Ona je sa svojih 16 godina, uz veliku pomoć roditelja, registrirala Konjički klub “El Dorado”, jedini u ovom dijelu Srbije. Iako je rođena u Nizozemskoj, u državi, barem kako se to predstavlja, sreće i blagostanja, odlučila je s majkom, ocem i dvije mlađe sestre da se vrati u mjesto svojih predaka i da tu počne živjeti svoj san. Jedini konjički klub u Novom Pazaru privukao je pažnju svih ljubitelja životinja, ali i drugih stanovnika ovog kraja koji ih svesrdno podržavaju.
Preseljenje porodice Juković u Sandžak vezan je za 2019. godinu. Edinini roditelji rođeni su u Priboju, gdje su i odrasli, a u tom gradiću često su provodili i godišnje odmore. To je bio način da svoje kćerke upoznaju s rodnom grudom, koju su zavoljeli, ali i da se druže s rodbinom koja je razasuta po čitavoj Bosni, Sandžaku i Srbiji. Kako mlada poduzetnica Edina Juković kaže za Stav, odmori u tim krajevima nisu nikada bili dosadni, već su bili dobro isplanirani i bajkoviti da naprosto nisu mogli da ne vole ovu sredinu.
“Prilikom dolaska na odmore ovamo u naše krajeve dobili smo želju da budemo tu i da nešto uradimo korisno za ovu sredinu. Jednostavno, imali smo želju da isprobamo kakav je život ovdje. Mi smo otvorili konjički klub u Novom Pazaru i jedini smo koji smo pokrenuli jedan takav biznis u čitavom Sandžaku ili ovom zapadnom dijelu Srbije”, rekla je na početku našeg razgovora Edina Juković.
RADNI DAN POČINJE U POLA ŠEST
Kako dalje govori, ideja o osnivanju konjičkog kluba postoji odavno zato što se ona i njene sestre bave jahanjem od malih nogu, tj. počele su još dok su bile u Nizozemskoj.
“Gajimo neopisivo veliku ljubav prema konjima, sve što je bilo knjiga u Nizozemskoj o konjima mi smo ih detaljno iščitali. Sve što smo mogli da propratimo o konjima dok smo bili u Nizozemskoj prošli smo i ispratili. Naša ideja bila je da to donesemo ovdje i da probamo tu ljubav prenijeti na ostalu djecu. Djeca ovdje u Novom Pazaru i okolini nemaju veliki dodir sa životinjama, tako da i nemaju neki veliki osjećaj za njih. Mi smo u doba korone počeli da kupujemo konje, pa smo imali i kokoške, koze itd. Na imanju smo baš napravili atrakciju za djecu, a mogu vam reći i za odrasle. Mi smo svaki dan na našem imanju imali najmanje po 20 djece koja su dolazila da vide životinje, djeca su bukvalno željna neke atrakcije. Pošto smo sestre i ja imale baš veliku želju da osnujemo klub i da napravimo nešto dobro i korisno, tako je to sve i započelo. Mi smo imali neopisivo veliku želju da našu ljubav prema konjima, naše znanje i naše sposobnosti prenesemo na naše vršnjake ovdje i da ih izvučemo iz kuća kako bi radili nešto korisno i pametno. Uspjeli smo u tome, čini mi se”, istakla je.
Juković priča da jedan radni dan njene porodice počinje oko pola šest ujutro.
“Svi se uglavnom budimo u tom periodu. Mi imamo obavezu da pijemo čaj i da jedemo nešto prije nego što izađemo iz kuće, tako da u tom periodu doručka dogovaramo ko će gdje da ide i šta da radi. Svi radimo sve poslove na imanju, oko kuće, u našem frizerskom salonu. Imamo čak i našu baštu gdje uzgajamo povrće, koje nije prskano, sve čisto prirodno. Prosto uživamo u našim obavezama tako da nam nešto teško i ne padaju. Majka je glavni organizator svega kod nas u kući, svih obaveza. Majka i otac su naši stubovi, naša potpora, naša snaga i dobijaju najveću zahvalu od nas. Ja sam zahvalna njima do neba i nazad i zahvalna sam Allahu, dž. š., da je baš njih nama dodijelio da nam budu roditelji. Bez njih ništa ovo ne bi bilo i ne bi postojalo”, zahvalna je roditeljima ova vrijedna djevojka.
Ističe da uspjeh svakog posla najviše zavisi od dobrog planiranja i organiziranja.
“Trudim se da sve dobro isplaniram, da sve to dobro organiziram. Doduše, majka je preuzela čitav naš planning i ona nam uglavnom pomaže gdje god mi ne možemo. Ja se trudim uglavnom da sve što radim i planiram ima smisla, da ne gubim previše vremena na bezvezne stvari. Škola mi je na prvom mjestu s našim konjima, ostalo sve pada u drugi plan”, podvlači.
PLANOVA ZA BUDUĆNOST IMA “PUN KOFER”
Odabir konja, prema njenim riječima, zaista je zahtjevan posao i uglavnom ide s roditeljima u razgledanje. Iako je izuzetno mlada, ne skriva da ima dosta iskustva u odabiru konja, ali i njeni roditelji.
“Sve mi je bukvalno bitno kod konja, od koje su rase, ko su im roditelji, koliko su stari, kako izgledaju, kakva su im kopita, gdje su boravili u prošlosti, kakav je bio odnos konja i vlasnika, zdravstveni karton, koliko zuba su promijenili i kako im izgledaju zubi, s
im su ih vlasnici hranili i još mnogo toga. Uglavnom, naprvu nikada ne kupujemo konja dok ne razmislimo nekoliko dana. Što se tiče usluga, trenutno u klubu imamo jahanje u prirodi, školu jahanja, koja uključuje profesionalnu obuku jahanja i učenje o anatomiji konja te hioterapiju. Također, u ponudi imamo i aktivnosti za djecu koja imaju preveliki strah od životinja čisto kako bi napravila prvi dodir s konjima, da osjete njihovu ljubav”, pojašnjava Edina Juković.
Također, potrudila se povući paralelu između života u Nizozemskoj i Novom Pazaru, između ljudi tamo i u Sandžaku.
“Nizozemci su vrlo hladan narod, ali s druge strane, i vrlo znatiželjan. Nastoje sve da vide, sve da upoznaju, da sve osjete i probaju. Nizozemska je organizirana zemlja, vrlo uređena zakonom i svi se trude da budu ljubazni. Tu su jedni za druge, ali u suštini svako vodi svoj život i svoju brigu. Oni vole svoju zemlju i dobro paze na prirodu. Može se dosta naučiti od njih. Život u Novom Pazaru je potpuno drugačiji od onog u Nizozemskoj. Narod je ovdje veseo, razdragan, voli slavlja, a omladina je moderna. Nažalost, ovdje narod ne zna baš da organizira svoj život, svoje vrijeme, da voli svoju zemlju, svoju prirodu i da vodi računa o tome. Familijarni odnosi su puno topliji, prisniji i svi trče da ti pomognu kada baš vide da imaš neki problem. Barem je to moje iskustvo. Osjeća se ta neka ljubav u vazduhu”, kazala je.
Ističe da komšije njene porodice i generalno njeno okruženje reagira vrlo pozitivno na ono što im je primarna životna okupacija.
“Ja sam se onako pozitivno iznenadila koliko je njima drago da takvo što uopće pravimo u Novom Pazaru, njima tu u komšiluku. Drago im je da se to dešava baš u tom naselju gdje žive. Svi nam stoje na raspolaganju za bilo kakvu pomoć oko imanja, životinja i svega ostalog. U suštini, drago im je što smo mi tu došli na dedovinu, na imanje očeve porodice, i što ta kuća nije više prazna ili prodata nekome. Tek sada vidim koliko je rahmetli dedo bio poštovan i cijenjen čovjek tu u komšiluku, naselju, gradu, i tek smo sada svjesni od kakve familije potječemo i ko smo zapravo. Toga nisam bila svjesna dok smo bili u Nizozemskoj”, ocijenila je Juković.
Otkrila nam je i to da je na jednom času jahanja imala i ženu od svojih 70-80 godina. Kaže da je prosto nevjerovatno to što je jedna žena u poznim životnim godinama bila toliko entuzijastična, vesela, razdragana i željna da proba da jaše i da nauči to sve.
“Planova za budućnost imamo pun kofer. Moja želja je da naš klub za jahanje konja bude dostupan svima, da što više djece stimuliramo da provode svoje vrijeme i znanje korisno, da svakom bolesnom djetetu podarimo malo sreće, ljubavi i pažnje, da dovedemo najveće ljude iz konjičkog sporta kod nas na imanje i da sva djeca osjete i vide kako uspješni ljudi prave i ispunjavaju svoje planove u životu. Da djeca vide i neku drugu, pozitivnu stranu njihovog djetinjstva. Imamo mi još puno, puno planova. Moje želje se, između ostalog, jedna po jedna ispunjavaju i zahvalna sam Bogu na svemu tome”, zaključak je Edine Juković.
Mirza Abaz / Stav
