Edin Hajder spada u grupu uspješnih građana Bosne i Hercegovine u svijetu. I veoma aktivnih. Kako u politici kojom se bavi u Danskoj, tako i društveno. Gospodin Hajder je član Gradskog vijeća Mariagerfjord, već treći mandat po četiri godine, predsjednik je Odbora za tržište rada i obrazovanje pri Gradskom vijeću i predsjednik Glavnog odbora/uprave FGU Himmerland, obrazovne ustanove/škole za mlade do 25 godina, drugi mandat.
Osim aktivnosti u danskom društvu, gospodin Hajder aktivan je i kada je u pitanju bh. zajednica u ovoj zemlji. Predsjednik je Saveza bosanskohercegovačkih udruženja u Danskoj (SBHUD), predsjednik Bosansko-danskog udruženje Hobro (BIHDAN) i član GO SSDBiH u ime Saveza bosanskohercegovačkih udruženja u Danskoj.
Edin Hajder je rođen u Jajcu. Do odlaska u Dansku živio je i školovao se u Šipovu i Sarajevu. U Dansku je, kako kaže, stigao 1994. godine. Prvo na otok Sjaelland, a potom se preselio na Jylland. Koliko građana/ki BiH živi u Danskoj i kako su organizovani/e, prvo je što smo pitali gospodina Hajdera.
BOSANAC U DANSKOJ POLITICI
– Prema statistikama, u Danskoj živi negdje oko 23.000 građana/ki koji/e na ovaj ili onaj način imaju vezu sa BiH, što znači – ili su rođeni u BiH ili imaju roditelje koji imaju porijeklo iz BiH, priča nam Edin Hajder.
– Statistike nisu zahvalne tako da se u vezi sa ovim brojem uvijek ili nadoda ili oduzme nekoliko hiljada jer je dio građana/ki dobio danska državljanstva, a zadržali su i bh. državljanstvo, što je dozvoljeno u Danskoj. Asimilacija je uzela maha te je sve manje udruženja sa bh. prefiksom u Danskoj. U većim gradovima postoje udruženja i fudbalski klubovi koji još funkcionišu, dok u manjim sredinama to više nije slučaj. Ovaj mali broj čini i veliki problem jer SBHUD (Savez bosanskohercegovčkih udruženja u Danskoj) radi mukotrpno da se ova udruženja udruže te zajednički djeluju kada je to moguće, kako u Danskoj tako i u EU ili u BiH. U tome uspijevamo, ali je taj zadatak jako kompleksan, s obzirom da su oblik i aktivnosti udruženja različita od onih početkom devedesetih, gdje je to bilo znatno lakše. SBHUD nastavlja misiju zajedništva bez obzira na to kako to izgledalo danas ili sutra.
KAKO STE SE VI SNAŠLI U OVOJ ZEMLJI I KAD STE ODLUČILI DA SE U NJOJ POČNETE BAVITI POLITIKOM?
Edin Hajder: Na početku je to bila živa borba između ostati ili ne ostati. Tadašnja politička slika je slična današnjoj u Danskoj, gdje je politika prema izbjeglicama jako stroga te ne dozvoljava ostanak ako je stanje u zemlji porijekla normalno. To je bilo slično i sa stanjem u BiH. Rat se nastavljao a politika se pooštravala. Na kraju se to završilo da su bh. građani/ke dobili/e dozvole boravka i time počeli/e novu eru svojih života. Prvo je bilo učenje jezika, školovanje te zaposlenje. Ja sam završio Master of Public Management na Aalborg Univerzitetu. U ovom momentu se bavim politikom u Danskoj. Politika me interesovala od samog početka, jer time se može promijeniti stanje te odnosi prema društvu u cjelini i prema svim ljudima koji žive na jednom prostoru. Trenutno sam član Gradskog savjeta, po treći put. Sada sam predsjednik Odbora za tržište rada i obrazovanje te predsjednik jedne škole za mlade od 18 do 29 godina.
JEDAN STE OD ISTAKNUTIH AKTIVISTA BIH U DIJASPORI. POSEBNU PAŽNJU POSVEĆUJETE RADU SA MLADIMA?
– Hvala na pohvali. Ima i drugih akivista koji isto toliko rade kao i ja. Od samog početka sam na direktan ili indirektan način umiješan u sve aktivnosti lokalnog udruženja te SBHUD-a. Kao predsjednik ovih udruženja aktivno učestvujem u donošenju odluka, vizija te sprovođenju istih. Ovaj posao radim volonterski od početka. Entuzijazam i želja za očuvanjem nečeg čega je sve manje, još uvijek me nosi. Koliko dugo, to i sam ne znam. Učestvovanjem na Erasmus+ projektu sam shvatio da 2. generacija je generacija koja ima identitetsku krizu čiji problemi su, ne samo u državi u kojoj žive, nego i državi kojoj oni misle da pripadaju. To me je ponukalo da radim sa definicijama 1. generacija, 2. generacija i 3. generacija. Ovo je jako kompleksan problem gdje se država BiH, ako želi zadržati bilo kakav kontakt sa dijasporom, pod ovim 2. i 3. generacija, pod hitno mora aktivnije uključiti svim mogućim sredstvima.
Ono što ja doživljavam je da nedefinisan identitet dovodi do nerazumijevanja vrijednosti bosanskohercegovačkog društva u cjelini, kako po staroj tako i po novoj historijskoj liniji. Mislim da je to isti problem kod svih mladih u drugim državama. Potencijal mladih nije dovoljno otkriven, a kamoli iskorišten.
POSTOJI RJEŠENJE
KAKO GLEDATE NA POLITIČKU SITUACIJU U BIH I KOLIKO ČESTO POSJEĆUJETE DOMOVINU?
– Politika je nešto čime se aktivno bavim u Danskoj. Političku situaciju definišu politički subjekti koji su na licu mjesta, što znači ljudi u BiH. Međutim, kada se uzme u obzir dijaspora BiH, ta jednačina može imati drugi rezultat. Politička situacija je oduvijek bila jako složena na prostorima BiH, to je slučaj i sada. Postavlja se pitanje, kako riješiti jednačinu gdje rezultat mora biti pozitivan za sve građane/ke Bosne i Hercegovina, ma gdje se oni/e nalazili/e. Zbog obaveza na poslu i na političkom planu Bosnu i Hercegovinu ne posjećujem dovoljno koliko bih to htio.
KAKO DIJASPORA MOŽE POMOĆI BIH I ZBOG ČEGA NAŠA MATIČNA DRŽAVA ZAPOSTAVLJA SKORO POLOVINU OD BROJA SVOJIH STANOVNIKA/CA KOJI/E ŽIVE IZVAN NJENIH GRANICA?
– Uzajamno smo neophodni jedni drugima. Ili je to samo pitanje na koje niko nema odgovor. Pomak rada sa dijasporom od strane BiH se može potvrditi kroz jednokratne projekte koji imaju svoj datum isteka. Budući da se nema dugoročan plan ili strategija, ja bih predložio kompletnoj dijaspori da izradu tog plana uzme u svoje ruke i da na taj način sopstvenim sredstvima omogući prihvatljivo rješenje za sve buduće generacije, koje na ovaj ili onaj način osjećaju da su vezani za državu Bosnu i Hercegovinu. Konkretno, predlažem da dijaspora sama finansira otvaranje, za početak, svoje kancelarije za dijasporu u Bosni i Hercegovini, koja bi bila potpuno neutralna u odnosu na državne institucije, te tim odnosom pospješila saradnju sa svim političkim subjektima te institucijama Bosne i Hercegovine. Imam konkretan prijedlog u vezi s tim, te pozivam sve da mi se pridruže. Mislim da je to najbolje rješenje za sve nas. Zamislite da svaki/a pojedinac/ka odvoji najmanju novčanicu u državi u kojoj trenutno živi za finansiranje takve kancelarije! Gdje bi nam bio kraj.
S KIM ŽIVITE U DANSKOJ, GDJE I DA LI STE ZADOVOLJAN, SRETAN ČOVJEK?
– Oženjen sam. Živim u gradu Hobro. Imam troje djece. Dvije kćerke i sina. Najstarija kćerka je antropologinja, te je počela da radi. Druga je na putu na univerizetet gdje će studirati državu i pravo, dok je sin tek krenuo u gimnaziju. Biti sretan i zadovoljan je subjektivna stvar svakog pojedinca. Limit zadovoljstva i sreće je onako kako se čovjek osjeća. Meni je drago da su se stvari posložile kako trebaju, što i drugima od srca želim.
Haris Halilović
