Piše: Sead HambiralovIć
U prošloj kolumni bilo je dosta toga „znakovitog“. Nakon povratka iz Švedske, prvo posjetio koga treba i neka „prenese“ novosti. I hvala na prijedlogu koja bi agencija mogla sve kanalisati da se napokon izgradi Gljiva Mira u Tuzli. Znači, ako je moguće obnavljanje urbanističke saglasnosti iz 2000., na prostoru dječijeg parka pored slanih jezera, uz planiranje (i) tri bungalova za smještaj učenika iz regije (i većih ambicija), a pored ukomponuje dječija ljetnja scena zgodnog amfiteatarsko tipa…
Manje više poznata priča (link: https://bhdinfodesk.com/2020/08/03/bijeli-golub-ponovo-ne-leti-78-205-nova-boja-gljivemira/). A veoma važno da je edukativni dio programa sasvim zaokružen (Škola za dječije ambasadore mira) verifikovan u Švedskoj- utemeljen u Norveškoj i prenese na naše prostore. I sjećanje na 1997. kada su u Tuzli održani Dani Gljive Mira. Idejni projekat je „prepoznat“ sa svih strana, od Gradske uprave do Kantona, ali falilo je još nešto da bi se „povuklo“ 6,5 miliona dolara za izgradnju „dječijeg grada“. Biće da se „poranilo “, ali je otišla lijepa priča u svijet. Pored realizovanog proizvoda sa našim „Made in…“, koji je nagrađen međunarodnom nagradom za dizajn- još važniji prijem osnivača projekta kod guvernera Tuzlanskog kantona dr. Jamakosmanovića i ministra obrazovanja Nihade Latifagić. Odjeknulo je u osnovnim školama koje su se listom uključile na internacionalni konkurs „Dječije zastave“.
PUN POGODAK: Najbolje zastave su nagrađene i uklopljene u scenografiju prepune dvorane Mejdan u sklopu održanog revijalnog dječijeg programa. A imponovali komentri za vrijeme predstavljanja izložbe po brojnim skandinavskim gradovima (U okviru Dana norveške kulture, dobacile i do Velsa, op.a.), da su bosanska djeca uradila najljepše zastave!
I..?
Neki dan „zavezao“- u jednom društvu mlađa žena, pedagog u srednjoj školi. Trenutno srećem one koji rade u osnovnim. Haj da čujem šta kao „struka“ veli vezano za onaj prednovogodišnji štand sa ratnim igračkama na Kapiji. Odavno se više ničemu ne čudim, ali ovo je prevršilo sve mjere. Snimljeno, objavljeno u dva nastavka. Bilo je nekih slabašnih reakcija i – sve ostalo na tome.
Zatečena je i gledala „naširoko“. Okrenuh, sjeća li se 96 i 97. kada je Gljiva Mira mobilizirala djecu Tuzlanskog kantona i premijere moje norveške tetarske predstave „Zašto sunce plače?!“. „Obrađivana tema“ ratne igračke, dupke puno Narodno pozorište, slično dvije godine zaredom u dvorani Mejdan. Imala je 16 godina. Sjećala se malo.
– I, šta veliš, ama baš niko da reaguje na Kapiji…? A prošlo na hiljade- ni roditelji, ni škola, psiholozi , pedagozi, sociolozi, novinari, „javno mnjenje“…
Ni „a“ i slegla ramenima (?!). Dalje nije bilo potrebe sa „nezgodnom“ temom. Niti navedem primjer kako je reagovala struka na sjeveru. Biće da je „uticala“ spomenuta teatarska predstava, a koju godinu kasnije sve „poklopila“ moja dva polemička naslova u novinama Nerikes Allehanda, te početak spomenute mirovne škole. „Rezultat“: ubrzo te „igračke“ su maknute sa rafova u Skandinaviji…
Ostaje pomućeno osjećanje rezigniranosti što sam se toliko „dao“ oko pitanja svih pitanja, ne samo Bosne, cijelog svijeta i gdje je dosta „zalutalih“ u vrlo osjetljivim i zahtjevnim profesijama. Srećom, ima ljepših primjera, u prošli utorak spomenuta dva imena – da se nakloniš i to bi trebala biti neka nada.
„ŠTO TI TO TREBA?!“, često je išlo sa čuđenjem. Vjerovatno upućivano i prof.dr. akademiku Enveru Mandžiću, koji je otvorio jedinstvenu galerije MG. Trebalo da je od „opšteg interesa“, obaška računati kao „dobro djelo“ jer je lično finansirao. Prošle godine pisao, a neki dan Fb. Arhiva pitala želim li se podsjetiti teksta i podijeliti uspomenu- naravno, naravno!
Sve to moje je „složenije“- otvaranje Dječije galerije u Zvorniku četiri mjeseca pred rat (eto detalja na novinskom fotosu obnovljene u Švedskoj!) a sve zbog ratne drame u oslobođenom- okupiranom rodnom gradu. Pa tri Arkanovca kada su zatekla u stanu, pa Repić, pa Prijeki sud, pa bijeg sa Čauševca, pa skrivanje, pa drama oko izlaska iz zemlje i spasonosni „putni nalog“ beogradske „Borbe“…
Neko je trebao (i) ovakav ostati i na neki način „dužnost“ istrajavanje na tome što delam. I koji nastavak priče: Leirvik na otoku Stord, pa Bergen, pa Örebro, pa Lješevo blizu Semirovih piramida- u mome rodnom gradu jednoglasno prihvačeno na Kolegiju gradonačelnika da uđe u projekat, ali se ispriječila politika i – ostade Tuzla kao najoptimalnija da se napokon sve zaokruži.
Bilo je turbulentno od vremena kada se prvi put, nakon potpisivanja Dejtona, „ukazala“ ideja o izgradnji Gljive Mira. Prije 22 godine dobivena je urbanistička saglasnost u Dječijiem parku pored Panonike, ali su pretekle neke druge okolnosti, pa i zdravstvene i nije se maklo. Sada je utvrdo sve programski udešeno i pretpostaviti brzo obezbijediti finansiranje, početna čekaju da se prebace iz švedske banke. Aktuelnije ne može biti, posebno šta se „nudi“ u ovim turobnim (ne)vremenima- nada, temelj za budućnost, svjetlo i nove energije- građenje mira sa djecom i mladima, nadogradnja turističko- zdravstvene ponude Panonike, ekologija i marketing. A pisano o mogućnostima „trokuta“ Tuzla- Zvornik – Srebrenice sa nevjerovatnim „ukazanjem“ poviše Drine. Za sada je još tajna i ni slučajno „ubleha“ i moguće ovdje zatalasa neko novo „Međugorje“. A sve naspram „raspamećene“ Bosne, regiona, cijelog svijeta i najcrnjih prijetnji.
HAMDIJA: Ima neke simbolike nadnaslov ovih kolumni Bijeli golub ponovo (ne)leti. Moja je želja da poleti baš sa tuzlanske Kapije! A s razlogom još nisu za javno unikatni kadrovi nedavno snimani u Zvornku, na Kazanbašči pored spomenika na prvoj masovnog grobnici, sveukupno ima jedanaest; onda na Drini poviše mosta, potom među mirovnim eksponatima doveženim iz Skandinavije za buduću muzejsku postavku. S razlogom kako je sve to dojmilo Šveđanku Evu Sjörgen pošto njena zemlja dva vijeka nije „vidila“ rata.
A za pamćenjene ostaće scena kada poznati Banjalučanin Hamdija Trnovac podiže prototip Bijelog gluba koji su poklonili učenici jedne gimnazije iz Örebra; onda kako je „pošteno izvagao“ nakon što sam ga u kadar „pozicionirao“ do koljena da zagazi u pličak pored mola. Vau, veli da je Drina – Drina u odnosu na njegov „vrbasli“ Vrbas. Veliki je to laf i ne bi trebalo da mu njegovi sa ove rijeke zamjere.
A tek šta reče iz duše sa suzama u očima, neviđenog gnijeva kada smo se uspeli na Kulu: „Oberefeste Zvornik. To je iz Austrougarskog doba. Što ja stojim ovdje? Zato što je ovdje svoj prvi amaretski film snimio naš Sead Hambiralović. I još jedanaest. Ili šta je još interesantnije ili žalosnije – nema ni jednog filma! Halo, ni jednog nema!!! Šta si ti to Seade zgriješio ovoj napaćenoj i prkosnoj Bosni?! Što god je više handre, jaća je..! E, moj Sejo Hambiraloviću, jarane moj- poletiće, leti, leti, leti – „pihtija“, Bijeli golub mira..!“
POJAŠNJENJE: Već je pulikovano da je u Kino savezu Bosne i Hercegovine sačuvan jedini, kratki igrani film „Alma nije skočila“. Pola nestalih je bilo nagrađivano tako da su pred rat poznatog režisera Šibu Krvavca zanimale neke sekvence spomenutog. Srećom, ostade u Sarajevu, a sekratar Tufo Bušatlić je nakon rata predao autoru. Kao i da je izdavač i akademik iz Osla, Svein Monnesland, želio pomoći svojim norveškim „vezama“ da se nađu… A ništa se slučajno ne dešava. Pa i oko Bijelog goluba sa idejom da simbolično poleti sa tuzlanske Kapije. Pa neki dan od Sajde Arnautović poruka bodrenja da se to ostvari. Sa tuzlanskom mladosti ubijen je na Kapiji i njen dvadesetogodišnji sestrić, Asim Atko Slijepčević. Prošle godine, u nepreboli, ode na bolji svijet i njegova mama Esma…
____________________________________________________________________________________________________
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje & GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenja, Moja BiH i šalje na preko 200 adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: info.gljivamira@gmail.com
