Naravno, nije šešir za svakoga a dva susjedna grada imaju svoje favorite.
Piše: Sead Hambiralović
Evo je još jedna na tuzlansko- zvorničke teme i dileme. Naravno, grad soli je to što jeste – taman koliko me autorski ”ima”, a dovoljne svakog drugog vikenda one tri (pre)ostale zavičajne staze. Haman neću stati dok se ne ”sjedne” i otvori ”tema” da programski objedinjeno ovo postane Novo Međugorje. I za razliku od onog jeste- nije viđeno, ovdje sve ušuškano na radaljini od pedesetak kilometara: mirovno- turistički aspekt, obrazovno- ekološki i zdravstveni, pa izvoli. I možemo li prevazići sebe ovakvi kakvi jesmo?!
Pa i radi onog momka koga su nedavno u sitne sate strašno izbublali pred kafanom i hitnom prevezen u daleku Banjaluku, a UKC Tuzla u komšiluku. Samo pola sata vožnje ”sanitetom”- srećom ostade živ…
Pa i ona dva ”ukazanja” na tanjiru za foto- safarije: Traži se Don Kihot na jednom brdu poviše Drine i dobro vidi sa nekoliko pozicija, a nedavno je objavljena slika dana: SeaD spazio usnulu ažbahu. Na Ilinčici je poviše Tuzle u mjestašcetu Orašje.
NOVE DVIJE FILMSKE STORIJE
Spominjani Tuzlaci kojima baš pristaje šešir. Pa i dilema oko jedne filmske scene. ”Poteška” sa dvojicom šeširdžija i damom u sredini, čuvenim dvostrukim akademikom kako dolaze na sastanak. Obojica mi legla pa i onim ne samo šta je na, već i u glavi. U zadnji čas odlučio i ne bi trebalo biti ljutnje, jer markantnom i veoma važnom liku ne trebaju posebni ”ukrasi”. Kad, eto ti još jednog zanimljivog, a ovaj filmadžija je ”meHka” srca pa našao zgodnu epizodnu rolu na tuzlanskom Korzu. A kaće se krenuti još se ne zna.
Naravno, u manjim gradovima je manja konkurencija. I u prijeratnom Zvorniku bilo je makrantne gospode. Od starije garde ostalo u sjećanju desetak koji su nosili šešire i nazire ideja. Iz Njemačke javio se Mirsad Šehagić koji je bio u timu za vrijeme tri davna Susreta zvorničke dijaspore sa zanimljivom pričom iz Zamlaza i grihota zbrzavati. U avgustu neka izravno u kameru pored Drine. Od nekadašnje mlađe garde, kada je krenuo na studije u Sarajevo, mislim da je prvi šešir ”zanosao” Faruk Čaklovica, a u dijaspori geolog Ajet Buljubašić. Sa suprugom je Belmom, koja je direktorica eksporta najvećeg lanca austrijskih mljekara u Amsttenu. A sin Mirza uspješno se dao u politiku. Izbjegavam političare, ali ovo je naše dijete u tuđini za ponos pa će valjati planirati.
Sreli se na mojoj prvoj zavičajnoj stazi pred Kazanbaščom i koja obostrana radost! Haj odmah da otkvitamo fotos i neka prstom pokaže Brzicu na Drini, desno je bio Liman, stotinjak metara izvodno Drinka, još toliko Most. Onda će Ajet nastaviti da je tu naučio plivati sa zgodnom anegdotom o njegovim žutim kupaćim ”bermudama”, pa kako se lubenica na srbijanskoj strani skolutala i bućnula u brze Hukove- jedva je uspio stići…
Hm, ”zakopkalo”, pa i radi njegovog šešira. I kada se pridoda davno snimljeno sa ”usvojenim zagrebačkim unukom” na mostu u Zadru (Šahbaz Avdić), pa na zvorničkom prošlog ljeta sa Hazimom Tirićem i ”sastavi” ona sekvenca o Avdibegovom kupanju na Golom otoku – eto na tanjiru materijala za premijeru epizode najavljivanog serijala ”Šala i zbilja kokuznih vremena..! A naredna sa tuzlanskom rajom. Neke snimljene sekvence su spominjane i ide u ”omjeru” 49: 51, a može i obrnuto- ne treba u dlaku zakerati hoće li više naginjati na majkinu ili očevu stranu.
ŠABAN KRENUO SA STOČARSTVOM
A na drugoj važnoj zavičajnoj stazi na Kulu uvijek je zanimljivosti. Pisano o stadu koza. Dobra vijest i novost da je ovu godinu započeo sa vedrinom Šaban Selimović – batalio građevinu i krenuo sa stočarstvom. ”Kliknuo” da je ovca dženetsta životinja- kada i pčele nestanu nestaće svijeta. Imao nešto ušteđevine, savjetima i posudbom pomogao Bato Šavija, nekadašnji Visočanin i krenu sa sedamdeset pet ovaca. Zaredalo se ”prinova” i kucnuti – dobro je krenulo! Već je ovladao stoćarskim finesama i koja je razlika u odnosu na koze. Pa koja je životinja ”inteligentnija”, koja je ”nestašnija, pa je ganjaj po kuljanskim proplancima i šumama. A ima i to svoju korist: nakon tri infarkta puca od jedrine zahvaljujući stočarskoj ”gimnastici”- preplanuo od sunca i sasvim batalio lijekove.
Ima još zanimljivosti da je nekada bio najjaći na ovim prostorima. Mogao podići 200 kilograma i sijaset drugih anegdota pa će jednog dana valjati i o tome. Supruga pomogne koliko može i sin kada nakratko dođe sa hrvatske ”bauštele”.
DJEDE KAKO IDE LJUBAV?
Izravno tako od trojice momaka koji doviknuše dok sam šetao Mejdanom pored Drine. Neko bi ovako ili onako- zastanem i u času procijenim da bi bilo lijepo (i) o toj temi. Neće biti problem da im kažem kako ”gledam” na tu rabotu. Niti se petljati u zanimaciju onih što im je zapalo ono ”cukicu za uzicu”. A prevladala i znatiželja kako sad ide sa mladalačkim iskustvima.
Kada sam se uputio prema njima počeše se meškoljiti. Ali neugodu rasprši moj osmjeh. Diplome pred njima, dvojica će u kuhare, jedan u zavarivače. I tamam da zaustim ideju da se narednog mjeseca sretnemo, recimo na tuzlanskim slanim jezerima i budu gosti perfomansa ”Čovjek a koji hoda bos”. Stadoh nesiguran jesu li dobacili do punoljetstva. Od dvojice poznam roditelje, neka pozdrave – imamo do jula vremena i na ovaj ili onaj nacin ugajgulimo da eventualno dođu.
3 – Dio eksponata buduće muzejske postavke Bijeli golub. U prvom planu je idejni projekat švedskog arhitekte Karlssona nesuđenog dječijeg grada na Modracu “težak” 6,5 miliona dolara. Nedade se zbog ovih i onih razloga. Jednu kopiju je onomad držao u svom kabinetu Bešlagić, pa će valjati pitati ako je još u ”životu” da i nju imam. Sasvim u pozadini fotosa je uramljena poema Bijeli golub. U prošloj kolumni pisano šta se znakovito desilo. Među prvima svratio dugogodišnji prijatelj Mensur Krndić, nekadašnji ton- majstor prijeratnog Radio- Zvornika i kamerman TV Sarajevo. Stigao na nekoliko dana iz Austrije da nešto udesi oko kuće.
P.S.
A oko Bijelog goluba u najkomšijskijoj zvorničkoj ulici priča se ”razvija”. Krenule su pripreme oko dizajniranja muzejske postavke i koja ugoda kada na ulucu izađem. Dječica u horu pozdravljaju a čujem da su nedavno na asfaltu kredom crtali – ne stigoh vidjeti, pljusak sve sprao. Naravno biće prilike da se i ”zvanično” nešto slićno organizuje, posebno na balkonu pa i violina zasvira. A za vau oko parkinga. Dolaze iz centra pa auto i po više dana natakare pred mojim ulazom. Ima ko se zauzeo i stavlja ”opomene” ispod brisača…
Ispade do sada ”najzgusnutiji” vikend u rodnom gradu. Posebno dirnut na Kazanbašči dok sam Ajetu Buljubašiću o problemima koji nikako da se riješe i do koga je. Pa će u jednom času oko tehničkog ”detalja” fontane sa bijelim cvijetom, a ja dopunio o estetskom da treba bolje ofarbati – iscrtao pravilnu kružnici u centru da se oker žutom ponovo ofarba- nije ni taknuto (?). Ajet veli kad sljedeći put dođe iz Austrije on će organizovati da se proburgija novi otvor, stavi cijev za odvod mulja i riješen jedan od problema.
I kad se ono hoće u povratku popodnevnim busom. Za volanom vazda vedri Sreten Poštar sa Šćemlije. Ovaj put belaj -gradonosni led mu pobio sve po bašti, najviše žao grožđa koje je ponijelo kao nikada. Tješi se šta će tek reči oni koji su petrpjeli više štete. A dobra vijest da su krenuli radovi da se skrati prema Tuzli i rastereti saobraćaj do Karakaja.
_________
Kolumne u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje &GljivaMira; Postavlja na Fb stranicu Gljiva Mira, a prenose portali Bolja Tuzla, BHDINFODESK ili BIH DIJASPORA INFODESK i stranica Zvornik kroz sela, mahale i čaršiju; info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com
