Ovih dana širom Australije Bosanci i Hercegovci obilježavaju komemorativnim događajima 30 godina od najveće bosanske tragedije. Odaju počast žrtvama srebreničkog genicida, uz tihu suzu i želju da mir zavlada svijetom. A priče preživjelih postaju najveće lekcije iz života, lekcije o snazi, otpornosti, izdržljivosti i… neizrecivoj ljubavi.
Rukija Avdić izgubila je muža u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine. Ostala je sama sa četvero male djece, od 12, 9, 6 i 2 godine. Posljednji put je vidjela muža uveče 11. jula 1995. godine. Tog dana, kada je Srebrenica pala, on je odlučio pobjeći u šumu, zajedno sa svojim bratom i Rukijinim bratom blizancem. Na rastanku joj je dao vjenčani prsten i rekao: “Čuvaj našu djecu.” To je bio posljednji put da ga je vidjela.
Kada je Srebrenica pala u ruke vojske bosanskih Srba predvođene generalom Ratkom Mladićem, kasnije osuđenim ratnim zločincem, Rukija je, zajedno sa drugim ženama, djecom i starijima, bila prisiljena da uđe u autobus i prevezena je u centralnu Bosnu. Prvo u Kladanj, a onda u Vozuću. Tamo je živjela pet godina u napuštenoj kući sa svojom djecom, majkom i svekrvom.
Preko UNHCR-a, stigla je u Australiju 2000. godine. Posmrtni ostaci njenog supruga pronađeni su i identificirani forenzičkom analizom 2012. godine. Rukija je, zajedno sa svojim najstarijim sinom, otputovala u Srebrenicu kako bi prisustvovala kolektivnoj dženazi u Potočarima. Dvije godine ranije sahranjeni su posmrtni ostaci njenog brata blizanca i djevera.
Njen sin je sa očevog mezarluka donio u Australiju četiri mala kamena – po jedan za svakog od braće i sestara – koje čuvaju kao relikvije i uspomenu na svog oca. Rukija smatra da je važno održavati komemoracije za žrtve Srebrenice kako bi mlađe generacije znale istinu o ratu i sačuvale uspomenu na svog oca.
1993. Rukija je pretrpjela gubitak sluha na oba uha zbog detonacije granate u Srebrenici, koja je eksplodirala u njenoj blizini. Mogla je samo čitati sa usana kada bi joj neko govorio, i djeca su joj pomagala da komunicira s drugima. U Australiji je operisala oba uha i sada, uz pomoć slušnih aparata, ponovo čuje.
Ovo je njena priča:
„Moje ime je Rukija Avdić. Moje mjesto je bilo Osat, pripadalo je opštini Srebrenica. Imala sam dobar život do 92. kad je rat izbio. Ja sam se udala 1981, vjenčala se 1983. Imala sam muža, imala sam troje djece do 1993. Udala sam se u dobru familiju, bila sam zadovoljna svojim životom. Moj muž je radio u Bajinoj Bašti u Srbiji. On je imao redovan posao, ja sam gledala djecu, on je odlazio – dolazio svakih 15 dana. Ja sam faktički uvijek bila sa djecom sama. Ja sam bila zadovoljna, živjela sam sa svekrom i svekrvom. Halida sam rodila 12. 3. 1993.
Bio je rat, bile su barikade da se nije moglo otići do grada, nije se moglo proći, mene je zadesio porođaj kad sam bila u kući sama. Sama sam se porađala. Bilo je jako teško, ali hvala Bogu, sve je bilo i prošlo. Sedmi dan iz kuće sam krenula prema Srebrenici. Tu mi je živio brat blizanac, kod njega smo otišli ja i moje četvero djece, moja mama i moj muž. Pješice smo otišli iz našeg sela u Srebrenicu, četiri sata hoda preko šuma.
Najviše se sjećam granata, straha, onda, čovjek mi ode na liniju, zato što je morao da štiti Srebrenicu, da čuva grad, bojala sam se uvijek da mi neko ne dođe na vrata da mi oduzme djecu, da se iživljava nad nama, nisam mogla da spavam dok god mi muž ne dođe, da imam hrabrosti.
93. granata je pala blizu mene, jedno 5 metara, ja sam dijete držala u rukama, onda sam izgubila sluh, granata mi je lijevo uho skroz oštetila, ja ništa nisam čula, samo mi je zviždalo, znala sam šta mi ko govori, samo kad me gleda u oči, ali kad bi neko govorio iza leđa, nisam čula.
Tek kad sam došla ovdje, u Australiju, dobila sam slušne aparate, dobila sam i naočare – nisam dobro vidjela, dobila sam i zube – nisam imala zuba, sve mi je ova Australija dala, svu budućnost.
U Srebrenici 11. jula 1995. ujutro sam izašla na terasu s koje sam imala pogled na grad, sav narod sam vidjela, cijelu Srebrenicu, bila sam na 4. spratu, sva Srebrenica dole, puna naroda… samo glasovi, vrisak: “Bježite, bježite, upala je srpska vojska, pada Srebrenica, bježite!” Moj muž u tom trenutku nije bio tu, samo sam ja bila sa četvero djece i sa mamom. Kad sam to vidjela, ja sam strčala na stepenice, pokupila na brzinu djecu samo, ni hrane, ni vode, da ostavim samo živu glavu, mislila sam da me neće zapaliti. Izašla sam pred ulaz i krenuli smo svi ka Potočarima. Mi smo bili kao pod zaštitom UNPROFOR-a, štitili su žene i djecu, samo su vikali: “Idite prema Potočarima!” Čula sam Mladića da viče: “Pravac Potočari!” Moj muž je u tom trenutku bježao prema šumi da nije u njihovim rukama.
Ja sam krenula prema Potočarima, ali sam se zaustavila na Vidikovcu kod mog daidže. Kad je bio mrak moj se muž pojavio, da vidi gdje sam ja, da vidi djecu i da se poselamimo. Bio je tu i moj brat, mama, familija cijela. On je meni rekao: “Rukija, molim te, molim te, čuvaj mi se, evo ti ovaj prsten s ruke, čuvaj mi djecu, ostavljam ih tebi u amanet, gledaj i sebe i djecu, mi se možda više nikada nećemo vidjeti, neka ti je Allah na pomoći!” A moj brat isto kaže meni: “Sestro draga, znam da si mi blizanka, ja ne mogu bez tebe, ali moram…” On mi je dao tespih.
Zadnji put sam ih vidjela, ne znam koje je bilo gore, da li brat ili muž? Djeca vrište, plaču: “Babo, babo, vrati se!” On se okrenuo i otišao u šumu, a u šumi su sve bile zasjede, ta vojska je njih čekala, oni su se pripremili za to. Tada smo krenuli za Potočare. Tu smo jednu noć noćili. Spavala sam sa mojoj djecom pod jednim autobusom, rosa je pala po nama, ustali smo mokri, pita mene moja Nermina: “Mama, je li to noćas padala kiša?”
Mladić dolazi, kaže on nama, gledam ga, gledam ga kao što gledam sada vas, kaže: “Kolji, kolji, samo ako je muško dijete- kolji!” Mene je uzela panika, ja sam mom Jusufu… skinula sam maramu, nabila, mom Halidu dimije, isto da su ženskinje… Halid moj imao dvije godine, Jusuf šest…
Da, važno je sjećati se, važno je zbog moje djece, moje unučadi… a moje srce je ranjeno, neće nikada zamlađeti, oni su meni uništili najbolje godine, mladost, sa 29 sam imala četvero djece, sa 31 sam ostala bez muža, valjalo je njima biti i otac i majka, školovati, ali, fala Bogu, i udala i oženila, imam i unučadi.
Sve se to desilo, ali ja opet ne umijemda mrzim. Ja imam dobru dušu odgojena sam po islamu, čuvam svoju tradiciju, sudbina je taka bila, ja nikad ne bi znala ni đe je Australija, ni da postoji Australija. Ostavljam u amanet svojoj djeci da se paze, čuvaju, vole i poštuju, to im je od mene najveće bogatstvo.
Piše: Aiša Hadžiahmetović
