Skoro je sedamnaest godina od smrti Ahmeta Hromadžića, a njegove knjige ne samo da žive u kulturi u kojoj je stvarao nego se i dalje prevode na strane jezike. To je još jedan dokaz trajne vrijednosti njegove umjetnosti
Jedna rečenica Predraga Čudića o dječijoj književnosti zvoni snažnom istinitošću: “Književnost za djecu (…) tada, kao i sada, bila je neka vrsta lakog tezgarenja (…) jedino pribježište za netalente”. Postojali su, međutim, uvijek pisci kao izuzeci koji potvrđuju pravilo, a jedan od njih je bio Ahmet Hromadžić (1923 – 2003), pisac koji je od početka svog stvaranja, nekako intuitivno, bio i ostao najsvjetskiji dječiji pisac u nas. Njegove kratke priče poput “Plamene” i “Zlatokljune ptice” podsjećaju svojim bujnim jezikom i nenametljivom lirizacijom na najljepše savremene bajke, one Oscara Wildea, a njegovi su romani opet istinski praznik svakom djetetu sklonom knjizi i čitanju, iskonski tolkinovski fantasy.
Patuljci i vukovi
Privilegovani stanovnici Hromadžićevog svijeta jesu patuljci, prisutni već i u naslovu dvije njegove knjige: “Patuljak vam priča” i “Patuljak iz zaboravljene zemlje”. A šta su drugo danas globalno slavljeni hobiti do – patuljci?! Ne treba pretjerivati i na silu tražiti preveliku sličnost između Tolkiena i Hromadžića, no neke su podudarnosti očite. Na arhetipskom terenu svjetskih bajki i folklora i Tolkien i Hromadžić stvaraju svoje svjetove. Obojica na izvjestan način prave nepostojeće mitologije vlastitih domovina: Engleske i Bosne, no baš zarad bajkovite prirode tih mitologija one su u začetku mnogo šire od domovinskih zakutaka njihovih autora. Tolkien je, naravno, mnogo opširniji, sistematičniji, minuciozniji. U odnosu na Tolkienov svijet Hromadžićev podsjeća na turistički vodič. Tolkien je više epski, Hromadžić više lirski; Tolkien teži sintezi, Hromadžić detalju. Tolkien i Hromadžić su daleka književna braća, pisci što na različitim meridijanima i u različitim jezicima slijede istu ili sličnu nit, na način srodan onom na koji su to činili i Galčinjski i Harms ili Melville i Kafka.
Ahmet Hromadžić bio je i na širokim eksjugoslovenskim prostorima skoro jednoglasno priznat kao vodeći pisac za djecu. Ne odnosi se ovo samo na prostor najvećeg jezika u SFRJ; Hromadžićeve su knjige prevođene i na krajnjem sjeveru i jugu južnoslovenskom, kao i u autonomnim pokrajinama. No ni to nije sve. Hromadžićeva su djela prevođena po cijelom svijetu, čak i na, iz naše perspektive, egzotične dalekoistočne jezike, na ogromnim prostranstvima Sovjetskog Saveza dosezala su visoke tiraže, a postoji čak i informacija da su se Hromadžićevi “Okamenjeni vukovi” u Italiji čitali u sklopu školske lektire. Malo koji je pisac sa ovih prostora imao takvog odjeka u svijetu. To je, međutim, na neki način i logično. Jer Hromadžić je u dobroj mjeri pisac čije je djelo moglo nastajati bilo gdje u svijetu i čiji je autor mogao pisati na bilo kojem jeziku.
Lastavica
Govoreći o Hromadžiću, nemoguće je makar usput ne spomenuti i Lastavicu, biblioteku koju je on ustoličio, možda i ponajbolju biblioteku dječije književnosti u bivšoj Jugoslaviji, na koju će se kasnije ugledati Raspust beogradske izdavačke kuće Nolit, brojne zagrebačke edicije, pa i slični projekti u Sarajevu (biblioteka Mladi dani izdavačke kuće Svjetlost). Objavljujući u Lastavici pomno izabrana djela domaće i strane dječije književnosti, Hromadžić je ustvari na najbolji mogući način stvarao i kontekst za vlastito djelo. Hromadžićeve knjige napisane i objavljene prije nekoliko decenija i danas su živa književnost. Čitaju se i čitat će se. Bile su, jesu i ostaju ponajbolja domaća dječija književnost, i to zajedno sa naoko posve različitim knjigama Branka Ćopića.
