Redovni parlamentarni, pokrajinski i lokalni izbori u Srbiji bili su zakazani za 26.april 2020.godine. Međutim, zbog pandemije Covid-19 i vanrednog stanja u Srbiji, koje je uvedeno 15.marta 2020, izbori su odloženi. Vanredno stanje je ukinuto 6.maja 2020. Početak pandemije zatekao je Srbiju u predizbornoj kampanji. Ipak, na osnovu preporuke medicinskih stručnjaka, izbori su odloženi na neodređeno vrijeme. Ukidanjem vanrednog stanja određen je novi datum izbora 21.juni 2020.godine.
Na parlamentarnim izborima, prema proporcionalnom sistemu, za Narodnu skupštinu Republike Srbije, bira se 250 narodnih poslanika. Pravo glasa ima 6.734.802 registriranih glasača. Na Kosovu, kojeg Srbija prema važećem ustavu još uvijek smatra svojom Autonomnom pokrajinom parlamentarni izbori biće održani u sredinama u kojima živi srpska zajednica. Novina na predstojećim izborima je, da je izborni prag smanjen sa 5% na 3% što daje veću šansu manjim političkim strankama, da se uvrste u parlament.
Suočavanje sa pandemijom Covid-19
Srbija se suočila sa pandemijom prouzrokovanom virusom Covid-19. Usprkos apelima vlasti, da građani Srbije ne dolaze u Srbiju, izuzev ako je to neophodno, u Srbiju je od početka godine do proglašenja vanrednog stanja ušlo oko 400.000 građana, a sedam dana prije početka vanrednog stanja oko 40.000 građana, mnogi od njih došli su iz rizičnih država pogođenih pandemijom Covid-19 kao što je Italija.
Vlasti u Srbiji su se odlučile za nepopularnu mjeru uvođenja vanrednog stanja, karantene i policijskog sata. Mišljenja građana su podijeljena u pogledu tih mjera, a posebno opozicionih političkih stranaka.
Eksperti smatraju, da su to bile nužne, neophodne i blagovremene mjere. Iskustva iz Bergama u Italiji pokazuju, da bi Bergamo ukoliko bi uveo slične mjere, 10 dana prije, kao što su uvedene u Srbiji spriječio katastrofu enormnih razmjera. Eksperti smatraju, da Srbija ukoliko ne bi uvela navedene mjere, mogla bi očekivati masovna stradanja, koja su procijenjena na oko 10.000 mrtvih.
Važnu pomoć i solidarnost sa Srbijom pokazala je Kina i njeni medicinski stručnjaci ali i EU, Norveška i SAD. Srbija je čak uspjela pomoći i Italiji u pandemiji Covid-19 i poslala je osam aviona medicinske pomoći. „Srbija ima dovoljno opreme, zato mislimo da je sada najvažnije da to damo i pomognemo našim prijateljima Italijanima“, rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (SNS).
Pandemija Covid-19 je razotkrila niz dešavanja u političkoj pozadini, a to su geopolitičke promjene i uticaji, koji se definiraju kao doktrina šoka i dešavaju se u kriznim i vanrednim situacijama, kojima je bila izložena Srbija za vrijeme pandemije. Britanski Guardian[2] pisao je corona diplomaciji i kako su se za naklonjenost Srbije utrkivali Kina, Rusija, EU, ali i neke druge države kao što je recimo Turska. Kako se pandemija ubrzavala, glavni igrači na međunarodnoj sceni željeli su iskoristiti meku snagu (soft power) i poslanu medicinsku pomoć u funkciji ostvarivanja svojih vanjskopolitičkih i geopolitičkih interesa i ciljeva. EU je za vrijeme pandemije bila spora i nespretna, tako da su tu prazninu pokušale popuniti druge države.
Analitičari smatraju, da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tokom krize utvrdio poziciju lidera za čiju se naklonjenost nadmeću ključne države svijeta, a istovremeno uspio spriječiti katastrofu velikih razmjera i čak pomoći sa medicinskom opremom Italiji, koja je jedna od sedam najrazvijenih država svijeta i članica grupe G-7.
Da li opozicija želi vlast bez izbora?
Politička polarizacija karakteristična je za sve države Zapadnog Balkana. Tamošnja društva nose breme 30-godišnje hipoteke od raspada bivše SFRJ. Proces konsolidacije tih država je još uvijek u toku. Srbija se našla u posebno teško situaciji za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića (SPS), čije se posljedice osjećaju i sada. Poslije je došlo do demokratskih promjena 5.oktobra 2000.godine. Prvih nekoliko godina osjećale su se promjene za vrijeme vladavine premijera Zorana Đinđića (DS). Srbija je period promjena okončala sa Vladom premijera Zorana Živkovića (DS). Kasnije dolaskom Vojislava Koštunice (DSS), Srbija se suočila sa ogromnim rastom kriminala i korupcije (24 sporne privatizacije, Izvještaj Savjeta za borbu protiv korupcije i njene predsjednice pokojne Verice Barać) i neslobodnih medija.
EU je svoje zahtjeve za procesuiranjem odgovornih za počinjeni organizirani kriminal i korupciju u Srbiji pojačala posle otvaranja istrage u Austriji mjeseca septembra 2011.godine zbog kupovine mobilnih operatera u regionu od strane austrijskog državnog Telekoma, od kojih se posebno ističe „Mobtel“ te zahtjeva iz rezolucije Evropskog parlamenta (EP) od 29.marta 2012.godine u kojoj se od Srbije traži, da izvrši reviziju spornih privatizacija. Posebno se naglašava kompanija „Mobtel“, koja je prodana kontroverznom austrijskom biznismenu Martinu Schlaffu, kasnije norveškom Telenoru za 1,513 milijardi EUR.
Zbog toga što adekvatno nije reagirao i što se nije obračunao sa svim ovim problemima tadašnji predsjednik Srbije i Demokratske stranke Boris Tadić (DS) je 2012.godine izgubio izbore, iako je većina medija bila pod kontrolom njegovih bliskih saradnika i direktno njemu naklonjena. Često se precjenjuje uloga uticaja medija na rezultat izbora. Mediji u Srbiji 2012.godine bili su pod kontrolom režima Borisa Tadića i tada je u neravnopravnoj utakmici pobijedio Tomislav Nikolić (SNS) i postao predsjednik Srbije. Slično se desilo i 2016.godine na predsjedničkim izborima u SAD kada je Donald Trump (R) postao predsjednik SAD usprkos nenaklonjenosti većine medija i do tada neviđenoj izbornoj mašineriji, koja je radila za Hillary Clinton (D). U demokratskim državama se na vlast dolazi izborima, a ne protestima ili bojkotom izbora.
Nasilje kao dio političke (ne)kulture
Jedan dio opozicije počeo je koristiti nasilje kao političko sredstvo što je dovelo do zaoštravanja odnosa u društvu u periodu kada je trebalo pokazati jedinstvo nacije, jer je politički dijalog između zvaničnog Beograda i Prištine ulazio u završnu fazu. Zabrinjava činjenica da kod pojedinih političkih čelnika i pojedinaca u Srbiji nasilje postaje dio političke (ne)kulture.
Vođeni su razgovori između vlasti i opozicije o poboljšanju izbornih uvjeta. Jedna od važnijih odluka je i snižavanje izbornog cenzusa sa 5% na 3%. Srbija je jedna od rijetkih zemalja koja je smanjila izborni cenzus, jer se cenzus uglavnom povećava da bi se politika okrupnjavala i profesionalizira te tako formirale ozbiljne i snažne političke stranke.
Kada su izbori raspisani jedan dio opozicije odlučio je bojkotirati izbore, uglavnom se radi o neparlamentarnim strankama ili strankama sa svega nekoliko poslanika u parlamentu, koje su svjesne, da se na izborima provjerava odnosno potvrđuje njihova jačina i povjerenje kod građana i odlučili su se za bojkot. Drugi dio opozicije svjestan je, da se politika može kreirati i promjene vršiti jedino u institucijama, a parlament je vrhovna institucija demokracije u svakoj državi i na kraju su se odlučili da učestvuju na izborima.
Analitičari smatraju, da politički subjekti jedino na izborima potvrđuju svoju jačinu i podršku i da bojkotiranje izbora znači izbjegavanje suočavanja sa građanima/biračima što otvara opravdanu sumnju o njihovoj stvarnoj podršci među biračima/građanima. Izgovor da su mediji pod kontrolom vlasti su samo djelomično tačni, jer postoje brojni mediji, koji otvoreno podržavaju i agitiraju za opozicione stranke. Izbori se ne dobivaju putem medija, koji imaju važnu ulogu, nego prvenstveno sa postignutim rezultatima, programom i kandidatima, koji se ponuđeni građanima/biračima i kod kojih se može dobiti ili ne dobiti podrška. Zbog toga je važno umiriti političke strasti i organizirati fer i poštene izbore i osigurati izbornu kampanju, koja će omogućiti jednak tretman za sve učesnike u izbornom procesu.
Izbori moraju biti sprovedeni bez nasilja, transparenti i pošteni sa mogućnošću da svi politički akteri iznesu svoje stavove i predstave se biračima.
Savezništvo Priština-Podgorica-Zagreb
Nije nikakva tajna, da su veze odnosno savezništvo između zvanične Prištine sa Podgoricom i Zagrebom vrlo snažno. Veze Kosova sa Zagrebom održava donedavni premijer Kosova Ramush Haradinaj (AAK), dok sa Podgoricom i režimom Mila Đukanovića (DPS) te veze i saradnju decenijama ima kosovski predsjednik Hashim Thaci (PDK). Ukoliko bi to bila normalna saradnja to ne bi predstavljalo problem. Međutim, ovdje se radi o savezništvu, koje je planski usmjereno protiv Srbije odnosno prvenstveno protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Radi se o Hrvatskoj i Crnoj Gori, koje su obje punopravne članice NATO-a i koje su involvirane u unutarnja dešavanja u Srbiji, posebno su zanimljivi njihovi odnosi sa dijelom srbijanske opozicije te njihovo obavještajno djelovanje.
Analitičari smatraju, da je štetno za NATO bilo kakvo djelovanje Hrvatske i Crne Gore u i prema Srbiji, jer kao članice NATO-a svojim djelovanjem stvaraju dodatnu negativnu percepciju građana Srbije prema NATO-u. NATO umjesto da radi na stvaranju povjerenja i pozitivne percepcije među građanima Srbije, on svojim djelovanjem preko Hrvatske i Crne Gore dodatno urušava ionako svoj slab ugled u Srbiji.
Preko 100 obavještajni službi djeluje u Srbiji
Protesti su u početku bili protesti građana, da bi kasnije proteste zloupotrijebila odnosno „ukrala“ opozicija i prisvojila kao svoje. Građanski bunt ima dugu tradiciju u Srbiji. U pojedinim segmentima građanski protesti bili su opravdani, ali u osnovi radi se o protestima, koji su dirigirani od dijela opozicije i pojedinih centara moći iz inostranstva.
Ključan zahtjev protesta je traženje odlaska sa vlasti predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke (SNS). Ne postoji jasan politički program opozicije osim zahtjeva za smjenom predsjednika Vučića.
Građani su započeli sa protestima novembra 2018.godine. Simptomatično je, da su protesti započeli samo sedam dana nakon uvođenja taksi za uvoz robe iz Srbije i Bosne i Hercegovine na Kosovo od strane tadašnje kosovske vlade premijera Ramusha Haradinaja. Ubrzo su srbijanske opozicione političke stranke „prigrlile“ proteste i ukrale ideju samih građana. Kasnije su građani shvatili, da su zloupotrijebljeni od strane opozicionih političkih stranaka i prestali su sa protestima i organizirali su se da izađu na izbore, smatrajući da je učešće na izborima i politički angažman u Narodnoj skupštini Srbije, jedina mogućnost da se utiče na dešavanja u Srbiji i doprinese političkim promjenama, koji se odvijaju ili koje je potrebno pokrenuti.
Srbija je poprište konfrontacije obavještajnih službi. U jednom trenutku je u Srbiji djelovalo preko 100 obavještajnih službi. Uglavnom su aktivnosti obavještajnih službi usmjerene na pokušaj rušenja Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije. Tu se radi o razrađenim mjerama i potezima, koji su vrlo brižljivo osmišljeni i povlače se po unaprijed utvrđenom scenariju. Osim direktnog pokušaja diskreditacije predsjednika Srbije Vučića, diskreditiraju se najbliži saradnici, članovi porodice, prijatelji odnosno svi oni koji su njemu bliski. Čak se sprovode i obavještajne aktivnosti protiv njegove maloljetne djece.
Velike sile se utrkuju za „blagonaklonost“ Srbije, a istovremeno svaka ima svoje geostrateške interese i kontinuirano provjeravaju i testiraju „uspjehe“ svojih politika preko djelovanja svojih obavještajnih službi. Učvršćujući poziciju zvanično neutralne države pritisak na Srbiju u obavještajnom smislu će se povećavati bez obzira o kojoj velikoj sili se radi, a posebno je povećan za vrijeme izbornih procesa, jer sve obavještajne službe prave procjene mogućih pobjednika i s tim u vezi onda prilagođavaju i svoje politike. Upravo je politika neutralnosti Srbije, koju je učvrstio Aleksandar Vučić najveća nepoznanica za velike sile i njihov obavještajni izazov. Eskalacije političkih događaja na Kosovu i u Crnoj Gori vezana je za predstojeće izbore u Srbiji sa ciljem testiranja političke scene u Srbiji sa fokusom na političkom rejtingu i snazi Aleksandra Vučića i njegove SNS .
U obavještajne aktivnosti uključeni su pojedini političari, tajkuni, dio medija, novinari, istraživači, analitičari, dio civilnog društva, profesori, studenti, kriminalci, cijela lepeza učesnika.
Sigurnosno-obavještajni aparat Srbije je detektirao i osujetio djelovanje većine obavještajnih službi što mu je omogućilo, da se uspješno suprotstavi njihovom štetnom djelovanju i znatno osujeti njihovo djelovanje u narednom periodu.
Opasnost izazivanja nemira tokom izborne kampanje i na dan izbora?
Predstojeći izbori biće veliki test i iskušenje za sigurnosno-obavještajni sektor Srbije. Pošto se pojedini politički subjekti već koriste nasiljem kao političkim sredstvom postoji realna mogućnost, da dođe do jačanja intenziteta nasilja tokom izborne kampanje i izazivanja nemira na sam dan izbora kako bi se izbori proglasili nelegitimnim i nelegalnim te tako nevažećim. Pokušali bi se osporiti rezultati izbora i destabilizirati Srbija.
Postoji jedan dio krugova unutar Srbije, kojima bi sa dijelom stranog faktora odgovarala destabilizacije Srbije.
Analitičari upozoravaju, da je važno osigurati mir i stabilnost u Srbiji kao ključnoj zemlji u regionu, jer poslije uspješno realiziranog Prespanskog sporazuma u Sjevernoj Makedoniji i njenog punopravnog članstva u NATO-u i početku pregovora sa EU, potrebno je okončati dijalog između zvaničnog Beograda i Prištine te kasnije razriješiti političku krizu u BiH normalizacijom odnosa u toj državi i tako osigurati trajan mir i dugoročnu stabilnost na Zapadnom Balkanu. Postoje (međunarodni) faktori, koji bi Zapadni Balkan željeli vratiti 30 godina unazad umjesto da pomognu, da se realiziraju vizije kao što je „Vizija Srbije 2020-2025“, koja je već predstavljena građanima Srbije. Srbija napreduje najbolje u cijeloj jugoistočnoj Evropi. Javni dug je ispod 50%, nezaposlenost manja od 10%, dok prosječna plata raste iznad 500 EUR. Stopa rasta je iznad 4%, a prema ocjeni međunarodnih finansijskih institucija ima potencijal za rast 6-7% godišnje.
Samit EU-Zapadni Balkan još jedna propuštena prilika EU
Samit EU – Zapadni Balkan, koji je održan u Zagrebu 7.maja 2020.godine predstavlja još jednu izgubljenu šansu i promašaj za EU. Na tom Samitu EU je potvrdila evropsku perspektivu država Zapadnog Balkana. Zbog takvog odnosa EU prema državama Zapadnog Balkana te države sve više naginju ka promjeni geopolitičke orijentacije. Takvim odlukama EU sve više „gura“ države Zapadnog Balkana prema Rusiji, Kini, Turskoj i drugim interesnim sferama, koje imaju geopolitičke i geostrateške interese na Balkanu.
Umjesto da EU precizira svoju politiku proširenja na Zapadni Balkan sa vremenskim odrednicama i dalje se služi opštim floskulama o evropskoj perspektivi, koje državama Zapadnog Balkana i njihovim građanima ništa ne znače. Tako je u Deklaraciji u Zagrebu zapisano: „Ojačat ćemo našu saradnju u rješavanju dezinformacija i drugih hibridnih aktivnosti koje potječu posebno od aktera trećih država, koje žele narušiti evropsku perspektivu regiona. Potrebna je bliža saradnja u izgradnji otpornosti i cyber sigurnosti. U tom je pogledu ključna strateška komunikacija“. Međutim, činjenice pokazuju, da upravo pojedine države EU izvode takve aktivnosti u državama Zapadnog Balkana.
Zbog toga je važno, da države Zapadnog Balkana održe političku i ekonomsku stabilnost kako bi se pozitivan trend njihove međusobne saradnje ne bi zaustavio. Analitičaru smatraju, da je hrvatsko predsjedavanje EU, koje je započelo sa velikim medijskom pompom, bilo očito više od onoga što ova država može i želi pokazati te koliko je (ne)sposobna, završio je potpunim fijaskom.
Ljubljana/Beograd, 15.maj/svibanj 2020
Link: https://www.ifimes.org/ba/9812
