Britanski magazin The Economist objavio je tekst pod nazivom “Zašto se BiH nije raspala” u kojem se objašnjava kako se BiH nije raspala nakon rata unatoč velikim nacionalnim razlikama i nestabilnoj vlasti.”Od Španije do Ukrajine, a od Škotske do sjeverne Italije, regionalna pitanja ugrožavaju sastav evropskih država. Slična očekivanja i dalje postoje u Bosni. Od kraja rata u Bosni 1995. godine strani političari, novinari i analitičari upozorili su na naizgled neposrednu imploziju zemlje. Godinama nakon što je završio svoj mandat kao visoki predstavnik za Bosnu u periodu između 2002. i 2006. godine, Paddy Ashdown je govorio o svojim strahovima da se zemlja kreće ka razdvajanju. Ali to se nije dogodilo. Čak iako je budućnost drugih evropskih zemalja dovedena u pitanje, Bosna i dalje opstaje.
Kako se još nije raspala?”, počinje tekst magazin The Economist. U daljem tekstu se navodi da je rat okrenuo tri glavne etničke grupe u BiH: Srbe, Hrvate i Bošnjake jedne protiv drugih. “Rat je postavio tri glavne etničke grupe u Bosni – Srbi, Hrvati i Bošnjaci (muslimani) – jedne protiv drugih. Zemlja je implodirala nakon kolapsa Jugoslavije, a Srbija i Hrvatska su se trudile da je uključe u svoje planove za Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku. Zajednice sada žive više razdvojenije nego prije rata, ali na pojedinačnom nivou ljudi su i dalje složni zajedno. Mirovni sporazum koji je označio kraj rata bio je praćen kompleksnim formulama o tome kako će se zemlja voditi. Kao rezultat toga, nacionalno Predsjedništvo dijeli se između Srba, Hrvata i Bošnjaka, Predsjedavajući rotira svakih osam mjeseci. Modernu Bosnu čine dva etnički zasnovana “entiteta”, koji imaju i vlade i predsjednike, plus Brčko, distrikt. Jedan entitet je dominantno srpski – Republika Srpska, a drugi je Federacija, u kojoj dominiraju Bošnjaci i Hrvati. Federacija se sastoji od deset kantona, svaki sa vlastitim premijerom. Sve ovo je smiješno, kažu kritičari. Ali takve komplikacije su jedinstvene za Bosnu. Uostalom,
Ujedinjeno Kraljevstvo ima četiri entiteta, tri regionalna parlamenta i šef države koji mora biti član crkve Engleske. Snaga u Bosni leži u entitetima i kantonima, a ne nacionalnoj vladi – ali slično se dešava u Švicarskoj. Usredsređivanje na performanse, a ne na nazive posla, otkriva jačinu zemlje. Bosna može imati pet predsjednika i nebrojene premijere, ali na izborima konstantno koalicije i nacionalističke stranke osvajaju prevlast, navodi se dalje u tekstu The Economista, prenosi N1. Predsjednik RS godinama prijeti da će održati nezakoniti referendum o nezavinosti, navodi se dalje u tekstu Economista. “Iako upravljanje u Bosni može biti nefunkcionalno, strah od povratka nasilju ima pomirljiv efekat. Predsjednik Republike Srpske već godinama prijeti da održi nezakoniti referendum o nezavisnosti. Ali, zabrinut, možda zbog potencijalnog sukoba i nedostatka podrške izvana, on se zaustavio. Bosanci su oduvijek uspjevali da razdvoje svoje razlike i da formiraju vlade na svim nivoima, dok ih u Sjevernoj Irskoj od januara nema. Bosanci imaju tendenciju da budu daleko fleksibilniji vuše nego što im vanjski faktori daju priznanje za to. (Vlada Republike Srpske ima nekoliko Bošnjaka i Hrvata u sastavu, radeći sa srpskom nacionalističkom strankom predsjednika, koja je posvećena referendumu). Sistem je takav da stavlja naglasak na konsenzus. Formalno ili neformalno, vladama u Bosni su potrebni partneri, koji će često dolaziti iz različitih etničkih grupa. Ali Bosna se bori da odbaci staru reputaciju.
Gerald Knaus, šef Inicijative za evropsku stabilnost (ESI), u Berlinskom istraživačkom centru, odbacuje “kliše da je Bosna jedinstveno nefunkcionalna i da su Bošnjaci neracionalno opsjednuti etničkom pripadnošću na način na koji nigdje ne možete naći u Evropi”. On krivi ove klišee, djelimično, zbog bremena: EU (kojoj je Bosna zatražila status kandidata), a stranci su postavili uslove koji “kada se ne mogu ispuniti se uzimaju kao dokaz da Bosna je jedinstveno nefunkcionalna”. U prošlosti, na primjer, EU je tražila ustavnu reformu. Ali, Bosanci su se pokazali nesposobnim da to urade, i sve završava tako što Bosna ostaje što dalje od svojih susjeda, prenosi N1. “Jeste”, kaže gospodin Knaus, “začarani krug.”, navodi se u tekstu The Economista.
Orginalni tekst:
https://www.economist.com/blogs/economist-explains/2017/11/economist-explains
The Economist explainsWhy hasn’t Bosnia and Herzegovina collapsed?
FROM Spain to Ukraine, and from Scotland to northern Italy, regional issues threaten the make-up of European states. Similar expectations persist regarding Bosnia. Ever since the end of the Bosnian war in 1995, foreign politicians, journalists and analysts have warned about the country’s seemingly imminent implosion. Years after ending his stint as “High Representative” for Bosnia between 2002 and 2006, Paddy Ashdown spoke of his fears that the country was moving towards separation. But this has not happened. Even as the future of other European countries is put in doubt, Bosnia plods on. Why has it not collapsed?
The war pitted Bosnia’s three main ethnic groups—Serbs, Croats and Bosniaks (Muslims)—against one another. The country had imploded after the collapse of Yugoslavia, and Serbia and Croatia strove to include it in their plans for, respectively, a Greater Serbia and a Greater Croatia. The communities now live more separately than they did before the war, but at an individual level people still rub along. The peace agreement that signalled the war’s end was accompanied by complex formulas about how the country would be run. As a result, the national presidency is shared between a Serb, a Croat and a Bosniak (pictured above), who take turns serving as its chairman every eight months. Modern Bosnia is made up of two ethnically based “entities”, which both have governments and presidents, plus Brcko, an autonomous town. One entity is the Serb-dominated Republika Srpska and the other is the Federation, dominated by Bosniaks and Croats. The Federation consists of ten cantons, each with its own prime minister. All this is ridiculous, say critics. But such complications are hardly unique to Bosnia. The United Kingdom, after all, has four entities, three regional parliaments and a head of state who must be a member of the Church of England. Power in Bosnia lies with the entities and the cantons, not the national government—but something similar happens in Switzerland. Focusing on performances, rather than job titles, reveals the country’s strengths. Bosnia may have five presidents and myriad prime ministers, but its elections see a constant churn of parties and coalitions taking power.
