Dvadesetosmogodišnji Vladan Varenica je po struci tehničar elektronike. Radio je kao operater na CNC mašinama dvije godine. A, već tri godine ima hobi koji je posljednju godinu prerastao u posao. Pravi unikatno prstenje, čigre i tzv. novčiće za sreću.
“Napravio sam Instagram i to je bilo to. Čim sam vidio šta ljudi rade, toliko me je zainteresovalo da sam morao probati. Prvo sam pravio ručno, bez ikakve mašine, i onda kada sam vidio da mi je to interesantno, kupio sam mašinu i počeo”, počinje priču Varenica, dodajući kako je počeo tako što je prodao motor i kupio mašinu koja je koštala 2.000 maraka.
Od različitih materijala pravi prstenje. To je ono što i privuče kupce. Nešto drugačije, jedinstveno i neviđeno.
“Radim od drveta, od čelika, titanijuma, od karbona. Ubacujem drobljeni opal od neke te egzotike. Svi materijali su izvana. Kupujem karbon u Ukrajini, titanijum dolazi iz Izraela, jutros mi je stigao materijal iz Južne Afrike, znači sa svih strana svijeta”, govori on u razgovoru za Anadolu Agency (AA).
Na početku je koristio drvo jer je naša zemlja bogata drvetom.
“U početku je bilo ovdje lokalno što mogu naći, čelik, drvo, ipak drveta u Bosni ima, a što se tiče ostalih materijala, pitao sam ljude koji prave, i niko nema da ti neće reći, kažu ti kod koga da naručuješ, gdje je najbolje”, ističe on.
Cilj mu je imati nešto što se razlikuje od onoga što prave drugi.
“Ne radim s plemenitim metalima, znači ne radim ni sa srebrom ni sa zlatom. Jednostavno, neću. Skupo jeste, ali kad se uloži, može se to i isplatiti, ali neću. Hoću da moje prstenje bude prepoznatljivo po ljepoti, a ne po tome što je to zlato, znači da bude prepoznatljivo po izgledu”, dodaje Varenica.
Ljeto, kada je sezona vjenčanja, i posao mu zaživi, dok zimi sve utihne, kaže on. Iako u Bosni i Hercegovini, većinom žene prave nakit, u svijetu nije takav slučaj.
“Žene više rade naušnice, narukvice, ogrlice, a ja što sam primijetio, barem na globalnom nivou, devedeset posto su muškarci što se tiče ovog prstenja. I neki kreativni zlatari koji baš kreiraju, graviraju, većinom su muškarci”, kaže on.
Od ovog posla Varenica danas živi. Bio je jedno vrijeme i u Njemačkoj, ali se vratio da pokuša napraviti nešto.
“Ovo je posao, da. Ovo je moj pokušaj da nešto napravim od sebe, znači neki brend, nešto što će biti prepoznatljivo ne samo ovdje nego i vani, i zasad mi u neku ruku ide to da se pokažem vani”, kaže on.
Prstenje se najviše prodaje ovdje, ali čigre i tzv. novčići protiv stresa nisu pronašli svoje tržište ovdje, sve se prodaje vani.
“Kod nas neko kad bi vidio, rekao bi da je čigra dječija igračka, međutim vani to skupljaju kolekcionari, od trideset pa do sedamdeset godina skupljaju”, priča Varenica za AA.
Zanimljivo je što, ustvari, stranci kupuju njegove radove, a ne ljudi koji su porijeklom sa ovih krajeva.
“Sve i jedan je stranac. I u osamdeset posto slučajeva nikada nisu čuli za Bosnu i Hercegovinu. Najviše mi iz Amerike kupuju, ali imao sam i u Japanu, Indiji, u Švicarskoj, Francuskoj tih nekih kolekcionara koji se vraćaju”, kaže on, dodajući kako su kod nas ljudi svjesni vrijednosti ručnih radova, ali je kupovna moć mala, i tu i leži najveći problem.
“Moje cijene su biološki minimum. Poređenja radi, prsten koji ja ovdje prodam za 80 maraka, on je vani 220 dolara ili eura. Ili prsten koji ja nosim je 180 maraka, jer je izrezbaren, a vani je 400 dolara. Znači, kod mene je stvarno biološki minimum, ali opet stranci neće to da kupuju, jer kažu prejeftino ti je, ne može za te pare biti dobro, a i nepoznat si na tom tržištu pa jako teško ide s probijanjem. A, opet gledam ovdje da bude pristupačno našim ljudima koliko-toliko”, ističe on, zaključujući da mu je želja otvoriti radnju i prodavati svoje unikatne rukotvorine.
ANADOLIJA
