Predsjednik Savjeta Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) za bosanski jezik i književnost prof. dr. Dževad Jahić upozorio je da se neki nazivi poput Bosna, Bošnjanin, Bošnjan, Bošnjak, Bosanac i bosanski jezik često pogrešno koriste kako bi se negiralo historijsko biće Bosne, matični bosanski narod i bosanski jezik.
Polazeći od činjenice da se u bh. javnosti, ali i u susjednim državama, često pogrešno postavljaju dileme u javnosti o nazivu matičnog naroda Bosne i Hercegovine Jahić je s filološkog i lingvističkog naučnog stanovišta detaljno pojasnio te nazive.
Kako je kazao u posljednje vrijeme mnogo se govori o nekim, za Bosnu i njeno historijsko biće, suštinskim odrednicama, pojmovima, nazivima, terminima, kako god se to u javnosti obilježavalo ili razumijevalo i ma koliko to odstupalo od preciznih naučnih određenja tih pojmova.
– U javnosti se pojavljuju i aktueliziraju vještački nametnute dileme u vezi s tim, čiji su uzroci prije svega neznanje, neupućenost, nestručnost, da ne kažemo totalno odsustvo naučnoga pristupa ovoj problematici – pojasnio je.
Naglasio je da se pri tome javlja i raznovrsna manipuliranja, čiji uzroci nisu neznanja nego su motivirani brojnim i slojevitim, prije svega ideološko-političkim pobudama, strategijskim pokušajima da se putem tih naziva i njihove tobožnje neadekvatnosti i neutemeljenosti osporava i negira historijsko biće Bosne, bosanskog naroda i bosanskog jezika.
Zbog toga se, kaže, ukazala potreba da se javnosti napokon objasni o kakvim se nazivima radi, kojega su oni lingvističkoga porijekla, šta su značili kroz historiju i šta danas znače, a posebno da se objasne čisto lingvistički razlozi zašto su oni baš takvi i šta oni u dugom vremenskom kontinuitetu čuvaju u svome značenju.
– Jedino pomoću jezika čovjek je u stanju da pamti prošlost i da čuva svijest o sebi kao historijskom biću. Zato je filologija, odnosno lingvistika, kao uža njena disciplina, itekako pozvana da objašnjava i rješava mnoga od ključnih pitanja u javnim raspravama – ocijenio je Jahić.
Kaže da je Bosna vrlo star naziv predslavenskoga porijekla, a najčešće se etimološki dovodi u vezu sa starinačkim balkanskim jezicima, ilirskim ili tračkim jezikom, pri čemu najnovija tumačenja upućuju na mogućnost “kombiniranog” ilirsko-tračkoga porijekla, tj. svojevrsne balkanske jezičke simbioze u tome nazivu.
Kako Jahić naglašava lingvistička teorija dosljedno zastupa tezu da je naziv Bosna po svome porijeklu u stvari hidronim, tj. da se prvobitno tim imenom označavala rijeka Bosna, a da je tek potom i širi prostor oko nje, bilo to samo kao prostor, bilo to kasnije i kao država, označavan tim nazivom.
Prvi put se u sačuvanim pisanim spomenicima spominje sredinom X stoljeća. U srednjevjekovnim izvorima taj naziv se bilježi sa različitim vokalskim varijacijama: Bosna, Bosana, Bosina, Bosena, a u latinskim izvorima bilježi se kao Bossona, Bossina, Bessina, Bosna.
– Zna se da je najstariji zapisani oblik Bosona, a najmlađi Bosna, dakle čitav evolutivni put vodi od Bosone do Bosne – kazao je.
No, svi ovi oblici imaju osnovu Bos- i ta osnova u stvari temeljni jezički znak koji nedvosmisleno upućuje na konkretan pojam rijeke Bosne i zemlje Bosne, koja kroz historiju širi svoje granice. Ta osnova je izvorna jezička jedinica.
Kada je u pitanju naziv Bošnjanin značenjski on pripada kategoriji tzv. etnika što je naziv za konkretnu etničku i govornu grupu, koja živi na određenome prostoru i koju, u vezu s tim životom i s tim prostorom, karakteriziraju i konkretne kulturne odlike, prije svega jezičke.
– Važno je imati na umu to da etnici po svome nastanku nikad ne mogu biti stariji od hidronima ili toponima, već da se oni izvode od njih – podvukao jeJahić.
On pojašnjava, između ostaloga, da je bosanski etnos srednjega vijeka, prije svega onaj bogumilski, sebe nazivao ovom odrednicom, kojoj je, u skladu sa svojim vjerskim učenjem, dodavao i epitet Dobri (Bošnjani).
Pojašnjavajući pojam Bošnjan naglašava da je taj naziv na svoj način izveden iz prethodnog nekom vrstom morfološke singularsko-pluralske, odnosno jedninsko-množinske, analogije. Za njegovo formiranje presudnu ulogu odigrao je množinski oblik etnika Bošnjanin, koji je glasio Bošnjani, a ne Bošnjanini, kako bi se to očekivalo.
– To se dešavalo u okviru tadašnjih glasovnih i morfoloških pojava, iz vremena razvoja bosanskog jezika u srednjem vijeku te je uspostavljen ovaj singularski oblik Bošnjan – dodaje Jahić.
Pojam Bošnjak, kaže Jahić, po svome postanku mlađi je od etnika Bošnjanin (Bošnjan), što ne znači de je on obilježavao neki drugi i drukčiji etnički pojam.
On je u historijskom kontinuitetu označavao isti onaj etnos iz srednjeg vijeka, starinom vezan za prostor i državu Bosnu, ali koji se dalje, u vremenskom slijedu i u drukčijim historijskim prilikama, održava na prostoru Bosne i čuva svijest o svojoj vezanosti za taj prostor i za tu zemlju.
– Naziv Bošnjak u označavanju bosanskog etnosa je najutemeljeniji i najrašireniji kad se radi i o njegovom bilježenju u pisanim izvorima i o upotrebi u govornom jeziku, odnosno u svijesti izvornih govornika i samoga bosanskog jezika – podvukao je Jahić.
Pojašnjavajući pojam Bosanac, kazao je da je on najmlađi i vezuje se za novije vrijeme u odnosu na prethodne, vremenski mu pretpostavljene, odnosno starije po nastanku i upotrebi, ali koji jednako odražava osnovno značenje matičnog etnosa jednoga prostora, a koji se od starijih vremena zvao Bosna.
– Taj naziv, međutim, bez obzira na to što mu je osnovno značenje vezano za stanovnika Bosne i pripadnika njenog etnosa, u najnovije vrijeme dobija i neka šira značenja koja potenciraju pripadnost bosanskom prostoru samim porijeklom govornika – kazao je Jahić.
I na kraju pojam bosanski jezik je jedini historijski naslijeđen i potvrđen naziv za jezik Bosne, ali još se postavlja pitanje “zašto bosanski, a ne bošnjački” koje je neutemeljeno i apsurdno zato što je bosanski jezik, kao i sama Bosna, duboko historijska pojava.
– Osnovna zabluda kad je riječ o tobožnjoj dilemi da li bosanski ili bošnjački jezik ogleda se u tome što se ne poznaje zakonomjernost jezičke evolucije i što se stvari u tom pogledu laički i krajnje neznano brkaju i sasvim pogrešno tumače – podvukao je.
Dodaje da jezik historijski ne “imenuje” narod već teritorij, prostor na kojem se jezik govori, piše i razvija, a narod ga najčešće imenuje upravo po prostoru na kojem živi i historijski opstaje i takav slučaj je, naravno, i s Bosnom i njenim jezikom – jezik je bosanski zato što je to jezik Bosne.
– Svijest o jeziku (bosanskom) starija je od svijesti o narodu i od “svijesti” o njegovom imenovanju (bošnjačkom). Baš u tome je ključ tih naših “zaključanih” zabluda i nerazumijevanja, odnosno ključ rješavanja, uklanjanja i “otključavanja” tih zabluda i potrebe da se napokon stvari vrate na svoje mjesto, da se više ne postavljaju laička iskonstruirana pitanja i da se takve ozbiljne i važne historijske kategorije napokon počnu razumijevati i uvažavati na viši civilizacijski način pomoću naučnih istina i objašnjenja – zaključuje Jahić.
Napomenuo je i na kraju da je za historijsko biće ne samo Bosne već i Bosne i Hercegovine kao države veoma je važan i naziv Hercegovina, odnosno Hercegovac, ali i te odrednice, na žalost, na sličan neutemeljen način se razumijevaju i tumače.
Fena
