Dr. Enes Kujundžić: SEVDALINKA IZMEĐU ZVUKOVA I SLOVA

Kao eminentno lirska pjesma, sevdalinka  je  katalizator ljudskih osjećanja  i suptilni svjedok ljudske sudbine smještene u društveni ambijent vremana u kojem se odigrava drama njenih  protagonista. Slično kao što uspavanke  napjevom prate najraniju fazu dječijeg odrastanja, romanse su intimni svjedoci životne radosti mladih ljudi – sudionika koji su se igrom sudbine zajedno našli u kolopletu složenih emotivnih  međuljudskih odnosa. Svadbene pjesme slijede jedan od važnih trenutaka na životnoj putanji svakog pojedinca u izvršavanju njegove društvene funkcije – ženidbi odnosno udadbi. Šaljive pjesme bilježe vedriju stranu često zamršenih  odnosa među pripadnicima različitih spolova, dok tragična strana ljudske egzistencije, koja je često vodila i do smrti, nije mimoišla  interesovanje anonimnog lirskog pjesnika koje se najizrazitije isklazivao u tipu pjesme poznatom kao balada.

Po vremenu nastanka, usmena lirska poezija je prirodno starija od umjetničke lirske poezije i u sebi odražava duhovni život pripadnika najstarijih društvenih zajednica. Počevši od najelementarnijih osjećanja vezanih za potrebu samoodržanja pa do najtanahnijih, u stih pretočenih emocija, ta poezija je stoljećima izražavala osjećanja darovitih pojedinaca da bi vremenom postala svojinom  kolektiva. Premada se i u jednoj i u drugoj vrsti pjesama sreći isti motivi, zajednička im je primjerice tema ljubavi, u umjetničkoj lirici rijetko se ili skoro nikako ne sreću pjesme o radu, porodične pjesme, obredne pjesma ili uspavanke, dok se s druge strane u usmenoj lirskoj pjesmi rijetko ili skoro nikako ne sreću ode, refleksivne pjesme ili pak  pjesme političkog sadržaja.1)

Shvaćen na taj način, pojam lirike i lirskog, inače neodvojiv i od vrste pjesme poznate kao sevdalinka  mijenjao se tokom minulih stoljeća. Još u antičko doba, naprimjer, Aristotel je raspravljajući o pjesničkom umijeću i njegovim oblicima u svojoj knjizi o poetici, izričito spomenuo  tragediju, zatim komediju i ditiramb, pri tome  ne spominjući liriku kao posebnu književnu vrstu. 2)

U poređenju sa umjetničkom lirikom čini se da su lirske narodne pjesme manje bogate po tematici i manje složene po strukturi. U sadržajnom smislu već odavno je uporednim istraživanjima utvrđena prvobitna bliska veza između emotivnog ispoljavanja čovjeka u lirskom smislu i obrednih i mitskih aspketa njegovog duhovnog horizonta. U tom okvoru prisutne fantastikom intonirane magijske formule bile su usmjerene poglavito na ono što je izmicalo čovjekovoj racionalnoj kontroli. Otuda je mitski način mišljenja oslonjen na pradavnu prošlost sačuvan makar  fragmentarno u lirici posebno prepoznatljiv    u pojedinačnim detaljima iz sfere prirodnih ciklusa oličenih u kalendarom uslovljenim promjenama u čovjekovom životnom ambijentu. Fragmente te mitske svijesti nalazimo, naprimjer,  u usmenoj lirskoj pjesmi Razgovaranje sjevera i juga:

 

Sjever prosi u juga djevojku,

Sjever prosi  a jug se ponosi.

Njemu veli suha sjeverina:

«Juže, beže, ne ponosi mi se!»

Progovara mehka jugovina:

«Hajd’ otale suha sjeverina:

Sve ti pržiš i goru i travu,

Kad ja puhnem mehka jugovina,

Siromasim’ topal jorgan zimi.

Ja imadem do dva sina svoja:

Jednog sina sa istoka sunce,

Drugog sina sjajnu mjesečinu,

Treću kćerku mednu rosu hladnu.»

Progovara od istoka sunce:

«Blago tebi moja mila majko,

Kad si mene ovakog rodila.

Sve djevojke Boga mole za me,

Da im rano granem po sabahu,

Da djevojke tanko platno b’jele.»

Progovara sjajna mjesečina:

«Blago tebi, moja mila majko,

Kad si mene ovakog rodila,

Svi putnici Boga mole za me,

Da im rano granem po akšamu,

Da se njima vidi putovati.»

Progovara medna rosa hladna:

«Blago tebi, moja mila majko,

Kad si mene ovaku rodila.

Sve pčelice Boga mole za me,

Da im rano padnem po sabahu,

Da povratim život cv’jetku malom

U kome će dosta meda naći.» 3)

 

 

NASTANAK LIRSKIH PJESAMA

     Prema sadašnjim saznanjima najstarije  lirske pjesme nastale su još u starom Egiptu (16 stoljeća prije nove ere) gdje tekstovi sačuvani u  piramidama otkrivaju primjere pjesama elegične intonacije u kojima se hvale vrline, u sarkofagu sahranjenih kraljeva, uključujući pjesme ribara i pastira. S druge strane  stari Grci su pod lirikom podrazumijevali vrstu pjesme  koja se izvodi uz pratnju muzičkog instrumenta – lire.

Konstituiranje lirike kao posebnog književnog žanra počelo je tek  sa Renesansom  u XV i početkom XVI stoljeća da bi od tada još skoro dva puna vijeka ona živjela u sjenci tragedije i epike. Pravi preokret u korist prepoznavanja lirike kao posebne književne vrste desio se u doba Romantizma. Ovaj intelektualni/umjetnički pokret započet u Njemačkoj i Engleskoj  u drugoj polovini XVIII vijeka proširio se na čitavu  Zapadnu Evropu  podstičući na širokom planu nove tendencije, ne samo u književnosti, nego i u slikarstvu i muzici. On je izazvao i naglašeno zanimanje za tvorevine narodne književnosti i folklora općenito u različitim oblicima njegovog manifestiranja. Njemački književnik Johann Gottfried von Herder (1744-1803) je u narodnim pjesmama vidio neizmjernu estetsku vrijednost, a u samoj lirici nalazi praformu umjetničkog stvaranja općenito. Godine 1778. izlazi Herderova zbirka „Stimmen der Volker in Liedern“ u kojoj su zastupljene narodne pjesme različtih naroda, među kojima i neke sa područja Balkana. Friedrich Joseph Schelling (1775-1854) i drugi romantičari liriku smatraju sinonimom za «univerzalnu poeziju». George Friedrich Novalis (1772-1801) je pod cjelokupnom poezijom podrazumijevao upravo liriku, a njenim suštinskim svojstvom smatrao je njenu izdvojenost u odnosu na sve ostale oblike literature. Za Charlesa Bodlairea (1821-1867) i druge pjesnike modernog senzibiliteta, koji su aktivni sredinom devetnaestog stoljeća, lirika u sebi sublimira, ne samo sudbinu čovjeka u vremenu, nego u istu ravan dovodi i sjedinjuje strast i logiku i otkriva emotivnu stranu svijeta u svoj njegovoj raznolikosti. Njemački estetičar George Wilhelm Friedrich Hegel (1770 – 1831) je možda najdublje pronikao u suštinu lirike i lirskog, za razliku od epike i epskog, kada je pronicljivo uočio da je lirika carstvo subjektivnosti, u kome se objektivni svijet vidi samo kao doživljaj subjekta. Pošto se u lirskoj sferi raskriva subjekat, prema mišljenju ovoga autora, lirika se može zadovoljiti najoskudnijim sadržajem.4)

Uporedo sa afirmacijom umjetničkog lirskog stvaranja općenito, Romantizam je otvorio put sakupljanju i izučavanju  djela usmene književnosti, a u njenom okrilju  posebno usmene narodne lirike. Na tragu tih  stremljenja, italijanski prirodoslovac i putopisac  Alberto Fortis je tekst  Hasanaginice,  nakon što ga je zapisao u našim krajevima, objavio u Veneciji  1774. godine., ovu baladu  nešto kasnije na njemački prevodi Johann Wolfgang von Goethe (1749-1832). Čuvena balada je put  u englesko jezičko područje našla zahvaljujući prijevodu škotskog pjesnika i pripovjedača  Waltera Scotta (1771-1832). 5)

Još ranije su u Engleskoj Joseph Addison i Richard Steele starim baladama dodijelili visoko mjesto u umjetnosti riječi smještajući ih u rang istinskog pjesništva. Važan podsticaj za prikupljanje usmenoknjiževnih tvorevina općenito predstavljao je rad braće Jacoba i Wilhelma Grimma  koji su veliki dio svojih stvaralačkih napora usmjerili na sakupljanje i publiciranje folklorne građe nastale na njemačkom jezičkom području.

Iako sa izvjesnim zakašnjenjem, u Bosni i Hercegovini se interes za tvorevine narodne kulture, u različitim njenim aspektima, uključujući i tvorevine umjetnosti riječi, počeo intenzivnije javljati pri kraju otomanske vlasti – dakle početkom druge polovine devetnaestog stoljeća. Naime, posebno posljednjih dvanaest godina te  vladavine (1866-1878), doba u kojem se odvija i vezirovanja Šerif Osman Topal paše, predstavlja odbljesak različitih reformskih nastojanja Carevine koje blagotvorno djeluje na Bosanski vilajet. U Sarajevu je 1866. godine osnovana prva štamparija, iste godine izlaz Bosanski vjestnik –  prve bosansko-hercegovačke novine  u čijim prilozima, između ostalog,  svoje mjesto nalaze i tvorevine bošnjačkog usmenog pjesništva. U ovakom društvenom kontekstu, o okrilju drugih lirskih umjetničkih formi odvija se prepoznavanje  sevdalinke kao zasebnog kulturološkog fenomena koji ndilatzi granice Bosne i Hercegpovine.

U svojim najranijim počecima sevdalinka je, kao eminentno solistička pjesma i primarno urbane sredine,   pjevana bez muzičke  pratnje. Međutim, vremenom njeno zvođenje je  počelo  bivati praćeno instrumentima od kojih je  najpoznatiji bio saz,  dok se u ranijim vremenima o drugim muzičkim instrumentima u toj funkciji  malo zna.

Saz je vrsta tambure – žičanog instrumenta koji inače vodi porijeklo sa islamskog istoka i  umijeće kucanja  „kucanja“ uz saz njegovano je  neovisno od pjevanja. Ne zna se sasvim pouzdano kada je ušao u redovnu upotrebu  praćenja prilikom interpretacije sevdalinke.

Harmonika kao najglasniji izraz širenja zapadnog muzičkog utjecaja  u  Bosnu i Hercegovinu,  došla je  sa početnim godinama austrougarske uprave. Ta nova kulturološka činjenica u našim krajevima nije moglo mimoići ni društveni status, a ni ostati bez utjecaja na neka svojstva koja su  kroz stoljeća krasila sevdalinku. Domete ovih promjena treba tek istražiti kako bi se utvrdilo do kakvih sve transformacija je ta pojava dovela.

Ne mali broj sevdalinki, po načinu svoga nastajanja, pripadaju pisanoj  umjetničkoj književnosti, ali su kroz vrijeme  bile naširoko prihvaćene u narodu i tako postale dijelom njegove folklorne tradicije. Prošavši proces folklorizacije, ove pjesme bivaju prenošene usmenim putem, najčešće pjevanjem  pri tome trpeći manje ili veće promjene. To je slučaj – da spomenemo samo neke – sa  pjesmama Safvet-bega Bašagića, Alekse Šantića, Osmana Đikića, Muse Ćazima Ćazića i drugih). Sevdalinke su bile inspiracija za nastanak svojevrsnih primjera iz domena Ars poetice. Ahmed Muradbegović u najmanje dva navrata stihovima se obraća temi sevdalinke i sevdaha.

Treba ukazati i na pojavu da su, nakon publiciranja štampanih zbirki narodnih lirskih pjesama, ponekad pjevači iz tih izdanja učili pjesme  i onda ih  prenosili drugima usmenim putem, često dopunjavajući ih i mijenjajući njihov izvorni tekst  tako stvarajući nove varijante. Štampana izdanja ukoliko su bila pripremljena kritičkim odnosom prema prvobitnim oblicima pjesama su  doprinosila ujednačavanju teksta sačuvanog u tradicji sa ješ nedovoljno istraženim posljedicama te činjenice na našu usmenu kulturu kao cjelinu.

 

 

                    HISTORIJAT BILJEŽENJA I DOKUMENTIRANJA SEVDALINKE

 

Zanimanje za duhovno kulturno nasljeđe sačuvano iz prošlosti, ali i za tekovine tada aktuelne i još uvijek žive tradicijske umjetnosti intenzivira se nakon austougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878), kada seu Sarajevu osniva Zemaljski muzej (1888) i pokreću časopisi koji svoje saradnike podstiču na sakupljaje narodnih umotvorina. U tiom novom kulturnom ozračju Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak objavljuje svoje Narodno blago (Sarajevo, 1887), Kosta Herman izdaje  Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1888), Matica hrvatska u dvije knjige publikuje  Junačke pjesme (muhamedovske), (Zagreb, 1899), Muhamed Dželaludin Kurt objelodanjuje  svoj izbor Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske) (Mostar, 1902).

U periodu između 1888. i 1912. godine češki folklorist, muzikolog i slikar  Ludvik Kuba,  (1863 – 1956) u više navrata je  boravio  u južoslavenskim krajevima uključujući i Bosnu i Hercegovinu.  U Bosni  je sakupio 1113 pjesama s tekstovima. Od toga je između 1906 i 1909 u Glasniku zemaljskog muzeja objavio 965 lirskih pjesama sa melodijama.6)

Pri kraju 19-tog i na samim počecima 20-tog stoljeća,tehnološke invencije tipa fonografa i gramofona sve su prisutniji u urbanima sredinama BiH. Tragajući za novim tržištima za svoje proizvode  njemačka kompanija  Deutsche Grammophon iz Berlina je 1907. godine u Bosnu i Hercegovinu  poslala svog iskusnog snimatelja Franza Hampea koji je imao zadatak da načini prve i ustvari najranije gramofonske snimke muzike u Sarajevu.

Tokom svog boravka u prijestonici BiH Hampe je snimio ukupno 150 voštanih matrica. Svih šesnaest snimaka – svi sa muzikom za zurne sa bubnjem – bili su za male ploče. Ostale 134 matrice bile su veće ploče maksimalnog trajanja od oko tri minute. Snimljeni materijal je štampani u radionici gramofolnskih ploča Deutsche Grammophon u Hanoveru i plasirane na tržište. Ova građa je izdata u ediciji pomenute Kompanije pod nazivom  Zonophon. Prema sačuvanom spisku među interpretatorima i izvođačima  su bili: Juso i Zajko Besić, Nazif Memišević,  Mustafa Sudžuka i Merkuš, Salih Kahrimanović, Rizvan Kardović (Kadrović ?) (epske pjesme), Vaso Stanković-Andolija, Miralem Razvalić i Mehmed Malbašić, Dikija Ferhatović i Dilfa Becić.“ 7)

U okviru svoga interesovanja za folklorno nasljeđe Balkana, njemački slavista Gerhard Gezeman 1937.godine objavljuje tekst predavanja koje je prethodno održao na Narodnom univerzitetu u Beogradu pod naslovom „O značaju narodne pesme za nacionalnu kulturu jugoslovenskog naroda“ u kojem ističe: „U ovim sevdalinkama je izražena duša muhamedanskog gospodstva od koga danas ima samo bednih ostataka i koje je stajalo u velikoj suprotnosti sa pravoslavnom i katoličkom rajom, onom istom rajom koja danas bez ustručavanja proglašuje ove sevdalinke za svoju duševnu i duhovnu svojinu. Svaki od vas oseća da je to njegova duša koja ovde peva, kao da ova pesma peva za njega, o njegovoj sreći i njegovom bolu. Taj osećaj on ima ne samo kad čita ove lepe pesme, već i kada ih sluša, kada čuje ove blago-nazalne, visoke i lelujave tonove u falzetu, ovo bujno rasipanje bezbrojnih melizama, ono naglo uzimanje vazduha na mestima gde bi to u klasičnoj muzici bilo nemoguće… Reći da se ovde radi samo o dekoraciji i ornamentici koja daje muzici ili tekstu nekakvu orijentalnu boju ne bi bilo sasvim tačno. Ne, u ovim po sebi izvesno dekorativnim elementima leži baš duša ove pesme… Ove pesme vi morate da čujete iz toplih usta samog naroda, i ne sme da vam smeta što one nisu svojina seoskog patrijarhalnog stanovništva, već su izrazito varoške pesme, pesme one urbanizovane muhamedanske gospodske klase.“8)

Iste godine dakle 1937. godine ekipa na čelu sa profesorom  Gezemanom radila u Sarajevu na fonogafisanju narodnih pjesama, a jedan od učesnika na ovom poslu  saopštavajući svoja zapažanja o svrsi te akcije  istakao je „Ekspedicija je nastojala da u svojim snimcima pruži što potpuniji presek sevdalinke u svim njenim oblicima i starala se da pruži što raznolikiji materijal i u pogledu same vrste pesme i njenog teksta, i melodije na koju se peva. Prikupljeni materijal je vrlo zanimljiv i raznolik, on pruža mnogo saznanja o karakteru i životu sevdalinke kao izraza bosanske, odnosno muslimanske sredine…“ 9) 

U isto vrijeme časopisi Gajret, Novi behar i Kalendar Narodne uzdanice povremeno objavljuju  primjere ove vrste usmene književnosti sakupljene na terenu od strane nekolicine svojih saradnika.

Iz književno-estetskih i kulturoloških razloga za sevdalinku se interesiraju  Šemsudin Sarajlić, Hamid Dizdar  i Alija Nametak. Alija Nametak    1944. godine publikuje Muslimanske ženske pjesme (Zagreb, 1944)., kada i Hamid Dizdar objavljuje svoju zbirku Sevdalinke: izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike (Sarajevo, 1944).U predgovoru za svoju zbirku Dizdar ukazuje na vrstu pjesama od kojih se sastoji njegova zbirka:

„Među ovim pjesmama ima najviše onih, koje su vrlo starog datuma. One su uglavnom, pjevaju „poravno“. Ima ih, međutim, priličan broj koje su postale u novije vrijeme i koje je lako prepoznati. Među te spadaju: „Oj kaduno kono moja, Što da živim, Imao sam jednu ružu, Što je život, U kafani sjedim pijem, Evo srcu mom radosti, Ah meraka sa večeri rane, Ni Bajrami više nisu kao što su nekad bili, U bašči kraj bijele ružice i Ti, draga, ti. Sve nas to upućuje  na činjenicu da naš narod glazbeno još uvijek stvara.“10)

Književnik i folklorista Alija Nametak 1970. godine, u vlastitoj režiji izdaje zaista stručno pripremljenu zbirku, koju je sam zapisivao pod naslovom Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosanskohercegovačkih Muslimana (Sarajevo, 1970.)… U predgovoru ove knjige, autor ističe:“Ova zbirčica „ženskih“ narodnih pjesama plod je moga dugogodišnjeg rada na sabiranju njihovu, koje traje pedeset godina i ne pretendira na antologijski atribut…“ Zatim dodaje:“Veliki dio pjesama ove zbirke zabiljeržio sam 9. januara 1955. godine u Mostaru od Pašane Begović rođene Džoklo i Hatidže Zagorčić rođene Kanje – gotovo 1000 stihova za jedan dan. Ugodno sam se iznenadio, nastavlja autor, u Brčkom u jesen godine 1956. kako je još živa narodna pjesma. Tu sam zabilježio dosta balada i u gradu i u okolnim mjestima, posebno u Čeliću…“11)

Treba napomenuti da je tokom zapisivanja lirskih pjesama u Brčkom u ljeto 1956. po kazivanju Emine Zaimović iz Gornjeg Rahića, Nametak  zabilježio pjesmu Ženidba Sulejman ćehaje (str. 128-136). Ova balada, zbog svojih strukturalnih i  stilskih svojstava zaslužuje dotatna komparativna istraživanja posebno u vezi sa Hasanaginicom sa kojom ima brojnih dodirnih tačaka.

 

                                    TEMATIKA  I  AMBIJENT  SEVDALINKE

     Tematski fokus sevdalinki općenito može se ilustrirati primjerom repertoara pjesama  Selima Salihoviću iz Janje kod Bijeljine (1910-1988). Munib Maglajlić ističe da je „Među četrdesetak pjesama zabilježenih od Selima Salihovića – koje sigurno ne obuhvataju njegov čitav repertoar – najviše  je sevdalinki (tridesetak), dvije se mogu svrstati u romanse, sedam spadaju u balade, dok pet lirskih pjesama izmiču ovoj klasifikaciji. Jedna od njih je šaljiva – Putem kasa lisičica – živog ritma, uz koju se igralo u kolu..“

     Među sevdalinkama koje je Salihović pjevao prominentno mjesto zauzimaju dvije narodne pjesme koje se tematski vežu za gradić Gornji Rahić kod  Brčkog. Ukazujući na to Maglajlić posebno ističe:„Među pjesme iz Salihovićevog repertoara kojima je pjesnički zavičaj u sjeveroistočnoj Bosni spadaju svakako i dvije kraće pjesme vezane za negdašnju kasabu Rahić: Tri Rahićke šetale sokakom i Ja pošetah rahićkim sokakom.“ Obje su, prema Maglajliću, u osnovi vedre ljubavne   alegorije. U prvoj se, u razgovoru djevojaka, izriče pohvala momcima: „brčanskim bekrijama“, „tuzlanskim delijama“, i osobito „mladim Sarajlijama“, a u drugoj je prefinjena erotska poenta skrivena u lirskom iskazu muškog glasa. Prastari u osnovi poravni napjev, ukrašen skladnim pripjevom, ukazuje na znatnu starost ove pjesme ili naslijeđene pjesničke građe koja je njome baštinjena:

Ja prošetah rahićkim sokakom,

Kad Rahićke beru šeftelije.

 

Ja zaiskah jednu šefteliju,

Draga meni – dvije iz njedara!

Maglajlić još dodaje da „s obzirom na zajednički pjesnički zavičaj, spomenutim sevdalinkama treba pridružiti i pjesme: Štono nejma sa Drine vedrine i Mujo đogu po Mejdanu voda, koja se nastankom veže za Tuzlu. Naravno, dodaje Maglajlić, suvišno je isticati činjenicu da se u središtu ovog kruga pjesama nalaze sevdalinke: Gornju Tuzlu opasala guja i Pod Tuzlom se zeleni meraja…“Doda li se spomenutim pjesma Đugum kuje đugumdžija Aljo upotpunjuje se uži krug sevdalinki koje su opjevale grad Tuzlu. 12)

S druge strane pišući o pjevaču  i sazliji Hamdiji Šahinpašić (1914-2003) porijeklom iz Sandžaka,  vjernom baštiniku ove vrste umjetničkog izraza, Aiša Softić ističe da je sadržajni raspon pjesama  koje je Šahinpašić pjevao obuhvatao:

1  Sevdalinke koje počivaju na ljudskoj igri, koja najčešće ima za cilj priznanje ljubavi,

2. Sevdalinke koje pjevaju o ljubavnoj ukletosti,
3. Sevdalinke koje se zasnivaju na odbojnom odnosu prema tuđini i tuđincu,
4. Sevdalinka koja iskazuje djevojački ili momački prkos (nećkanje),
5. Sevdalinke koje pjevaju o ljubavi sa preprekama,
6. Ljubavni rastanak i s tim povezano dugo čekanje,
7. Ostavljena djevojka i ostavljeni momak,
8. Sevdalinka kao svjedočanstvo ljubavnog susreta,
9. Sevdalinka šaljivog sadržaja,
10. Sevdalinka sa naglašenom ljubavnom žudnjom. 13)

 

Pored toga što u najvećem broju slučajeva sevdalinke za temu imaju ljubav, i kao lirske pjesme obično su kratke  i bez dugih opisa, ipak  njihovim pažljivim iščitavanjem može se steći zaokružena, hroničarski precizna slika pulsiranja životne svakodnevice bosanskih gradova i kasaba u njihovim usponima i padovima u prohujalo otomansko doba Bosne (Banja Luka, Bihać, Bosanska Gradiška, Bosanska Krupa, Cazin, Gradačac, Livno, Maglaj, Mostar, Sarajevo, Tešanj, Travnik,  Trebinje, Tuzla, Višegrad, Zvornik …). U znatnom broju tekstova ovih pjesama nije teško prepoznati konkretna zavičajna obilježja  sa karakterističnim nazivima  sokaka, mahala, gradskih četvrti  u kojima se odvijala ašiklijsko-sevdalijska komunikacija mladih ljudi. 14)

Potpunije pronicanje u bit ove  lirske pjesme  nije moguće bez razumijevanja društvenog ambijenta u kojem je pjesma nastajala i bivstvovala. Bez  bliskog poznavanja socijalnog okruženja iz kojeg je pjesma izašla u svijet, a  riječ je upravo o djelu  koje žanrovski pripada duhu narodnosne kulture, teško je u potpunosti razumjeti sadržajne poruke koje je ona sa sobom nosila.

Njihov sadržaj, izmeđo ostalog,  čuva često jedine, a dragocjene zapise, o ličnostima čija je osobna sudbina u određenom historijskim trenucima pobuđivala radoznalost i zaokupljala pažnju  bližeg i daljeg komšiluka, mahale,  pa i čitave čaršije, kasabe i šehera…

Zahvaljujući tekstovima  tih pjesama sačuvana je  uspomena  na ženske i muške likove koji su svoju popularnost i slavu stjecali i gubili u atmosferi, čije su granice dobrog ukusa,  određivale tačno utvrđene društvene konvencije ponašanja  zasnovane na islamsko-šerijatskim pravnim propisima. Poredeći socijalni  poziciju žene i muškarca u  sredini opjevanoj u sevdalnici,  u kojoj su, kako se izrazio jedan književni kritičar,  „mladiću svi putevi bili otvoreni“,  ni njegov glas nije ostajao bez zebnje jer ga je  gušila neispunjena čežnja susreta sa draganom koju je često, zbog razlika u socijalnom položaju, morao prepustiti drugom. Lik djevojke u sevdalinici  nije uvijek samo pasivna, iako idealizovana mlada žena koju neko treba da nađe, i ona sama  samosvjesno pokazuje  težnje da, slijedeći izbor vlastitog srca, ostvari susret sa voljenom osobom. Nadmetanje mladića za njenu naklonost, podhranjuje njenu oholost a njenoj ljepoti priskrbljuje  svojstva nedokučivosti, «njen pogled pali sve što mu se na putu nađe.“ Žestina njenog oka u stanju je čitav grad  zapaliti kao što je to vidljivo u pjesmi A što mi se Travnik zamaglio:

 

«A što mi se Travnik zamaglio»

Ili gori il’ ga tuga mori,

Niti gori nit ga tuga mori

Djevojka ga okom zapalila.»

 

Na privlačnost bosankih djevojaka, čija  ljepota nije ostala bez utjecaja za oblikovanje likova opjevanih u sevdalinici, ukazao je i osmanski putopisac Evlija Čelebija nakon svog obilaska Sarajeva u šestoj dekadi 17 vijeku,  podsjećajući:

«Žene su im ljepotice, a čedne su poput Rabije Adevije i pokrivaju se. U ljepoti i prikladnosti su jednostavne, riječi su im odmjerene, govor divan, a  zubi kao nanizani biseri. Njihove poput zvijezda blistave djevojke su jako povučene i čedne. One su kao nerascvjetani pupoljci i skupocjeni biseri… Žene se u ovom šeheru odijevaju u odjeću od crvene i žute čohe, a na noge obuvaju žute papuče i tomake. Na glavu stavljaju obične i skupocjene fesiće od čohe, dibe i kadife, a preko njih  zavijače satkane od tankog bijelog platna i crne peče. Vrlo rijetko šetaju izvan kuće, jer su čedne i čestite.» 15)

U knjizi Život i običaji muslimana napisanoj u prvoj deceniji dvadesetog stoljeća, Antun Hangi upravo  u estetskim atributima koji odražavaju pristalost mlade bošnjačke žene nalazi izvore inspiracije koji su u imaginaciji nepoznatog pjesnika iznjedrili sevdalinku u njenom melopoetskom sklopu. U jednoj od pjesama sama djevojka ističe razloge svoga pristalog izgleda:

 

Plaho me je majka milovala,

Rano me je u ložnicu slala,

Kasno me je iz ložnice zvala.

Majka me je šerbetom pojila,

Rumenom me ružom utirala,

Prije vakta ručak bi mi dala,

Prije vakta večerati dala.»

 

A u drugom primjeru:

 

«Otkako je svijet postanuo,

Nije ljepši svijet procvatio,

Nit’ je lipša divojka odrasla,

Nego što je Fatima divojka.

 

Ili:

 

Lipote je u svoj Bosni nema,

Lipa struka do devet sandžaka,

Ruse kose do Stambola grada.

Kakve su joj oči i obrve,

Valjaju joj Šama i Misira.» 16)

 

Iako uzdignutu na razinu ideala,  mladu bošnjačka žena nije potpuno izdvojena  iz matice svakodnevnog života, na što ukazuje pomenuti autor u svojoj knjizi u kojoj na jednom mjestu ističe: »Kada imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje (kukuruza), djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braće, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama.”  To  se može vidjeti i u drugim primjerima  sevdalinki u kojima njihovi protagonisti obavljaju teške poslove  u polju kao što je slučaj u pjesmi Ječam žele Tuzlanke djevojke.

Sadržaji proistekli iz društvene komunikacije mladih ljudi kao što su ašikovanja, večernji susreti i slično nezaobilazna su tema za bujanje  građe pogodne za nastajanje sevdalinke.

To se dešava, kako kaže Hangi, tako što: «Ašikuju obično samo petkom i blagdanom poslije podne. Čim je narod podne otklanjao i iz džamije izašao, idu momci pod pendžere, ili na avlijska vrata svojim djevojkama. Djevojke su se dotle obukle u najljepša odijela, pometale sve voje nakite i na se i stoje iza demira ili na vratima, ili u bašči iza parmaka i čekaju ko će putem proći. Moglo je to biti i na izvor vodi ili bunaru, na česmi… Momak je  dolazio pod pendžer, pred vrata ili pred ogradu ljubljene djevojke i ašikovanje bi započinjalo.”

U dugim zimskim noćima kada se sijelilo također je bila prilika za mlađahna sretanja i razmjenu riječi među mlađarijom.  Rijedak primjer  sačuvanog dijaloga koji se tom prilikom vodio  sa karakterističnim formulaičkim frazama kao specifičnim oblicima usmene narodne tradicije sačuvao je upravo Hangi preuzevši ga od Fejzi-bega Kulenovića   koji doslovce prenosi riječi izgovorene tokom ašikovanja:

«Golubice, zašto skrivaš lišce? Tvoje lišce ljepše od ružice.» «Skrivam lice jer j’ upeklo sunce.» «Da ti nisam grana na putu ?» «Ako sam da se uklonim ?» «Je l’ se kriješ , što me ne begenišeš, il’ se bojiš da ne hrupi dragi?» «Dragi dušo – nema viš’ ko doći! Ne begenišeš li, a ti u bezistan pa proberi.» «Probiro sam svašta dosta, al’ mi na te merak osta, jer si lijepa kita cvijeta, koja nije još nosita, pa si bejturana, koja nije još trgana, pa si stasa umiljata, kao da si nanizata od bisera od suhog zlata.»

«To je za me vel’ka hvala, al’ poslušaj moga hala: otkad sam te upoznala, robom sam ti ja postala., ne mogu ni jest’ ni piti ni pravo misliti, već samo tiho uzdišem, kao da dušu izdišem.» «Lanjska bajramska! Slatka kad si taka ! Deder malo bliže kroči, da ti vidim crne oči i visoko tvoje čelo, sjajno moje ogledalo…» 17)

     Socijalnu ulogu lirske pjesme u bošnjačkom društvu prije Drugog svjetskog rata  živopisno  je 1939. godine prikazao Faik Bahtić u prilogu «Ženidbeni običaji kod muslimana na selu». Na početku svoga teksta Bahtić ističe: «Ovdje ćemo opisati običaje kod Muslimana na selu, a specijalno u selu Karauli, sreza travničkog, jer svaki kraj ima kod toga događaja i po nešto svoje naročito. Po mom mišljenju ni u kojem drugom selu ne provodi se taj događaj kod muslimana s tolikom pompom, veseljem i oduševljenjem kao u Karauli.»

Autor je posebno opisao običaj knijenja koji dolazi neposredno nakon vjenčanja koje se obavlja tako da mladoženja od imama-matičara zatraži «ilmi haber» dokumenat koji se mora prezentirati kadiji neposredno prije postupka šerijatskog vjenčanja. Nakon toga slijedi pir o čemu Bahtić ima ovo reći: «Prvi dan pira je samo za ženske, a zove se k’na. Taj dan u srijedu iskupe se žene prije podne i oko podne im se dadne ručak. Tu se izmijeni po nekoliko sofara s raznim jelima. Čitavo to prijepodne mlada se nalazi sama u jednoj sobi, obučena u starinsku nošnju (dugu košulju sa širokim rukavima, dukatli fes na glavi i crven duvak preko lica, a  na nogama papuče). Kad žene ručaju, onda vjenčani kum mladoženjin uvede mladu u sobu, gdje su sakupljene sve žene, rekavši im: «Selamun alejkum», a sve žene odgovore mu u jedan glas «Alejkumu selam», onda kum dovede mladu do na sredinu sobe i tri puta je okrene u čevrntiju prema kibli.

Oko kuma je pripasana kecelja  u kojoj se nalaze bomboni izmiješani s novcima.

Kad kum ili kuma tri puta okrenu mladu, onda je pospu po glavi tim bonbonima, a zatim grabi šakom te bonbone i novce, te ih baca po drugim ženama, koje ih na brzu ruku pojagme. Tada kum izađe iz sobe, a onda mladu počnu krniti. Sav pribor za knijenje, kao i dimiluk za mladu, dužan je pribaviti vjenčani kum.

Knijenje mlade vrši se na slijedeći način:

»Nasred sobe prostre se dušek, po kome se najrpije provalja muško dijete, kome se tada dadne neki dar. Onda na taj dušek posade mladu. Tada donesu u tepsiji umiješanu k’nu i četiri ženske od mladine rodbine okrnaju mladi ruke i noge do članaka. Dvije ženske od mladine rodbine okrnaju mladi ruke, a dvije od mladoženjine rodbine okrnaju joj noge. Poslije donesu za to već pripravljene kese i nataknu ih mladi na ruke i na noge dokle su okrnate, povale je na dušek i jorganom pokriju. Dok žene to rade – dvoje male djece drže upaljene svijeće i toj djeci se također dadne neki dar (obično po rubac ili peškir).

Za vrijeme krnanja djevojke pripjevaju mladoženju i mladu ovim stihovima:

«Muhareme, uzvi brdu brke,

Tvojoj Hanki okrnaše ruke,

Okrnaše i noge i ruke,

Tvome srcu olakšaše muke.»

Dok mlada leži na dušeku – četiri djevojke nad njom razapnu duvak, njišu ga i pjevaju gotovo svakoj ženi napose ovu pjesmu:

«Suljagince, diko naša,

Dika te je i rodila,

U njedrim’ ti zlatna kesa

I u kesi sto dukata.

Dukat meni, sve to tebi.

Bolje ti se zadužiti,

Neg’ pred nama naružiti.»

Kojoj god ženi otpjevaju ovu pjesmu, ta je žena dužna baciti na duvak po koju paru.

Mlada leži oknijena u dušeku oko pola sata, dok joj se kna malo prisuši. Poslije pola sata ležanja na dušeku – podignu mladu, operu joj ruke i noge, koje postanu od kne crvenkasto obojene, a zatim se mlada preobuče u obične haljine (dimije i bluzu), koje joj je đuvegija kupio. Tada je uvedu u sobu među žene, koje mlada sve redom izljubi u ruku, a onda prođe vrh sobe, stane u jedan budžak i dvori.

Poslije toga djevojke pjevaju razne pjesme sevdalinke, uhvate se u kolo i igraju, te time i raznim doskočicama uveseljavaju prisutne krnarice…» 18)

      

                  SEVDALINKE U PROSTRANSTVU UMJETNOSTI

 

Kao i svaki stvaralački fenomen sevdalinka je bila i ostala podložna društvenim mijenama – i kao takva u historijskom toku svoga trajanja nije mogla ostati izolovana od cjeline umjetničke, posebno muzičke scene unutar bosanskohercegovačkog društva, pa bilo da se radilo o njenim interpretatorima, slušaocioma, kompozitoruima i tumačima.  Ona  je često bila inspirativna za nastanak  djela autorske muzike.  O tom umjetničkom aspektu ove lirske pjesme u nas ima malo stručnih istraživanja,  ali kao podstrek takvim istraživanjima  možda kao ilustracija mogu poslužiti sljedeći primjeri:

Na samom kraju XIX stoljeća,  na neka karakteristična muzikološka svojstva ove bošnjačke lirske pjesme, istina samo posredno, osvrnuo se  hrvatski muzički pisac i folklorist Franjo Kuhač,  u svome eseju »Turski živalj u pučkoj glazbi Hrvata, Srba i Bugara» (Glasnik Zemaljskog muzeja, 1898, str. 189-217) koji je  istakao:

«Ne znajući  Turci, ni Slaveni Muhamedove vjere, da je povećana sekunda osobina slavenske glazbe, upotrebljuju taj interval što izdašnije, jer misle, da se njim može najprikladnije izraziti melanholija i ašikovanje.»  Dalje je još dodao:

«U pjesmama ne drže se muslimani Bosne ili Bugarske metruma (ritma) arapskih ili turskih pjesama, nego svoga narodnoga deseterca. Osim toga nijesu pučke pjesme slavenskih muslimana onako fantastične, ko arapske ili turske, nego čisto realističke, samo što upleću u pjesmu i turske i arapske riječi, ne bi li time istaknuli, da ju je spjevao musliman.»

Sevdalinka je bez teškoća bila primljena u svim etno-kulturnim zajednicama u Bosni i Hercegovini i nisu je samo begenisali Bošnjaci nego i njihovi sunarodnjaci Srbi, Hrvati i Jevreji, pa i stranci koji su svoju životnu sudbinu vezali za ovu zemlju.

Franjo Mačojevski, kompozitor i dirigent  češkog porijekla (1871 – 1938), kao predavač muzike na različitim školama i horovođa kulturno – umjetničkih društava u Sarajevu, između ostaloga, osloncem na tradicionalnu pjesmu, pripremio je scensku muziku za domaće drame Arslanbeg (1921), Mejremu i Starina Novak (M. Mirona), Aišu (S. Ćorović) i Protivnike (A. Muradbegovića). O ovome muzičkom entuzijasti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu je 1954. Godine diplomski rad  odbranio  Zijo Kučukalić..

Bogomir Kačarovski (1873 – 1945) violončelist i kompozitor, također  Čeh po porijeklu,  u godinama  od 1898. do 1916. kao nastavnik na Učiteljskoj školi u Sarajevu,  učestvujući u različitim vidovima kulturnog  života, muzički je uobličio zbirku pjesama pod naslovom Bosanske sevdalinke za  klavir za jedno i dva grla koju je u Sarajevu izdala knjižara  “ J. Studnička”.

Porast interesovanja za ovu vrstu umjetničkog nasljeđa  zabilježen je i na euro-američkom Zapadu  kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.  Tome miljeu pripada dugogodišnji rad mađarskog etnomuzikologa i imigranta u Ameriku – Bele Bartoka koji zajedno sa Albertom Lordom potpisuje  knjigu Serbo-Croatian Folksongs: Texts and Transcriptions of Seventy-five Folk Songs from the Milman Parry Collection … (New York: Columbia University Press, 1951), koja sadrži zapise bosanskih narodnih pjesama.

Ova dvojica istraživača kasnije objavljuju  obimnu građu okupljenu pod naslovom Yugoslav Folk Music = Južnoslavenska narodna muzika  (Albany: State University of New York Press, 1978) u četiri sveska. Prvi svezak u dva dijela sastoji se od materijala koji su pisali Bartok i Lord i sastoji se od njegovoh teorijskih razmatranja kako je on naziva srpsko-hrvatske narodna a čini je građa koja se čuva u Milman Parry kolekciji na Harvardu iza čega slijede muzička transkripcija 54 lirske pjesme.  Drugi dio sastoji se od Lordovih prijevoda na engleski te 54 pjesme. Drugi svezak zbirke sastoji se od čisto stručnog materijala u kome su detaljno prikazane muzikološke karakteristike prezentirane građe.Treći i četvrti svezak sadrže Bartokovom rukom ispisanu transkripciju materijala iz Perijeve kolekcije.

Inače, Perijeva kolekcija usmene književnosti na Harvardu, o kojoj je informacija dostupna na web stranici (www.fas.harvard.edu/-mpc), sastoji se od tekstova i muzičkih zapisa epskih i lirskih pjesama, nešto proze i razgovora sa pjevačima i drugima koje je načinio Milman Parry, saradnik  Odsjeka za klasične jezike na Harvardu tokom ljeta 1933 i od juna 1934. do septembra 1935. godine na području nekadašnje Jugoslavije. Tu je 3.500 dvostranih aluminijskih ploča sa vremenom trajanja od po 4 minute. Transkripcija ovih pjesama nalazi se u devedeset i pet svesaka (120 stranica svaka) dok su pjesme zapisane po kazivanju sadržane na 8oo svesaka (70 stranica svaka). Pored albanske kolekcije tu je i Lordova zbirka koja se sastoji od tekstova epskih pjesama koje je ovaj učenjak zabilježio uglavnom od muslimanskih pjevača u Jugoslaviji u ljeto 1950. 1951. i 1966. godine. Pored ovih tu su i druge pjesme zabilježene od hrišćanskih pjevača u planinama između Niša i Prijepolja.  Zajednička Lordova  i Bynamova kolekcija sastoji se od tekstova koje su dvojica istraživača zabilježili u različitim područjima bivše Jugoslaviji u ljeta 1962-1965.  i 1967. godine.

Znatan obim naviše opisanog materijala čine lirske pjesme među kojima dobar broj bošnjačkih sevdalinki. Na njihovom sakupljanju posebno su se bili angažovala dvojica mladića: Hamdija Šaković i Ibrahim Hrustanović. O tom njihovom radu   u našoj zemlji, nažalost, malo se za sada zna.  S obzirom na svoj sadržaj  ova zbirka je od izuzetne važnosti za izučavanje  muzičke tradicije južnoslavenskih  naroda općenito, a  bošnjačkog posebno. Značaj joj je tim veći  kada se ima u vidu skromnost dosadašnjih rezultata u istraživanju i publiciranju bošnjačkog  etnomuzikološkog naslijeđa.

Oživljavanje interesa  za tradicionalnu muziku poslije Drugog svjetskog rata  u samoj Bosni i Hercegovini posvjedočeno osnivanjem   Instituta za proučavanje folklora koji je u Sarajevu djelovao pedesetih godina dvadesetogs toljeća. Bilten Instituta  u svoja izašla  tri broja, pored ostalih istraživača,  donosi i priloge dvojice posebno agilnih saradnika – Cvjetka Rihtmana i Alije Bejtića.

Kompozitor i folklorist Vlado Milošević (1901 –1990),  uz neprekidnu kompozitorsku djelatnost,   intenzivno  se bavio proučavanjem bosanskohercegovačkog muzičkog folklora uključujući i bošnjačku tradiciju. Autor je između ostalog i sljedećih radova: Bosanska suita za gudače, 1947, zatim zbirke u četiri knjige Bosanskih narodnih pjesama (1954 – 65), te Staro bosansko varoško pjevanje (1968). Svoj prilog pokušaju razumijevanja sevdalinke kao melodijeske umjetničke tvorevine Vlado Milošević je dao u podužoj studiji naslovljenoj Sevdalinka (Banja Luka: Muzej Bosanske krajine, 1964).  Podatke o ovom bosankohercegovačkom muzikologu donio je Zije Kučukalića u knjizi Likovi bosanskohercegovačkih kompozotora (Sarajevo, 1961). Monografiju o Vladi Miloševiću, napisanu prvobitno u formi doktorske disertacije, objavio je Ivan Čavlović pod naslovom Vlado Milošević, kompozitor (Sarajevo: Muzikološko društvo F BiH, 2001).

Etnomuzikolog i kompozitor  Cvjetko Rihtman (1902-1989), koji  pripada malom krugu dobrih poznavalaca bosanskohercegovačke nartodne muzičke  tradicije, vršio je obimna terenska prikupljanja još uvijek žive etnomuzikološke građe po čitavoj Bosni i Hercegovini. Dio te građe pohranjen je u Folklornom arhivu Zemaljskog muzeja (FAZM), a dio  pripada Muzičkoj akademiji u Sarajevu.

Obradom bosanskohercegovačkih narodnih pjesama bavio se niz godina i Mladen Pozajić, dirigent i                kompozitor, koji je neke obrade narodnih pjesama objavio  u radu Bosanske narodne pjesme (1950).

Istaknuti bosanski kompozitor Avdo Smailović «svoja vokalna i instrumentalna djela gradi pretežno na tekovinama narodne muzičke tradicije Bosne i Hercegovine» ističe Muzička enciklopedija (Zagreb, JLZ, 1977, III, str. 388). To je vidljivo u njegovim radovima kao što su simfonijski stav Probuđena kasaba (1952), kao i u obradi solo-pjesama kakve su one  objavljene pod skupnim naslovom Ljubavna lirika stare Hercegovine (1952-65). Zijo Kučukalić, muzikolog i muzički kritičar  autor je monografije na engleskom jeziku naslovljene The Development of Musical Culture in Bosnia and Herzegovina (Sarajevo, 1967). Biografija ovog muzikologa nalazi se u Muzičkoj enciklopediji, (Zagreb, JLZ, 1974. II, str. 394).

 

  SEVDALINKE U SAVREMENOM MULTIMEDIJALNOM AMBIJENTU

 

Ponovo smo svjedoci  porasta zanimanja za sevdalinku i kao usmenoknjiževnu i kao melopoetsku tvorevinu. Za nju postoji interes  na dvije razine: kulturološkoj i  naučnoj. Protagonisti naučnih interesovanja su profesori i predavači na etnomuzikološkim odsjecima muzičkih akademija i katedri usmene književnosti na univerzitetima. Na drugtoj strani idući u susret težnjama popularnog ukusa, istaknutio publicista i kulturni radnik Vehid Gunić publicira zbirke tesktova ove pjesme.  Upravo je Gunić objavio najobimniji izbor tekstova sevdalinki do sada  pod naslovom  Sevdalinke: autori i tumači  (Sarajevo:Dobra knjiga,   2012). Muhamed Žero je 2010. godione objavio zbirku Sevdah Bošnjaka: 430 sevdalinki sa notnim zapisima (Sarajevo: Tugra, 2012).

Izdanjima sevdalinki na CD-u i DVD-u kao  i njenom  izvođenju u javnim nastupima  sa svoijim saradnicima,   Omer Pobrić je  za života dao poseban doprinos popularisanju i održanju kontinuiteta ovog umjetničkog žanra. Članovi muzičke grupe  Mostar Sevdah Reunion publici  nude svoje varijante izvedbe najpopularnijih primjera ovog muzičkog izraza. Na svoj specifičan način ovim nastojanjima su se pridružili i Đelo Jusić,   Amra Medunjanin,  Damir Imamović. Ovi umjetnici osloncem na tradicionalnu muziku, svojim kreacijama na inovativan izvođački način, novim aranžmanima  vraćaju sevdalinku u fokus pažnje urbane publike posebno prijemčive za ovu vrstu umjetničkog izraza. To se možda krije, iako još uvijek skroman,  nagovještaj da će se na ovaj način možda osigurati kontinuirana egzistencija ovome umjetničkom žanru i kulturnom blagu od značaja za cijelo bosanskohercegovačko društvo.

Zahvaljujući dostignućima savremene informacijske tehnologije, a posebno Internetu danas je korisniku omogućeno da korištenjem  kompjutera (putem Youtuba) ne samo čita najstarije sačuvane tekstove ljudske civilizacije, pa tako i tekstove  sevdalinki, nego i da sluša njenu melodijsku izvedbu.

Generaciju  umjetnika u čijem  umjetničkom angažmanu se odrazila  sevdalinke u 20 stoljeću na najbolji način predstavljaju oni  (uz mogućnost da mnogi budu nenamjerno ispušteni) čija imena slijede:

Hasiba Agić, Arif Alajbegović, Ismet Alajbegović – Šerbo (kompozitor i izvođač na harmonici), Nihad Alibegović, Ibrahim Aščerić, Sinan Alimanović, Ferid Avdić, Adna Azabagić, Zilha Bajraktarević, Enes Begović, Behka i Ljuca (duet), Ljubica Berak, Rešad Bešlagić, Halid Bešlić, Zvonko Bogdan, Zulfo Bota, Asim Brkan, Alija Brkić, Jusuf Brkić, Avdo Buzur, Zekija Čuturić, Kadira Ćano, Safet Dedajić, Adnan Delić, Ilijaz Delić (član grupe Mostar Sevdah-Reunion), Zehra Deović, „Divanhana“ (grupa), Zora Dubljević, Haris Džinović, Zekerijah Đezić, Reuf Feković, Jasmin Ferhatbeović (harmonika), Damir Galijašević (izvođač na harmonici),  Nazif Gljiva, Senad Gračić, Azemina Grbić, Mehmed Gribajčević, Vesna Hadžić, Bahrija Hadžialić,  Rizo Hamidović, Jasmin Hasić, Nihad Hasić, Azra Husarkić, Edhem Huseinbegović, Adi Ibrišbegović (violina), Nedžad Imamović, Zaim Imamović (iozvođač i kmpozitor), Damir Imamović, Eldin Huseinbegović, Safet Isović,  Adnan Jakupović, Bora Janjić, Faruk Jažić (izvođač), Rade Jovanović (autor), Ibrahim Jukan, Nisveta Junuzović, Ibrica Jusić, Safet Kafedžić (autor), Semir Kazić, Mehmed Kenović (autor), Nusreta Kobić, Šerif Konjević, Esad Kovačević, Mesud Kreštalica, Edo Krilić (izvođač na harmonici), Azra Kujundžić, Emira Kundurović, Dino Kurić, Husein Kurtagić, Kadir Kurtagić, Abdulah – Avdo Lemeš (sazlija), Josipa Lisac, Adi Lukovac, Nada Mamula, Nijaza Mazalović, Muhamed Mešanović-Hamić, (svirač uz saz), Ramiza Milkunić, Rašid Milkunić, Mostar Sevdah Reunion (grupa) Muhamed Mujkanović, Refija Muslić, Halid Muslimović, Sofka Nikolić, Merima Njegomir, Hanka Paldum, Džavid Pamuković, Muhamed Pašić Mašura, Selver Pašić (autor), Edin – Edo Pandur, Vida Pavlović, Jozo Penava (autor i kompozitor), Jovica Petković (kompozitor i izvođač na harmonici), Sejo Pitić, Šuki Planjanin, Tanja Petrović, Omer Pobrić (izvođač i autor), Himzo Polovina, Meho Puzić,  Hamid Ragipović – Besko, Bajro Redžić, Benjamin Redžić, Faruk Repovac, Elzin Salihović, Selim Salihović, Muris Salkić, Nedžad Salković, Hamdija Salković (svirač na fruli), Meho Sefić,  Beba Selimović, Mary Sherhart, Muharem Serbezovski, Nermina Sinanagić, Zijad Sipović,  Alma Subašić, Aida Srna, Šemsa Suljaković, Zekija Suman, Hamdija Šahinpašić, Begzada Šahović, Mustafa Šantić, Miralem Šarič (harmonika), Šaban Šaulić, Subhija Šehović, Andrija Škrivanić,  Hasan Tanjić, Salem Trebo, Gordana Topić, Aldijana Tuzlak, „Urban sevdah“ (grupa), Hari Varešanović, Mehmed Varešanović – Meho,  Murat Vrabac, Božo Vrećo, Emina Zećaj, Amela Zuković.

Istraživanjima i promocijom sevdalinke kao pjesničko-muzičke forme  posljednjih decenija bavili su se i bave se slijedeći autori: Nijaz Alispahić, Muhamed Arnaut, Husein Bašić, Sead Begović, Đenana Buturović, Ismet Ćumurija, Alma Denić Grabić, Hamid Dizdar,  Enes Duraković, Rašid Durić, Amra Džibrić, Nirha Efendić, Edvin Ferizović, Selma Ferović, Edisa Gazetić, Hamza Humo, Vehid Gunić, Remzija  Hadžiefendić-Parić, Dijana Hadžizukić, Damir Imamović Alija Isaković, Sakib Jakupović, Alen Kalajdžija, Tamara  Karača – Beljak, Enver Kazaz, Sanjin Kodrić, Elvedin Krilić, Sena Kulenović,  Enes Kujundžić, Muhamed Dželaludin Kurt, Ivan Lovrenović, Alisa Mahmutović Rakovac, Vanja Muhović, Nedžad Mušović, Nusret Omerika, Sait Orahovac, Risto Peka Pennanen,  Omer Pobrić, Selver Porča, Ibnel Ramić, Muhsin Rizvić, Šemsudin Sarajlić, Lamija Šeper, Enisa Šojko Hajdarević, Alma Zubović,  Enver Šadinlija, Ognjen Tvrtković.

U svom naučnoistraživačkom radu, posebnu pažnju sevdalinici je poklonio  Munib Maglajlić  čija knjiga Usmena lirika Bošnjaka (=The Bosniak Lyric poetry) (Sarajevo: Bošnjačka zejdnica kulture „Preporod“ 2006) predstavlja dragocjen izbor od 300 tekstova pažljivo odabranih sevdalinki. 2009. godine je izašlo treće izdanje knjige Muhameda Žere Sevdah Bošnjaka: 430 sevdalinki sa notnim zuapisikam u izdanju izdavačke kuće „Tugra“. I na kraju, Nirha Efendić je 2015. godine objavila tekst svoje doktorske disertacije pod naslovom Bošnjačka usmena lirika: kulturnohistorijski okviri geneze i poetičkih obilježja (Sarajevo: Zemaljski muzej., Slavistički komitet BiH, 2015).

Tekstove sevdalinki i istraživačke priloge o ovoj lirskoj pjesmi prilježno i u kontinuitetu na web stranici  (www.sevdalinke.com) registruje Semir Vranić čemu treba prdružiti građu koja se publikuje na web portalu (www.chamo.ch) i drugdje.

Napomene

1) Najcjelovitiji prikaz do sada usmene bošnjačke lirike u nas dat je u predgovoru knjige  Muniba Maglajlića  Usmena lirika Bošnjaka (Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture Preporod, 2006. Inače, ovom tematikom i izdavanjem zbirki pjesama svoj doprinos dali su Muhamed Dželaludin Kurt, Hamid Dizdar, Sait Orahovac, Munib Maglajlič,  Husein Bašić, posebno za područje Sandžaka i Vehid Gunić.

 

2)  Vidjeti: Aristotel. O pjesničkom umijeću. Beograd.: Zavod za izdavanje udžbenika, 1966. str.5.

 

3) Ova pjesma je objavljena u Beharu, X, 12-14 (Sarajevo, 1936), str.167.

 

4) Pogledati  posebno sv. III Hegelove Estetike (Beograd, 1955-1961). Navedeno prema Uvod u književnost. Uredili Fran Petre,  Zdenko Škreb. 2. dop. izd. (Zagreb, 1969), str. 404. Ibid. Str. 352-353.

 

5) )  Fortis, Alberto. Vaiggio in Dalmazia. Volume primo. Venezia, 1774. str. 98-105. Vidjeti također Hasanaginica 1774 –

1974. 1974. Prepjevi, varijante, studije, bibliografija. Priredio A. Isaković, Sarajevo, Svjetlost, 1975. 713 str.

6) „Kuba, Ludvik“. Muzička enciklopedija, Zagreb, JLZ, 1974, II, str. 393. Vidjeti Kubinu zbirku  Pjesme i napjeve iz Bosne i Hercegovine koje je  u Sarajevu publikovala izdavačka kuća «Svjetlost» 1984. godine.

 

7) Pennanen, Risto Pekka. „Zaboravljeni kovčeg sa blagom – prvi gramofosnki snimci svih vremena u Sarajevu, majj-juni 1907.“ Zbornik radova : Muzika i društvo, Sarajevo, 2002. 170 -175.

 

8)  Gesemann, Gerhard. „O značaju narodne  pesme za nacionalnu kulturu jugoslovenskog naroda.“ Prilozi proučavanju narodne poezije, 4 (Beograd, 1937)., Preštampano u: Svesku I,  Gesamellte Abhandlungen von Gerhard Gesemann. Munchen: Hieronymus Verlag Neuried, 1981, str. 449-461.

 

9) Milošević, Vlado.1973. “Rad ekipe prof. dra Gerharda Gezemana na fonografisanju narodnih pjesama u Sarajevu 1937”. Radovi ANU BiH, Odjeljenje za umjetnost i književnost, XLVII (1973), str. 187. +

 

10) Dizdar, Hamid. Sevdalinke: izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike (Sarajevo, 1944). str. 7.

 

11)  Književnik i folklorista Alija Nametak 1970. godine, u vlastitoj režiji izdaje zaista stručno pripremljenu zbirku, koju je sam zapisivao pod naslovom Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosanskohercegovačkih Muslimana (Sarajevo, 1970). Pored apisa pjesmaa u ovoj knjzi su i zanimljive  biografije kazivača i kazivačica od kojih je autor zabilježio objavljenu građu.

 

 12) Munib Maglajlić. Baštinik usmenog pjesništva: Pjevač i sazlija Selim Salihović“. Odjek, XLII, 7 (Sarajevo, 1989, str. 16).

 

13) Navedeno u prilogu: Aiše Softić. „Sevdalinke Hamdije Šahinpašića“: Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Usmena književnost, Sarajevo: Alef, 1998. str. 219-220)

14)  Pozornica  koju je ispunjavala atmosfera i duh najpoznatije bošnjačke lirske pjesme  najčešće je bila mahala koju je u naše vrijeme opisao istraživač bošnjačke arhitektonske baštine Ahmed Hadrović:

«Ustrojstvo mahale nije uvjetovano prostim nagomilavanjem stambenih jedinica, već cijelim nizom zajedničkih sadržaja: česma, zelenara, pekara, berbernica, mekteb, džamija  (sa mahalskim grobljem)…

U mahali postoji javna (sokaci, česma, džamija, zelenara, pekara, berbernica, kahva, razne vrste dućana) i intimna, privatna zona (pojedinačni kućni kompleksi). Razvoj stambenog tkiva odvijao se bez prethodnog plana, pažljivo se prilagođavajući konfiguraciji terena, već izgrađenim strukturama, i osnovnim moralnim načelima društva. To je razlog što u ovom urbanizmu nema shematizma, forsiranih pravaca i geometrije uopće., urbanizam prati pulsa samog života i to mu daje draž prirodnog, spontanog i istovremeno osmišljenog čovjekovog djela. U sociološkom smislu, ovakav koncept stambene zajednice nužno je omogućavao i ograničavao ostvarenje ljudskih kontakata., sokak je značio svojevrsnu pozornicu događaja., kućni kompleks bio je uporište intimnog života, što se od strane naznanaca nije smjelo narušiti. S obzirom na organsku isprepletenopst ovih suprotnih zahtjeva, među njima je postojao onaj izuzetni napon koji je u svojoj materijalizaciji doživio bogati izraz.“ Hadrović, Ahmet. Gradska kuća orijentlanog tipa u BiH. Sarajevo: Avicena, 1993. str. 27.

 

15)  Čelebija, E. Putopis: odlomci o jugoslovenskim zemljama.3. izd. Preveo Hazim Šabanović. Sarajevo: Sarajevo publishing, 1996. str. 117.

 

16)  Hangi, A.  Život i običaji Muslimana. 3. izd.Sarajevo: Svjetlost, 1990. str. 136-137.

 

17) Hangi, A.,1990. ,str. 139-140.

 

18) Faik Bahtić u tekstu «Ženidbeni običaji kod muslimana na selu».Novi Behar, XII, 20-21,Sarajevo, 1939:248-251.

 

 JEDNA SEVDALINKA OBJAVLJENA U 19-TOM STOLJEĆU

 

GN’JEZDO VILA TICA LASTAVICA

 

Gn’jezdo vila tica lastavica,

Na đerđefu sirote djevojke.

Tjerala je sirota djevojka:

“Hajd otalen tico lastavico,

Čekam brata da donese zlata,

Čekam babe dok ne dođe s Ćabe,

I donese dibu i kadifu,

I u dibi od zlata iglicu :

Da pošijem jorgan od behara,

Da pokrijem sebe i bećara…”

(Bošnjak: kalendar za 1886. godinu)

 

  INTERPRETATORI I TUMAČI SEVDALINKE

 

 

ISMET ALAJBEGOVIĆ-ŠERBO (6.03.10925 – 28.o7.1987)

Ismet Alajbegović rođen je u Sarajevu 6.marta 1925. godine. Umro je u Saerajevu 28. jula 1987. godine.

U svom profesionanom umjetničkom  angažmanu koji se proteže na više of pedeset godina, bavio se sviranjem, komponovanjem i pisanjem tekstova. Još u ranoj mladosti počeo je drugovati sa harmonikom, da bi kasnije zajedno sa rahmetli  Zaimom Imamovićem,  dao poseban doprinos prezentaciji i promociji narodne pjesme na Radio Sarajevu.

Dugi niz godina bio je muzički savjetnik  i rukovodilac orkestra, koji je nosio njegovo ime, na Radio, kasnije Radiotelevziiji Sarajevo. Svaka njegova interpretacija, bilo da se radilo o pjesmi ili kolu, zračili su naročitom toplinom i  i obasjavili posebnom mehkoćom predjele sarajevskih mahala i  bosanskih čaršija.

Njegove pjesme kao što su „Tebi majko misli lete“, „Bulbul pjeva okolo Mostara“,  „Vratnik pjeva,“ „Oj Prijedire, pun si mi sevdaha“, „Kraj pendžera Jusuf stari“, „Sevdalinko pjesmo najmilija“  prihvaćene su u narodu kao dio njihove vlastite duhovne baštine.

Posebno su ostale upamćene Šerbine svirke na harmonici  pjesama  „Na Bembaši na Babića bašči“ kao i „Mostarsko kolo.“

Voditelj Federalne televizije u Sarajevu, Tarik Helić  2010. godine je sa  urnecima njegovih izvedbi predstvaio vrsnog umjetnika sevdalinke Ismeta Alajbegovića Šerbu  u emisiji  Bhpjesmarica koja je dostupna za pregled na svjetskoj mreži za slušanje muzike „Youtube“.

 

HUSEIN BAŠIĆ  (Brezojevice kod Plava,  1938 – 2007)

Husein Bašić, književnik i sakupljač bošnjačke narodne kulturne baštine rođen je u Brezojevicama kod Plava u Crnoj Gori. Gimnaziju je pohađao u Ivangradu i Novom Pazaru. Filozofski fakultet je završio u Beogradu. Jedno vrijeme bio je gimnazijski profesor, a zatim radi u različitim državnim ustanovama.. Dužnost predsjednika Udruženja književnika Crne Gore obavljao je u periodu od 1978. do 1980. godine.

Godine 1993. u Podgorici je osnovao udruženje „Almanah“ s ciljem zaštite bošnjačkog nacionalnog identiteta i prezentacije kulturne baštine Bošnjaka u Sandžaku.

Husein Bašić posebno će ostati upamćen po svom bogatom književnom opisu koji tek čeka svoju temeljitu valorizaciju…

Objavio je slijedeća djela:

Od sunca ogrlica (Pljevlja: međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, 1970)., Bestražje (Cetinje: Obod, 1972)., Prošle oči (Bijelo Polje: Odzivi, 1974)., Utra (Beograd: Nolit, 1979)., Jato u nevidjelu (Cetinje: Obod, 1980)., Breme (Beograd: Novole, 1986)., Uzma (Titograd. Udruženje književnika Crne Gore, 1986)., Sjutradan (Nikšić: Univerzitetska riječ, 1987)., Glasovi s vode (Sarajevo: Drugari, 1987)., Kad su gorjele Božije kuće (Podgorica: „Almanah“, 1994)., Također je napisao i objavio slijedeće knjige priča i novela: Neviđena zemlja (Titograd.: Grafički zavod, 1973)., Trpija: priče i novele (Titogradpobjeda, 1984)., Vjetar s Prokletija (Sarajevo: „Oslobođenje“, 1985).,  Trag po tragu: opis s lica (cetinje: PEN centar Crne Gore, 1997).

Ovjavio je i romane: Tuđe gnijezdo (Sarajevo: „Svjetlost“, 1980)., Krivice I i II (Sarajevo: „V. Masleša“, 1986)., Kolovrat (Novi Pazar: Damad, 1993)., Crnoturci: san i jazija (Novi Pazar: Udruženje pisaca Sandžaka, 1996)., usta vrata (Podgorica: „Almanah“, 1998).,  U cilklusu Zamjene u izdanju Udruženja „Almanah“, 2000. godine obajvio je pet romana i to: Tuđe gnijezdo, Kapija bez ključa, Kosti i vrane, Pusto tursko i Bijeli Azijati..

Pored toga, kao rezultat Bašićevog sakupljačkog rada usmeno-književne tradicije, objavljene su slijedeće knjige: Crni dukati: izbor iz narodnog stvaralaštva plavsko-gusinjskog kraja (Ivangrad: Književni klub (s.a.)., Ispod zlatnih streha: izbor iz narodnog stvaralaštva plavsko-gusinjskog kraja (Subotica: Rukovet, 1989)., Može li biti što bit’ ne može: antologija lirskih narodnih pjesama iz Sandžaka (Pljevlja: Međuopštinska zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, 1989)., 2. izd. Tuzla: Fi-Grafik, 1991.,

Zeman kule po ćenaru gradi: antologija muslimanske epske narodne pjesme iz Sandžaka (Tuztla: Fi-Grafik, 1991)., San i pola života: tradicionalna usmena književnost Muslimana – Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (Novi Pazar: Damad, 1996)., Antologiuja usmene lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2002.), Antologija usmene proze Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003.), Antologija usmene epike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (2003.).

Husein Bašić je umro 03.11.2007. u 69. godini života.

(Biografski podaci o ovom značajnom bošnjačkom autoru i kulturnom radniku sadržani u Godišnjaku – 2007. Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“(Sarajevo, 2007. srt. 442-444.)

 

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA  (1731-1804)

 

Kao i za mnoge druge činjenice iz života Sarajeva druge polovine 18. stoljeća i početka 19-tog “Ljetopis” (2.dopunjeno izdanje, Sarajevo, “V.Masleša” 1987.) Mula Mustafe Bašeskije (1746 – 1804) sadrži i biografske podatke, ali obično u formi nekrologija, odnosno notica o smrti pojedinih  ličnosti. Njegova biografska bilješka sadrži, pored naznake o zanimanju i neke druge podatke o umrloj osobi: opis neke lične osobine, pripadnost društvenoj grupi ili sloju: Bjelobradi Tufo npr. str. 147., ili pak, Jusuf baša – abadžija, ali i Derviš Avdija, kaderija – pripadnik Kaderijskog derviškog reda. I dok se za koševskog imama kaže da je imao veliku bradu, a za Lukhodžića se podsjeća  da je imao astmu, ili pak socijalni status – pa se tako za uglednu gospođu Badža Kadunu kaže da je bila Ibrahimagina supruga.. Metododologiju izbora podataka za unos u ’’Ljetopis’’ opisao je sam Bašeskija:

’’Ovdje bilježim imena nekih mojih umrlih prijatelja iz Sarajeva koje sam dobro poznavao, a koji preseliš na drugi svijet. Njihova imena bilježim bez hronološog reda, onako kako mi koji na um padnu. Ćinim to da se njima preda rahmet i da meni (Bašeskija nije zaboravio ni na svoj trud, prim. E.K.) uz zahvalnost Allahu bude podaren dug i blagoslovljen život.’’ Pulsiranje svakidašnjeg života sarajevske čaršije izraženo je jednostavno i bez mnogo kićenja. Tako, naprimjer, na str. 43 svog ’’Ljetopisa’’ Bašeskija kaže: ’’Na dan kasuma (8. novembra 1758) vjenčala se ljepotica, kći Bašage Mustafage sa čartozanom Alijagom iz Jahja – pašine mahale.’’

Bašeskija o sevdalinci ima ovo reći:

„U 1194 (1780/81) godini je jedna grupa mladih kadija-efendija: Hadžimusić (Hacimusazade) Abdulah-efendija, Alikadići (Alikadizadeler), muftijin zet Kurevija (Kurevizade), Ćemerlić (Kemerlizade), Pinjo (Pino-ogli), Abdurahman i Salih-aga, Lutfulah Ćurčić (Kurkizade), Mutevelić (Mutevelizade), Sulejman Ablagija, Imsail Handžić, Dukatar, Fazlagić, Cigić i drugi – njih sedamnaest na broju, priređivala, po dogovoru dva puta sedmično, sohbet-halve, na kojima su prisustvovali i ćehaja mehkeme, mulini sinovi, Isabeg i još nekoliko njihovih poznanika i prijatelja. Ukratko, tu bi se postavilo po sedam sofri, na kojima je bilo po dvadeset do trideset sahana raznih jela, sviralo bi se uz naj, pjevale bi se sevdalinke i zametale razne šale, a za sve ovo se trošilo 40-50 groša…“

(Mula Mustafa Ševki Bašeskija. Ljetopis (1746-1804). Prevod Mehmed Mujezinović. 3. izd. Sarajevo: Sarajevo publishing, 1997 str. 189).

ILIJAZ DELIĆ (Mostar 13.06.1936 – Mostar, 8.06.2013)

Ilijaz Dedić je preminuo 8. septembra 2013. godine u 77 godini života poslije teške bolesti. Ilijaz je rođen u Mostaru 13. juna 1936. godine, prvi puta kao pjevač nastupio je u Beogradu 1957. godine. Zajedno je nastupao sa Ljiljom Petrović Batler, a sarađivao je i sa Tomom Zdravkovićem. Do 1991. godine živio je u Beogradu nakon toga se vraća u Mostar gdje ga zatiče rat. Zajedno sa Dragijem Šestićem je  izdao  kasetu pod naslovom „Biseri sevdaha“. Svoju punu afirmaciju doživio je  kada je počeo nastupati sa bendom Mostar Sevdah Reuninon. Sa ovom grupom izvodio je pjesme  širom svijeta pa ga je to odvelo i u  „Queen Elisabeth Hall“ u Londonu.

U jednom intervuju koji je dao Elvedinu Neziroviću, na pitanje o svom odnosu prema sevdahu Ilijaz je kazao:

“Vidite ja sam rođen u jednom specifičnom podneblju gdje se već po nekoj tradiciji pjevao sevdah tako da sam stalno bio najprivrženiji  tom zvuku.  Uz to postoji i neko genetsko naslijeđe, budući da su moj otac i majka veoma lijepo pjevali sevdah. Ja sam sevdah najprije počeo pjevati među rajom na sjedeljkama i noćnim akšamlucima, gdje su ljud, prije svega, pjesmom opijali svoju dušu. Bila su t ljepa vremena pjevalo se uživo, bez ozvučenja, kao što se to kod nas kaže meraklijski, duet iili solo pjevanje svejedno…. Nekad je to bio odličan način da se čovjek opusti. Nažalost to je vrijeme dasvno prošlo-. Danas je čitav život samo jedno obično jurenje za zaradom. S obzirom da sam  pedesetdvije godine na estradi, mogu s punim pravom da kažem da se pjesma više ne doživljava kao što se nekad doživljavala. U današnje vrijeme pjesma se ne sluša : danas se pjesma gleda.“ (Behar.hr/ilijaz-dedic-1936-2013-odlazak-bosanskog-sinatre).

Na pitanje u čemu je tajna uspjeha grupe „Mostar Sevdah Reunion“ Delić je odgovorio: „Pazite sevdah je kao sevdah ostao u sojinm okvirima, ali je Mostar Sevdah Reunion u tom internom pristupu sevdahu  kao muzici napravio jedan iskorak. Htjeli smo da sevdah približimo evropskoj publici na način da ga prilagodimo vremenu i savremenim muzičkim strujanjima, i u tome nadam se uspjeli. Mi smo prvi koji su sevdalinku prezentirali  u jednom drugom svjetlu, jednom drugačijem izvođenju. Ritam sevdalinke je, sam po sebi, ostao isti, ali sada u njemu imate primjese ranih muzičkih pravaca od jazza, reggaea do rock n’ rolla…“

Inače, nastanak Grupe „Mostar Sevdah Reunion“ veže se za ljeto ratne 1993. godine u gradu na Neretvi,  Mostaru, i susretu tadašnjeg muzičkog urednika na radiju Dragog Šestića  sa  Ilijazom Delićem.

Zadivljen njegovom interpretacijom sevdaha Šestić dijeli svoje impresije sa novinarom Farukom Kajtazom koji nakon toga predlažu Ilijazu da otpjeva nekoliko pjesama uživo na radiju. Tom prilikom Ilijaz im je izložio svoju namjeru  da snimi kasetu najljepših sevdalinki. Pošto im se svidio Ilijazov radijski nastup oni zajednički rade na izdavanju kasete. Njima trojici pridružuje se Mustafa Šantić i u oktobru mjesecu iste godine izdaju kasetu pod naslovom „Biseri sevdaha“. Tokom realizacije ove zamisli nastala je ideja da se tradicionalna bosanska ljubavna pjesma sevdalinka predstavi svijetu za što je bio potreban i sastav vrhunskih muzičara koji bi u kombinaciji sa Ilijazovim jedinstvenom interpretacijom zasigurno pronašli svoje mjesto na sceni World Music-a. Ideja  doživljava svoje ostvarenje nakon rata kada 1998. godine Dragi Šestić  zajedno sa Senadom Trnovcem  započinje snimanje prvih demo snimaka u Pavaroti centru u Motasru. 1999. godine grupi se prdružuju Amir Karahasanović, Miralem Bašić, Adnan Zimić i Kosta Latinović.. Prvi album jednostavmog naslova „Mostar Sevdah Reunion“ su izdali 1999. godine za diskografsku kuću „World Connection“. Na njmeu je i glas Esme Redžepove. I tako je krenulo…

Iz repertoara Ilijaza Delića:

Lijepi li su mostarski dućani, U Stambolu na Bosforu, Čije je ono djevojče, Gondže ružo, Čudna jada od Mostara grada, Djelem, djelem, Žute dunje,  Mujo kuje konja po mjesecu, Noćas mi se ne spava, Nema ljepše cure pod malene Đule, Jutros mi je ruža, Vranjanka, Karanfiler cvijeće moje, Anterija, Ašik ostah na te oči,  Da zna zora, Oči moje kletvom bih vas kleo, Oj djevojko pod brdom, Oj djevojko Anadolko, Otkako je Banja Luka postala, Dvore gradi Komadina Mujio,

(Behar.hr/ilijaz-dedic-1936-2013-odlazak-bosanskog-sinatre).,

(www.mostarsevdahreunion.iorg.ba)., (www.tacno.net/ilijaz izo-delic-sjaj-i-bijeda-sevdaha)

 

ZEHRA DEOVIĆ (Foča, 9.12.1939 – Sarajevo, 30.10.2015)

Zehra Deović preminula je u Sarajevu 30.10.2015.  godine. Inače, rođena je    9.12.1938. godine u Foči. U mladosti jje u rodnom gradu, prije dolaska u Sarajevo na studije,  bila članica lokalnog kulturno-umjetničkog društva. Dolaskom u Sarajevo 1960. godine postaje članica kulturno-umjetničkog društva „Seljo“, a uskoro započeinje njena karijera kao vokalnog soliste narodne muzike na Radio Sarajevu. Osloncem na istinski talenat, koji je posjedovala, i vrijednim radom na izgradnji vlastitog muzičkog profila Zehra Deović je ubrzo stekla visoko mjesto među interpretatorima narodne muzike ne samo u  BiH nego i  širom  nekadašnje Jugoslavije.  Učesnik je brojnih festivala muzike koju je njegovala, učestvuje i u gostovanjima koja su bila organizovana u iseljeništvu. Sarađuje sa nizom kulturno-umjetničkih društava učestvujući u njihovim nastupima. Istovremeno raste obim muzičkih zapisa koje je snimala za radio i televiziju Sarajevo. Pjesmu – sevdalinku pronijela je diljem svijeta gostujući  u nekoliko zemalja Evrope, Amerike i Australije, njena pjesma čula se i u prijateljskom Azerbejdžanu, Egiptu i drugdje. Zehra je ostala privržena sevdalinci čitav svoj žiovot i rijetko je pravila izlete u svijet takozvane novokomponovane muzike. U početku je snimala uz duet Alajbegović-Petković prvo uz Tambnuraški, a potom Narodni orkestar Radio-Sarajeva.

U osvit rata (trajao od 1992. do 1995.) s Horom Gazi Husrev-begove mdrese snimila je album ilahija i kasida pod naslovom „Kad procvatu behari“, na kojem je i u narodu posebno omiljena balada „Došla voda od br’jega do br’jega“. Ratne 1993. godine, na stihove  Džemaludina Latića, snimila je,  sada već antologijsku pjesmu „Mladost moga Sarajeva“.

Zehrine pjesme snimale su renomirane diskografske kuće kao što su „Jugoton“, Radiotelevizija Beograd,. Njene saradnja sa  Muzičkom produkcijom Javnog Radio televizijskog servisa BiH   omogućila je da se njene pjesme nađu u ediciji  „Antologija bh. sevdalinke“ (7CD-ova i 1 DVD).

U okviru ove produkcije izašao je  i njen dupli – samostalni CD. Inače, u arhivu ove ustanove čuva se više od 200 Zehrinih zvučnih i video zapisa.

U repertoaru Zehre Deović našle su se i ove pjesme:

Blago suncu i mjesecu,  Crven fesić, Čudila se aman ja, Čudna jada od Mostara grada, Da sam ptica, Djevojka je u gori zaspala, Djevojka pita slavića, Dvije su se vode zavadile, Evo srcu mom radosti, Gdje si, dragi, živa željo moja, Haj vino piju dva mila jarana, Imal’ jada ko kad akšam pada, Kad ja pođoh na Bentbašu, Kiša lije trava raste, Koje li je doba noći, Kolika je Jahorina planina, Kraj potoka bistre vode,Kraj šimšira,  Lastavice lasto, Mevlaje salli (kasida), Mlad se Jusuf oženio, Moj dilbere,  Oj Pr’jedore pun si mi sevdaha, Otkako je Banja Luka postala, Poklon Bosni,  Rumen cvijet, Safete, Sajo, Snijeg pade na behar na voće, S one strane Jajca,  Šeničice sitno sjeme,  Tebi majko misli lete, Tri su seje zbor zborile, U đul-bašči kraj šimšira, U Stambolu na Bosforui, Velik ti si Bože, blagi (ilahija),

(Izvori: Art kuća sevdaha (katalog).Sarajevo: Muzej Sarajeva, (s.a)., Mirsad Ovčina. „Odlazak primadone sevdalinke“, Stav, god. I, br. 36 (Sarajevo, 21.11.2015, str. 58-59)

 

HAMID DIZDAR (Stolac, 22.02.1907- Sarajevo, 17.07.1967)

Hamid Dizdar je istaknuto kulturni i književni radnik uoči i u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Pored književnog rada bavio se izučavanjem sevdalinke. Iz tog interesovanja proizašla je knjiga pod naslovom  Sevdalinke: izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike (Sarajevo, 1944).U predgovoru za svoju zbirku Dizdar ukazuje na vrstu pjesama od kojih se sastoji njegova zbirka:

„Među ovim pjesmama ima najviše onih, koje su vrlo starog datuma. One su uglavnom, pjevaju „poravno“. Ima ih, međutim, priličan broj koje su postale u novije vrijeme i koje je lako prepoznati. Među te spadaju: „Oj kaduno kono moja, Što da živim, Imao sam jednu ružu, Što je život, U kafani sjedim pijem, Evo srcu mom radosti, Ah meraka sa večeri rane, Ni Bajrami više nisu kao što su nekad bili, U bašči kraj bijele ružice i Ti, draga, ti. Sve nas to upućuje  na činjenicu da naš narod glazbeno još uvijek stvara.“

 

 

ZEKERIJAH ĐEZIĆ  (Janja, Bijeljina, 1937- Sarajevo, 2002)

Istaknuti izvođač i čuvar bošnjačke lirske pjesme – sevdalinke Zekerijah Đezić rođen je u Janji kod Bijeljine 23.jula 1937. godine. Nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja studirao je na Pedagoškoj akademiji u Tuzli odakle je prešao  u Sarajevo gdje je nakon okončanja studija bio angažovan kao spiker na radiju. Široku popularnost stekao je kao interpretator sevdalinke. Posebna mehkoća njegovog glasa obezbijedila je njegovim interprtetacijama širok  krug poštovalaca. Đezićevu prvu gramofonsku ploču, na kojoj se uizmeđo ostalog nalazi i pjesma „Bosno moja lijepih planina“, objavio je „Jugoton“ 1965. godine. Osim interpretacije sevdalinke Đezić se afirmisao i kao autor teksta i muzike za pjesmu „Razbolje se šimšir list“

Tokom ratnih godina 1992.-1995. zajendo sa Omerokm Pobrićem i Zaimom Muzaferiujom učestvovaso je u pokretanju festivala narodne muzike „Lukavac 94.“

Umro je u Sarajevu 18. oktobra 2002. godine.

 

ZAIM IMAMOVIĆ (Mrkonjić Grad /Varcar Vakuf), 26.08.1920.- Sarajevo, 2.02.1994)

Zaim Imamović je rođen 26.08.1920. u Mrkonjić Gradu nekadašnjem Varcar Vakufu. Osnovnu školu i bravarski zanat završio je u Travniku. U mro je u Sarajevu 2. februara 1994. godine.

Sjećajući se svojih umjetničkih početaka  neposredno pred Drugi svjetski rat, rahmetli  Zaim Imamović, istaknuti inerpretator sevdalinke   napominje:

„Počeo sam u društvu „Gajret“. Bila je to odlična organizacija, okupljali se studenti, učenici, ljudi sa visokih škola. Imali smo razne sekcije, recitovali, radili drame, spremali koncerte i priredbe…Ustvari, prvo se je moja sestra Đula učlanila i to društvo, ona je isto znala lijepo pjevati, brat Hadžo također, samo se nisu posvetili. Ali ja sam, eto, toliko to volio, mene ništa drugo nije interesiralo, samo muzika !

Lijepe su se pjesme tada pjevale ! Sjećam se: Gledaj me, draga, nagledaj me se, Evo srcu mom radosti,  Mujo kuje konja po mjesecu, Zaprosio Alija, Sarajevo divno mjesto, Kad ja pođoh na Bembašu i još dosta tih starih pjesama.

Bilo je i odličnih pjevača. Bio je, naprimjer, jedan obućar, Ibrahim Aščerić, on je jako lijepo pjevao. Pa sam se poznavao s Rešadom Bešlagićem iz Tuzle, također odličan pjevač. Poznavao sam i Sulejmana Džakića iz Bosanskoga Šamca i on je bio sjajan pjevač… Tek četrdeset treće osnovalo se je nešto u Sarajevu, ali to nije bila prava radio-stanica. Naša je radio-stanica počela desetog aprila četrdeset pete, i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju… Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi ! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki „sluhist“. Znao je za čas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. i te stvari je on odlično svirao.“

(Korišteni izvori: Art kuća sevdaha (katalog). Sarajevo (s.a). str. 16., „Imao sam lijepu mladost“ Intervju sa Zaimom Imamovićem, razgovarali I. Lovrenović, S. Pećanin, M. Jergović. BH Dani, (Sarajevo, 5.4.2002.)

 

SAFET ISOVIĆ  (Bileća, 1936 – Sarajevo, 2007)

(80 godina  od rođenja)

 

Jedan od najistaknutiji izvođača bošnjačke narodne pjesme – sevdalinke, Safet Isović rođen je 30. oktobra 1936. godine u Bileći.  Školovao se u svom rodnom gradu, zatim Banjoj Luci i Bosanskom Brodu gdje je završio gimnaziju. Po dolasku u Sarajevo aktivno se uključio u rad kulturno- umjetničkog društva „Seljo“. Godine 1955. postaje vokalni solista Radio-Sarajeva gdje je ostvario plodotvornu saradnju i izvođaima na harmonici Ismetom Alajbegovićem Šerbom, Jovicom Petkovićem i sa kompozitorom  Jozom Penavom. U razgovoru za magazin „Dani“ o svojim počecima Safet Isović kaže:

„Kada sam 1955. godine položio veliku maturu, moja velika želja bila je da idem u Zagreb na fakultet. Međutim, pod pritiskom roditelja, morao sam se vratiti u Sarajevo i ovdje sam upisao fakultet. Nas nekoliko smo provodili pauze u hodniku Pravnog fakulteta i znali bismo i zapjevati. U neko doba je došao moj rahmetl prijatelj Hasko Haverić i maltene me odvukao u ansambl narodnih igara i pjesama „Slobodan Princip Seljo“. U komisji na toj audiciji su bili  stariji studenti i muzičari – rahmetli Selver Pašić, čuveni advokat i harmonikaš, Selim Salihbegović, također advokat i violinista i drugi. Primili su me iz cuga. Imali smo krasan orkestar od nekoliko violina, viola, klarineta…“ Nakon toga kaže „Ja sam cijelu godinu i nešto više proveo sa učiteljima klavira da bih onda dobio termin da snimim i to samo dvije pjesme: Kad ja pođem iz Sara’jva grada i Kasno prođoh kraj Morića hana. Obje su emitovane na Dan oslobođenja 1957. godine. U moje vrijeme, nastavlja Isović, se snimalo zajedno sa orkestrom, nije bilo matrica i nasnimavanja. Ja sam skoro 95 posto svih pjesama snimio direktno sa orkestrom, nekad od sedam nekad od četrdeset ljudi, i ako jedan instrument malo pogriješi, nema štiklanja, sve se vraća natrag. To je bio mukotrpan posao.“

Na pitanje koliko je ploča snimio, odgovorio je: „Nemam tačnu evidneciju, ali je u pitanju ogroman broj: imam 30-tak zlatnih i srebrenih ploča. Bitnije je međutim dostojanstvo, red koji je vladao i poštivanje…“

O suštinskom određenju sevdalnke Safet je u jednom intervjuu koji je dao listu Preporod (1.juli, 1990) iznio slijedeće stajalište: „Sevdalinka je jedna pjesma koja je bila i ostala veoma rasprostranjena u najširim slojevima naroda. Iako je ona isključivo pjesma urbane sredine po nastanku, što znači da je ponikla u gradskim centrima, ona je dostizala do sela i do najudaljenijih krajeva. To je pjesma osobitih tekstualnih vrijednosti. Ona se de facto rađa u nama, kako to rekosmo u pomenutoj emisiji rahmetli Zuko Džumhur i ja – ona kola u nama jer je najvećim dijelom naslijeđena od naših predaka koji su je voljeli i pjevali. Nešto se u njoj nauči kasnije, što znači, nešto je stečeno, a nešto je naslijeđeno. Iako se po nastanku vezuje za urbanu sredinu, ona je veoma raširena i pjevaju je različiti slojevi. Sevdalinka je zapravo vlasništvo svih ljudi  koji se identifikuju s njom.“

 

Tokom ratne kataklizme 1992. godine bio je ranjen gelerima granate u vlastitoj kući. Nasreću oporavio se i vratio  svojoj dragocjenoj umjetnosti.

 

Isović je svojim vokalnim izvođenjem sevdalinci osigurao trajno mjesto među ljubiteljima ove bosanskohercegovačke lirske pjesme, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i širom svijeta. U Čikagu u Sjedinjenim Američkim Državama je osnovano društvo prijatelja sevdalinke koje nosi njegovo ime. Vrhunac njegove karijere predstavlja koncert koji je 2004. godine održao u sarajevskoj dvorani Zetri što je zabilježeno i na odgovarajućem nosaču zvuka i slike – DVD-u..

Ljubitelji njegovog načina izvođenja sevdalinki i balada pamtit će ga, između ostalog, i po sljedećim pjesmama:

Ah meraka u večeri rane, Aman, Bosna puna nas, Bosno moja, Bosno moja poharana,  Braća Morići, Čudila se aman ja, Da zna zora, Djevojka sokolu zulum učinila, Đul Zulejha, Evo srcu mom radosti, Haj kakve Ajka crne oči ima, Jablani se povijaju, Kada moja mladost prođe, Kad bi znala šta mi srcu značiš, Kad ja pođoh na Bembašu, Kad sretneš Hanku, Konja vodim pješke hodim, Kiša bi pala, Kolika je šeher Banja Luka,  Kraj Gradačca bijele kule,  Lijepi li su mostarski dućani, Mujo kuje konja po mjesecu, Mujo đogu po mejdanu voda, Na mezaru majka plače,  Negdje u daljini pogled mi se gubi, Nigdje zore ni bijela dana,O Safete Sajo – Sarajlijo, Put putuje Larifaga,  Selam alejk Gazi Husrevbeg, Šehidski rastanak, Trepetljika trepetala, U lijepom starom gradu Višegradu, Zaprosio Alija, Zarasle su staze moje.

Safet Isović je umro 2.09.2007. godine, a njegov mezar se nalazi u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.

Ostaje obaveza savremenih generacija da se, između ostalog, istraži utjecaj koji je umjetnost Safeta Isovića imala na kulturni preporod Bošnjaka u drugoj polivini dvadesetog stoljeća i kasnije.

(Korišten izvor: Godišnjak 2007 Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ God. VII (Sarajevo, 2007. str. 448-449)., Emir Imamović: „Safet Isović: Moja životna priča(I): Meni je s Titom bilo lijepo“. Bh Dani, Br. 296 (14.2.2003. str. 48-52)., Safet Isović u intervjuu datom M. Brdaru, Preporod, XXI (1. juli, 1990. str. 10.)

 

MUNIB MAGLAJLIĆ

(Banja Luka, 24.03.1945.- Sarajevo 19.10.2015)

U kratkoj novinskoj vijesti objavljeno je da je 19.oktobra, od posljedica srčanog udara smrt, koja nam je bliža nego jaka za vratom,  zadesila profesora Muniba Maglajlića. Nije bilo ni vremena ni prilike da se išta više kaže o njegovom izuzetnom doprinosu istraživanju i afirmaciji bošnjačke nematerijalne kulturne, posebno usmeno-književne baštine. Diplomirao je  maternji jezik i književnost i historiju na Višoj pedagoškoj školi u Banjoj Luci. U nastavku studija diplomirao je 1970. godine na studijskoj grupi jugoslovenskih književnsti i srpskohrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Postdiplomski studij pohađao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. odbranio magistarsku radnju pod naslovom Sevdalinka: književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje jednog kratkog usmenog oblika sa bosanskohercegovačkog prostora. 1980. branio je doktorsku disertaciju pod naslovom Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje  muslimanske narodne balade. Usmena književnost, posebno usmenoknjiževna tradicija Bošnjaka je bila naučna preokupacija profesora Maglajlića čitavog života. Od završetka studija do preklaska na rad na Filozofski fakultet u Sarajevu radio je u Institutu za jezik i književnost gdje je biran u sva dostupna zvanja – od saradnika do naučnog savjetnika. Na Odsjeku za jugioslavenske književnosti Filozodfskog fakulteta u Sarajevu izabran je 12992. godine u zvanje redovnog prfesora, gdje je ostao do penzionisanja. Sa svojim prilozima učestvovao je na naučnim skupovima u nekadašnjoj Jugoslaviji ali i u Turskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji.

Profesor Maglajlić je od 1994. do 2001. godine bio predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Prepord“ i rukovodilac Instituta za bošnjačje studije pri toj ascoijaciji do kraja života. Također j, kao urednik, ulagao veliki  napor u realizaciji porojekta „1oo knjiga bošnjačke književnosti“.

I lično sam poznavao profesora Maglajlića, sretali smo se posebno često dok je radio u Institutu za jezik i književnost, a ja počeo pokazivati interes za usmenoknjiževnu tradiciju Bošnjaka. Bio je ugodan sagovornik, ali u poslovima oko bošnjačke usmene književnosti i bosanskog jezika u ocjenama je bio prilično strog, ali korektan.

 

Profesor Maglajlić je, izmeđo ostalog, autor  i slijedećih knjiga i radova:

Maglajlić, Munib. “Tri Kubina ogleda o pjesmi Južnih Slavena. “ Radio Sarajevo: Treći program, 15 (1976), str. 313-331., 101 sevdalinka. Mostar: Prva književna komuna, 1977., Od zbilje do pjesme: ogledi o usmenom pjesništvu. Banja Luka: Glas, 1983. 221 str.,. Muslimanska usmena balada. Sarajevo: „V. Masleša“, 1985.,  Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača, Tuzla, Univerzal, 1989., Lirska pjesma, balada i romansa. Sarajevo: Institt za književnost etc., 1992. Usmena balada Bošnjaka. Sarajevo: BZK „Preporod“, 1995., Antologija bošnjačke usmene lirike. Sarajevo: Alef, 1997., Bošnjačka usmena lirika. Sarajevo: Sarajevo publishing, 2000., Usmena lirika Bošnjaka. Sarajevo: BZK „Preporod“, 2006. 387 str.

Priredio je niz knjiga  među kojima su i: Sa gornjeg čardaka: 120 pjesama iz zbirke Saliha Mešića iz Tešnja. Tešanj, 1976., Bibliografija o narodnoj književnosti. Sarajevo: ANUBiH, 1979., Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću. Sarajevo: Institut za jezik i književnost, 1980., Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Narodno blago. Sarajevo, 1987., Šaljive narodne priče. Sarajevo: Svjetlost, 1989., Pjesme o Muji Hrnjici. Sarajevo, 1990., Zbornik radova o Mehmed-begu Kapetanoviću Ljubušaku. Sarajevo, 1992.,  Antologija bošnjačke usmene lirike. Sarajevo, 1997., Usmena književnosti (sa Đ. Buturović). Sarajevo, 1995., Safvet-beg Bašagić: Pjesme, prepjevi, drame. Sarajevo, 1999., Andrić i Bošnjaci. Tuzla: Preporod, 2000., Bošnjačka usmena lirika. Sarajevo, 2000., Usmena lirika Bošnjaka. Sarajevo, 2004., Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba. Mostar 2005., Vijećanje bošnjačkih prvaka u Tuzli 1831. Gradačac: Preporod, 2007.                         

KEMAL MONTENO (17. setptembar 1948. – 21. januar 2015)

Kemal Monteno je rođen 17, septembra 1948, godine Njegova karijera pjevača i kantaotora odvija se u vrijeme izuetno dinamične bosanskohercegovaćke i srajevske muzičke scene. Bio je prisutan na  muzičkom životu posebno u periodu od 1980 do 2010 godine.  Svoju prvu pjesmu „Lidija“ snimio je 1987. godine Sam je napisao tekstve niza pjesama koje su doživjele široku populatrnost na čitavom prostu bivše Jugoslavije.

Iz repertoara Kemala Montena

Dušo moja, Jedne noći u decembru, Lidija, Moje pjesme moji snovi, Muziko ljubabvi moja, Napiši jednu ljubavnu, Nije htjela, Pahuljice moja, Pjesma zaljubljenika, Poljubi me, Priča o Vasi Ladackom, Sarajevo ljubavi moja, Sviraj gitaro moja, Sviraj mi o njoj, Tužna je muzika, Uvijek ti se vraćam., Zemljo moja.

 

HAŠIM MUHAREMOVIĆ (Srebrenik 1937- Srebrenik  18.09.2015)

Hašim Muharemvić (rođen je u Srebreniku 1937, godine)- Strednješkolsko obrazovanje započeo je u  Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, kasnije,zbog činjenice da mu se otac zbog posla selio iz mjesta u mjesto pohađao je gimnaziju u Gradačcu i Brčkom.

Za doktora medicine školovao se u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu . Kao epidemiolog  radio je u Brčkom, Tuzli i jedno vrijeme u Libiji, a od 1986. godine bio je zapslen u Domu zdravlja u Srebrenikui.

U razgovoru za Slobodnu Bosnu Hašim Muharemović o svom životopisu je istakao: „Rođen sam u Srebreniku 1937. godine ispod Starog grada. Moji su preci bili Dizdari sve do dolaska Austrije, kada je pradjed  Muahrem odselio u Izmir. Ostala je njegova hanuma sa dvoje djece i tako smo nastali mi Muharemovići.

Prema vlastitoj evidenciji uspio je da zabilježi preko tri hiljade sevdalinki, ali ih nikadas nije objedinio u jednu zbirku ili pak objavio u formi izbora  ili antologije.I sam je bio autor dvadesetak pjesama među kojima je najpoznatija „Sa Gradačca b’jele kule“ Pjesma je stekla veliku popularnost u narodu i dugo se nije isticalo ime njenog autora.

Po Muharemovićevoj tvrdnji BHRTV  posjeduje šezdesetak njegovih snimaka.

Saz je počeo svirati, kao student na nagovor profesora gitare kod koga je učio svirati.

Njjegovi najvjerovatniji uzori u sviranju saza bili su:

KadiragaKurtagić, Mujhamed Mešanović Hamić i Salku Imamović, jer ih je često spominjao., ali ipak ističe. „ono što sam naučio pjevati uz gitaru samo sam transformirao da izvodim uz saz. To nije instrument za reinterpretaciju. Ne možeš imitirati nekoga, pjesma zvuči onako kako je sam doživiš“.

Kako  se pravi saz i kako se koristi

Muharemović, ovaj vrsni umjetnik-sazlija prvi saz je kupio na Baščaršiji u Sarajevu, najboljim sazom smatra onaj koji je izradio Hasib Nurkanović iz Srebrenika. Za ovog majstora Muharemović kaže: „On izrađuje jedan saz godišnje. Već je odavno u penziji, ima oko 80 godina, radi to iz hobija. I bez obzira na neimaštinu  sazove ne pravi da bi zaradio, u pitanju je čista ljubav i takve sazove niko ne može napraviti.“

„Bosanski saz je autentičan na više načina i nema različite žice. Turski saz ima i pletene i metalne žice. Pošto se uz saz izvodi isključivo sevdalinka, stavlja se od tri do šesnaest žica, Muharemović nikada ne stavlja više od osam žica zbog toga što je nemoguiće uštimati puno jednakih žica. Ustvari radi se o tri grupe struna unisono štimanih radi jače zvučnosti. Pošto je  vrat saza dug, opseg je od 2 do 2,5 oktave u kojima se gradi melodija.“

Saz se uzrađuje tsko da se u jesen, odsiječe stablo trešnje divljake – mora biti zdravo  ne smije biti šuplje (doduše kao materijal može poslužiti i drvo javora, ili oraha). Komad drveta za pravljenje saza dužine je sedamdesetak centimetara. Gornji  dio se odsiječe kako bi se dobila ploha na kojoj se ucrtaju željene dimenzije instrumenta. Izdubi se oblik kutle (tijela saza), što zahtijeva pažljivu obradu da ne dođe do oštećenja, odnosno do probijanja rezonantne kutije koja se zamota i stavi na sušenje. Drvo koje se obrađuje mora se prethdno sušiti tri do četiri godine.

Vrat saza izrađuje se od šljivinog drveta, jer se ono tokom vremena najmanje izvitoperi. Pošto sila zategnutih žica vuče vrat naprijed, Hašim Muharemović je razmišljao da,  kao kod gitare, kroz vrat saza provuče metalnu šipku čijim bi se zatezanjem mogla korigirati eventualna zakrivljenost. No tu ideju nije stiogao pretočiti u praksu. Za ploču kojom se zatvara kutla koristi se jelovina koja ima najmanje smole u sebi. Po Muharemoviću bitno je podvući razliku između šargije i saza. Šargija obično ima četiri žice, tek rijetko pet, tonski je siromašna za sviranje tonskih linija. Uglavnom se koristi kao prateći instrument. Njena izrada je jeftinija i u narodu se masovnije koristi. Sintagma „kucati u saz“ govori o instrumentu koji traži daleko nježniju i lakšu ruku.

(Objavljeno u Slobodnoj Bosni). (Izvor: www.camo.ch/sazlija.htm)(28.12.2015)

Hašim Muharemović je umro u Srebreniku 18.09.2012. godine.

Iz repertoara Hašima Muharemovića:

Sa Gradačca b’jele kule, O sabahski tihi vjetre, Šta je život, Ajvaz dedo, Srebrenika nema do Travnika, Pod Tuzlom se zeleni meraja, Pade vila sa Gradačca grada, Poljem se vije Hajdar delija, Mlad Osmane na kuli sjeđaše, Tri Rahićke,  Omer i Mejrima, Zašto vehne moje lice, Kraj potoka bistre vode, Đaurko mila, Kad morija Mostar morijaše,  Il je vedro il oblačno, Uranile Sprečanke djevojke, Moj pendžeru,

Haj, san zaspala, Tamburalo momče uz tamburu, Alija se do jezera krade, Tuzla, Nema sela kao Puračića, U Brčkom se žalost pridesila, Da je meni lale moje, leći umrijeti, Nizamski rastanak, Prošetao Mujo mlad, Moj pendžeru, Kliknu vila sa vrha Porima, Nadija, Konja vodim pješke hodim, Crn oblače, Boluje Hanka Pr’jedorka, Na livadui na serdžadi, Dobro došli kićeni svatovi, Put putuje Ladifaga. (Izvor: www.camo.ch/sazlija.htm)

 

MUHAMED MUJKANOVIĆ (Tuzla 1941-Tuzla -9.januar 2015)

Istaknuti interpretator bosanske narodne pjesme sevdalinke  i kompozitor novokomponovane muzike Muhamed Mujkanović rođen je u Tušnju, prigradskom naselju Tuzle. Njegova majka Zumreta i otac Hasan, pored Muhameda, imali su još četiri sina i tri kćerke. Zarana je primijećen Muhamedov pjevački talenat. Prve korake na muzičkoj stazi  je poduzeo  1956 godine. Otada je snimio više od tri stotine arhivskih snimaka  narodne muzike za Radio-televiziju  Sarajevo i druge radio i tv kuće. Među nosačima zvuka koje je snimio je: 30 ploča, 10 long play ploča, 30 audio i 2o video zapisa, dvije pjesme u filmovima, 40 vlastitih kompozicija. Za svoj umjetnički rad  primo je više od 30 nagrada, a poznavao je oko 1500 tekstova pjesama. Najveću pažnju u svome umjetničkom radu posvećivao je sevdalinci. Za umjetnički doprinos afirmaciji bosanske narodne pjesme 2000. godine dobio je prinzanjwe „Đulistan“

Muhamed i njegova supruga Branka su 2005. godine doživjeli porodičnu tragediju, naime, u kratkom vremenskom roku  umrla su dva njhova sina.

Muhamed Mujkanović je umro 9. januara 2015. godine, a  njegov doprinos očuvanju i promociji bosanske narodne pjesme, posebno sevdalinke, tek treba biti istražen i na odgovarajući način predstavljen kulturnoj javnosti Bosne i Hercegovine.

Iz repertoara Muhameda Mujkanović:

Banja Luko, i ta tvoja sela, Bili smo skupa jednu noć, Čudna jada od Mostara grada, Da zna zora, Djevo, djevo, Đaurko mila, Emina u majke jedina,  Haj došla Drina,  Ja zagrizoh šareniku jabuku, Gledao sam tice male, Godine su ostavile traga, Gonđe ružo, Grana od bora, Haj san zaspala, Imao sam jednu ružu, Jasmina, Ječam žele Tuzlanke djevojke, Kada moja mladost prođe, Koliko je širom sv’jeta, Kono Ajko, Konja vodim pješke hodim, Lov lovio Muharembeg,  Mehmeda majka budila, Moj bagreme, Moj sevdahu, Na livadi na serdžadi, Ne dijelite Bosnu, Ne klepeći nanulama, Negdje u daljini, Ne prilazi mome stolu, Oj Vrbasu, vodo hladna, Petnaestog maja, Prelijepa Bosna, Prođoh Bosnom kroz gradove, Proklet da je život c’jeli, Sama si tako htjela, Sarajka djevojka majci plakala,  Selam ćeš Emini, Snijeg pade na behar na voće, Suviše je život kratak, Tebi majko, misli lete, Tugo moja tugo,  Tugo moja, imali ti lijeka, Ti si jedina utjeha, U lijepom starom gradu Višegradu, Vino pije Selman-aga, Zapjevajte pjesme stare, Zašto si tužna ljubavi moja.

(Izvor: „Dnevni avaz“ 10.01.2015., i „Oslobođenje“, 10.01.2015)

 

 ALIJA NAMETAK (1906 – 1987)

(Sto deset  godina od smrti)

Alija Nmaetak je rođen u Mostaru 6.marta 1906. godine. U rodnom gradu je završio mekteb, osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Od 1925. do 1929. godine je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao srpsko-hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti, te ruski i francuski jezik. Za vrijeme studija kao autor sarađuje u zagrebačkim časopisima: „Vijenac“ „Jugoslavenska njiva“, „Hrvatska revija“, „Književnik“ „Savremenik“.

Od 1930. godine boravi i radi u Sarajevu  –  prvo kao urednik, a potom od 1927. godine

kao stalni saradnik lista „Novi Behar“, piše i za „Islamski svijet“, „Gajret“, „Glasnik Islamske zajednice“,,“Kalendar Narodne uzdanice“  i druge bošnjačke periodične publikacije. Jedno kraće virjeme je predavao honorarno u Gazi Husrev-begovoj medresi.. Godine 1934/35 biva premješten u Podgoricu.

Družio se i sarađivao sa Sefvet-begom Bašagićem, Fehim ef. Spahom, Mehmedom Spahom, Hadži Mehmed ef. Džemaludinom Čauševićem, Hamdijom Kreševljakovićem…

Do 1945. godine radio je kao sekretar „Narodne uzdanice“  i uređivao njen godišnji kalendar. Nakon Dtugog svjetskog rata  je, od strane novih vlasti, osuđen na 15 godina zatvora (odslužio je devet godina: od 8.04. 1945. do 6.05.1954. godine).

Književnim i kulturnim radom Nametak se počeo baviti u ranoj mladosti. Interesovao se za pozorišni

žvot, pisao je dramske tekstove (Omer za naćvama, Abdulah-paša u kasabi, Narodna vlada). Zarana prikuplja etnološko-folklornu građu. Za najznačajnija Nametkova književna djela smatraju se Bajram žrtava,

Dobri Bošnjani, Za obraz, Trava zaboravka, Ramazanske priče, Tuturuza i Šejh Meco, Sarajevski nekorlogij. Glavni tematski okvir njegovog književnog stvaralaštva čini egzistencijlna zbilja Bošnjaka čije teme i dileme su mu uistinu bile bliske. U romanu Tuturuza i Šejh Meco, djelu u osnovi prožetom humorom, dolazi do izražaja  Nametkov interes za temu propadanja bošnjačkog društva u uvjetima različitih agrarnih reformi koje su  oduzimanjem njihovih djedovskih  zemljišnih posjeda posebno pogodile begovski i aginski sloj. Propast patrijarhalnog sistema vrijednosti nastupila je dolaskom austrougarske uprave, a nastavila se kasnije u periodu između dva svjetska rata. Poseban interes Nametak pokazuje  za bošnjačke narodne pripovijetke i pjesme koje  prilježno sakuplja i objavljuje tokom čitavog života često i o vlastitom trošku.

O jednom aspektu svoga folklorističkog rada – bilježenju usmene građe  kaže slijedeće:

„Prilikom bilježenja narodnih pripovijesti gotovo je uvijek bilo znatiželjnika koji su pažljivo slušali i obično nakon završene priče, popratili sadržaj svojim komentarima. Bilo bi zanimljivo da je i to zabilježeno, ali nije bilo vremena za to, pogotovu ako su kazivač ili kazivačica nadovezali jednu priču na drugu. Tako je bilo kod pričanja Fate Palićeve u Prispu, gdje se na ledini, pred zalaz sunca, okupilo pola sela i slušalo. Tako je bilo i u kafani na Homoljskoj ćupriji (Lepenici), u Omerovićima i Stipanićima kod Duvna, u kući Ćime Karage i Paše Zvirac u Šuici. Suzdržaniji su bili slušaoci u Pećigradu, Bosanskoj Otoci i Vrnograču (bili su to samo muškarci)“

Kao rezultat Nametkovog naučno-istraživačkog rada i interesa za bošnjačku usmenui književnu tradicju i folkloristiku dobili smo   u amanet slijedeće  zbirke i antologije:

Smailiagić Meho. Mostar, 1925.,

Nasrudin-hodža, njegove šale i dosjetke. Sarajevo, 1928.

Narodne junačke muslimanske pjesme. Sarajevo, 1938.,

Muslimanske pripovijesti iz Bosne. Izdanje i naklada H. Ahmed Kujundžić. Sarajevo, 1944.

Muslimanske ženske pjesme. Sarajevo, 1944.

Bibliografija folklorne građe u deset godišta Behara sa indeksom motiva. Sarajevo: Institut za proučavanje folklora, 1957.

Junačke narodne pjesme bosansko-hercegovačkih  muslimana. Sarajevo: Vlastito izdanje, 1967.

Stotinu i jedna Nasru-din hodžina šala. Sarajevo: Vlastito izdanje, 1968.

Od bešike do motike: Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosansko-herecgovačkih muslimana. Sarajevo: Vlastito izdanje,1970.

Narodne pripovijesti bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo: Vlastito izdanje, 1975.

Bajram žrtava: crtice, pripovijesti, novele. Zagreb, 1931., Dobri Bošnjani: novele. Zagreb, 1937., Islamski kulturni spomenici turskog perioda u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Državna štamparija, 1939. 41 str., Mostarski stari most. Sarajevo: Nova tiskara “Vrček i drugovi”, 1932.  23 str., Ramazanske priče. Sarajevo: izdanje knjižare “H. Ahmeda Kujundžića”, 1941.  68 str., Za obraz: novele. Zagreb, 1942., Omer za naćvama: pučki igrokaz iz seoskog života u Bosni s pjevanjem u tri čina. Sarajevo, 1942., 2. izd., 1943., 3. izd., Sarajevo, 1969., Dan i sunce. Sarajevo., 1944.  38 str., Pripovijetke. Sarajevo: Svjetlost, 1991. 371 s., Mladić u prirodi: lovačke priče i druge omladinske priče. Sarajevo, 1943., Dan i sunce: novele. Sarajevo, 1944., Abdulah-paša u kasabi: komedija u tri čina. Sarajevo, 1945., Trava zaboravka: izabrane pripovijetke. Zagreb, 1966., Sarajevo, 1999.,

„Izabrana djela“  u: Ahmed Muradbegović – Ante Dean – Jakša Kušan – Alija Nametak. Zagreb, 1969., Od bešike do motike: narodne lirske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovačkih Muslimana. Sarajevo: Autor, 1970., Tuturuza i šeh Meco. Zagreb, 1978., Sarajevske uspomene: portreti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1997. 180 str.

Dodatni podaci o Nametkovom životu i djelu sadržani su u publikaciji pod naslovom ,

Svjedok podnošenja sudbine: Alija Nametak (1906.- 1987.-2006). Sarajevo: Muzej klnjiževnosti i pozorišne umjetnosti., „Preporod, 2006.

 

JOVICA PETKOVIĆ (1927-2015)

Jovica Petković, poznati harmonikaš, i tekstopisac rođen je 1.septembra 1927. godine u Smederevu, Prije svoje uspješne muzičke karijere Petković je bio prilično uspješan bokser u valter kategoriji.

Umro je u Beču 14. septembra 2015. godine

Kasnije privlači ga sviranje na harmonici. Jedna od njeovih najpoznatijih kompozicija je „Da sam ptica i da imam krilas“ (tekst je napisao Mehmed Mujezinović), a autor je pjesme „Smederevo grade, od starina. Karijeru je počeo u Beogradu svirajući u restoranima. 1955. godine dolazi  Satrajevo gdje radi na Radio Sarajevu koji je osnovan 1945. godine. Muziku je svuirao u žiovo. Pošto nije imao formalno muzičko obrazovanje morao je naučiti note. Ostavruje saradnju sa Zaimom Imamovićem i Ismetom Alajbegovićem Šerbom.. Nastupao je sa Šerbom ali i kao solista kasnije je bio i šef Narodnog orkestra. RTV Sarajevo. Petkovićeva životna priča završava u staračkom domu u Beču gdje je umro.

Iz repertoara Jovice Petkovića

Kada moja mladost prođe, Sa Igmana pogledat je lijepo, Smederevo grade od starina.

(O ovom izvrsnom harmonikašu treba pogledati tekst Vehida Gunića pod naslovom „Uzgredni zapisi Vehida Gunića“ objavljenog na portalu (www.expressmag.ba).

 

OMER POBRIĆ (Tešanj,1945 – Vogošća, 2010)

Omer Pobrić koji je inače rođen  8. avgusta 1945. godine u gradu Tešnju glavninu svoje   stvaralečke energije posvetio je afirmaciji bošnjačke lirske pjesme poznate kao sevdalinka. Pobrić  je, između ostalog,  u selu Mulićima kod Visokog u proljeće 2003. godine inicirao osnivanje Instituta sevdaha (www.institutsevdaha.ba) putem kojeg je bosanskohercvegovačkoj i svjetskoj javnosti ponuđena široka lepeza različitih nosača slike i zvuka koji su svojim sadržajem u najvećoj mjeri usmjereni na izvođenje sevdalinke. Svoje američko izdanje ova institucija ima na web stranici (www.sevdahnorthamerica.org).

Zahvaljujući  novim tehnikama snimanja  i reproduciranja,  stvorile   su se mogućnosti   afirmiranja muzičke tradicje kojom su se njen osnivač Pobrić i ova ustanova sa saradnicima bavila. Pobrić je, inače, i  autor prve multimedijalne prezentacije Bosanskog mevluda.

Nakon tragične smrti Omera  Pobrića 24. januara 2010. godine nema puno vijesti o aktivnostima ove Institucije. Odnedavno je, putem firme Elifnekretnine, Institut ponuđen na prodaju, a web stranica Instituta više nije aktivna. Šteta !

(Izvor: Biografske podatke o ovom muzičkom stvaraocu sadrži web stranica (www.jajce-grad-muzej.com).

 

 HIMZO POLOVINA   (Mostar, 11.mart 1927- Plav, 5. avgust 1986)

(30 godina od srmti)

 

Himzo Polovina je rođen u Mostaru 1927. godine, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Medicnskom fakultetu u Sarajevu, da bi u nastavku svog profesionalnog razvoja specijalizirao neuropsihijatriju, a u Zagrebu je završio subspecijalizaciju iz psihoterapije.

Na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu je 1972. godine za liječenej duševnih bolesnika, počeo koristiti metode muzikoterapjie. U kontinuitetu se bavio i psihijatrijom i etnomuzikologijom, pa je tako bio i član Udruženja etnomuzikologa Jugoslavije i Udruženja neurologa i psihijatara Jugoslavije.

U svom istraživačkom  radu posebnu pažnju je poklanjao pitanju odnosa i međusobnih prožimanja između muzike i čovjekovog duhovnog života.

Muzikom i pjevanjem počeo se baviti dosta rano , a na to njegov opredjeljenje veliki utjecaj imali su njegovi roditelji koji su svojevremno bili članovi kulturnog društva Bošnjaka „Gajret“

Po dolasku u Sarajevo na studije i sam Humzo je postao član tada agilnih kulturno-umjetničkih društava „Seljo“ i „Miljenko Cvitković“.

Pored toga što se afirrmisao u interpretaciji narodnih lirskih pjesama posebno sevdalinki uporno je tragao i istraživao etnomuzikološku baštinu u nastojanju da dođe do njenh izvornih tekstova  i autentičnih vrijednosti. Nakon toga bi one najljepše svojim izvođenjem na radiju i televiziju vraćao narodu iz kojeg su potekle.

Bilo mu je blisko i muzičko naslijeđe islamske provenijencije na što ukazuje činjenica da je u formi recitala snimio Mevlud na osnovu teksta Rešada  Kadića

 

 

Iz repertoara Himze Polovine:

 

Po svjedočenju poznavalaca Himzinog umjetničkog opusa posebno je volio pjesmu „Dvore gradi Komadina Mujo“. Inače, približan popis nosača zvuka sa Himzinim intepretacijama dostupan je posjetom web stranici www.discogs.com.

Reprezentativane primjere interpretatorskog umijeća Himze Polovine predstavljaju pjesme objavljene od strane Muzičke produkcije Javnog RTV servisa BiH u seriji „Doajeni bh. sevdalinke“ objelodanjene 2007 godine u četiri CD-a.

Na njima su snimljene slijedeće pjesme:

 

CD 1

Dvore gradi Komadina Mujo, Hvalila se lijepe Mare majka, Dunjaluče golem ti si, Zaplakala stara majka Džafer-begova, Karanfile cvijeće moje, Konja vodim, pješke hodim, Vezak vezla ljepotica mlada, Azra, Meni draga sitna pisma piše, Tekla rijeka potokom i jazom, Otkako sam sevdah svezo, Alija se do jezera krade.

 

CD 2

Haj, ja zagrizoh šareniku jabuku, Mehmeda je stara majka karala, Kunem ti se dragim Bogom, Od mora eto svatova, Tri djevojke zbor zborile, Čudna jada od Mostara grada, Tamna noći tamna li si, Uspavaću cvijet uspomena mojih, Mila majko šalji me na vodu, Ah, što ćemo ljubav kriti, Kad se jangin iz sokaka pomoli, Sjećš li se kad si lani, Bulbul pjeva okolo Mostara.

 

CD 3

Lov lovio Muhareme, Kad ja pođoh na Bentbašu, Sjećaš li se draga ti, Konja vodim, pješke hodima, Stade se cvijeće rosom kititi, U lijepom starom gradu Višegradu, Mjesec kara Danicu zvjezdicu, Poletjela dva goluba, Omere prvo gledanje, Nema ljepše cure, U Trebinju gradu, Izvi se Mujo na grade, Alipaša na Hercegovini.

 

CD 4

U Stambolu na Bosforu, Pjesma o Mehmed-paši Sokoloviću, Pod Skočićem trava pogažena, Emina, Istom lego san me hvata, Tamburalo momče uz tamburu, Moj beharu, Oj, moja ružo rumena, Dobro došli kićeni svatovi, Grana od bora, Žuta lala, dušo.

U dodatku je i intervju sa Himzom Polovinom koji je uradila Nada Petković

 

MEHO PUZIĆ (Odžak, 1937- Odžak, 2007)

Vrsni izvođač bošnjačke narodne lirske pjesme, posebno sevdalinke  Meho Puzić rođen je 11.09.1937. godine u Odžaku u Sjevernoj Bosni. Osnovno i srednje školovanje okončao je u rodnom zavičaju, a u Sarajevu se realizira njegova muzička karijera kao pjevača i kompozitora.

Puzićev muzički repertoar kretao se od starih bosanskih pjesama do onih nastalih u savremeno doba, ali oslonjenih na potvrđene tradicionalne umjetničke vrijednosti.

Meho Puzić je bio rado slušan u čitavoj Bosni i Hercegovini pa i šire, a njegov repertoar je obuhvatao i slijedeće pjesme: Il me ženi il’ tamburu kupi,  Mehmeda majka budila, Moj brate u tuđini, Od svega me sačuvala majka, Ramazan dolazi, Snijeg pade na behar na voće,  Samo Bosnu ne dirajte,  Što ću kući tako rano, Volim majko siroticu…

Meho Puzić umro je 25.06.2007. u 70. godini života u rodnom gradu  Odžaku u Sjevernoj Bosni  gdje se  nalazi i njegov mezar.

 

BAJRO REDŽIĆ (1944-2004)

Bajro Redžić je rođen 1944. godine u selu Polje kod Cazina  Rani period svoga odrastanja proveo je u Banjoj Luci gdje je imao priliku da sluša znamenite izvođače secvdalinke: Muhameda Ćejvana,  Hakiju Karabegovića, Rasemu Katana, Vladu Zeljkovića i Envera Ekića. Prvi javni nastup ostvario je 1958 godine u Sanskom Mostu.Trenutak svoje zakašnjele afirmacije narodni umjetnik Redžić stekao je gostujući u emisiji „Meraklije“ Vehida Gunića na Televiziji Sarajevo. O ovom izvrsnom izvođaču tradicionalne bošnjačke pjesme – sevdalinke Vehid Gunić je napisao: „U Bajri Redžiću, kao nikada do sada, sretno su se bili sjedinili pjevač i harmonikaš iako je on smatrao da je sevdalinka veoma mnogo izgubila pojavom harmonike kao loše zamjene za saz. Dakle, govorim o prvom među najboljim, o samoukom narodnom geniju koji je sevdalinku duboko proživljavao, u koju je unosio sebe cijeloga, koji je uz sevdah bolovao, žalovao i radovao se kao dijete.“ Dr Rašid Durić je u svom radu „Hommage Bajri Redžići pjevaču sevdalinke (1944-2004)“ istaknuo:

„Muzičke i jezičke vrijednosti sevdalinke uopće i u interpretaciji Bajre Redžića mnogi nisu svjesni. Sevdalinka je u bosasnskoj i Bajrinoj interpretaciji naša muzička prepoznatljivost u balkanskoj i svjetskoj tradicionalnoj muzici, u evropskoj muzčkoj baštini u višestoljetnoj muzičkoj tradiciji  i na savemenoj folkorno-muzičkoj sceni.“ (www.smboemi.com…).

Nakon Redžićeve smrti 2004. godine kulturno-umjetničko društvo u Polju kod Cazina, gdje se Bajro rodio, dobilo je njegovo ime.

Iz repertoara Bajre Redžića:

Bijel Bišću, Blago tebi karanfile, Cazin grade, Cazin polje, Čudila se aman ja, Kad izgorje šeher Sarajevo, Kadf puhnuše sabahzorski vjetrovi, Ne ašikuj Mujo, Ni Bajrami više nisu, Mašinfirer napio se vina, Pokraj vrela, Sabah sunce, U Cazinu bijela kula, Pretvori se svadba u dženazu, Unska koračnica, Zaplivale dvi mornarke.

Za dodatne informacije o ovom vrsnom narodnom umjetniku pogledati knjigu  „Krajina u narodnim pjesmama i sevdalinkama“ (Sarajevo: „Avicena, 2007., kao i radove profesora Rašida Durićas o ovoj temi.

 

 

AVDO SMAJLOVIĆ (Visoko, 1917-1984)

Muzički stvaralac Avdo Smailović rođen je u Visokom 1917. godine. U mladosti se, kao metalski radnik, bavio muzikom i amaterskim komponovanjem. Sa povremenim prekidima, u toku dvanaest godina, vodio je amaterske duhačke orkestre u Zenici, Banjoj Luci i Sarajevu. Završio je srednju muzičku školu, Višu pedagošku školu, nastavnički odsjek Muzičke akademije, a zatim na Ljubljanskoj Akademij kod profesora L.M. Škerjanca završava kompoziciju 1968. a postdiplomski studij 1970. godine. Ukupna njegova muzička djelatnost realizirala se u Sarajevu gdje je djelovao kao  nastavnik, dirigent  i profesor muzike na Učiteljskoj školi, Pedagoškoj školi i  Muzičkoj akademiji.

Njegova vokalna i instrumentalna djela su građena pretežno na tekovinama narodne muzičke tradicije Bosne i Hercegovine. Naklonjen programskoj tematici, pokazuje težnju za oblikovanjem ekspresivnog i neposrednog zvučnog izraza.

Najznačajnija djela Avde Smajlovića su: Probuđena kasaba, Svita za gudače Dječije radosti, Koncertino za klarinet, timpane i gudački orekstar, duhački trio, a od vokalnih: Lirika sa pepela za mezzosopran i kamerni ensambl, zatim horovi, solo pjesme – Ljubavna lirika stare Hercegovine, te obrade narodnih pjesama. Kompozicija Probuđena kasaba Avde Smailovića ima sadržaj iz života bosanske kasabe.

Avdine  kompozicije Drvar  i Metamorfoze privukle su posebnu pažnju umjetničke kritike.

Početkom februara 2016. godine novine su izvijestile da ća se manifestacija “Dani Avde Smajlovića”, kojom se čuva uspomena na ovog darovitog umjetnika,  druga po redu, ove godine održati u Visokom između 9. i 12. maja.  U početnom dijelu manifestacije će biti održano predavanje i prezentacija Goduške frule koje će realizirati etnomuzikologinja Lejla Džambazova, u saradnji sa Vehabom Halilovićem istaknutim majstorom za izradu zanatskih artefakata visokog kvaliteta, uključujući frule.

Već je započet rad na realizaciji projekta “Opus Avde Smajlovića” jer je ustanovljeno da u Bosni i Hercegovini ne postoji sistematiziran katalog opusa ovog istaknutog muzičkog stvaraoca. Cilj projekta je prikupljanje svih notnih zapisa iz opusa visočkog kompozitora koji će biti pohranjeni u zavičajnoj zbirci Gradske biblioteke u Visokom.

(Ferović, Selma. Muzička kultura za 2. razred gimnazije. Sarajevo: Sarajevo publishing, 2003. Str. 119-120., Vidjeti taklođer: Str. 197-198 u knjizi I. Čavlovića “Historija muzike u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Muzička akademija, 2011.)

HAMDIJA ŠAHINPAŠIĆ  (Pljevlja 2014.- Sarajevo 2003)

U petak 28. marta 2003. godine na ahiret je preselio Hamdija Šahinpašić, jedan od rijetkih baštinika prave sevdalinke porijeklom iz Sandžaka. Hamdija Šahinpašić rođen je 1914. godine u Pljevljima. Završio je Veliku medresu u Skoplju, a potom radio kao islamski vjeroučitelj u Ulcinju, Sarajevu, Bosanskoj Gradišci, Sanskom Mostu. Nakon Drugog svjetskog rata vratio se u rodni grad gdje se posvetio profesiji  učitelja pjevanja. Od 1985. godine boravi u Sarajevu.

Još l967. godine,  pjesme koje je po Hamdijinom pjevanju zabilježio Miodrag Vasiljević, uz zalaganje njegove kćerke Radmile, objavila je Akademija nauka  Sovjetskog  saveza u Moskvi.

Umro je u Sarajevu 2003. godine

 

Iz repertoara Hamdije Šahinpašića:

 

Ah moj babo oženi me mlada, Azemina bunar zamutila, A što su ti crne oči mutne rasplakane, Ah

moj dragi moj sumbule mavi, Alaj-beg malo gledanje, Avdo reže pero paunovo, Ah ja ću šiti, ja ću

piti, Bostan sadi bostandžija Mujo, Budila zora Omera, Bolan dragi, jesu li ti jadi, Crne oči dobro glede, Ćamil-beg se na jezero sprema, Crne oči, veselo gledajte, Čarna goro puna ti si hlada, Da Bog da se kršla polomila, Da je meni leći umrijeti, Da mi je znati Bože moj, Dockan pođoh iz čaršije, Dr’jemaš li kćerko, Dr’jemala, kunjala mlada gospoja, Drage moje ne hodile hude, Drug se drugu žali na đevojku, Đe si bila milosnice, Đerdan zveči, đerdan zveči, Esmice đevojko, roda gospodskoga, Eno ezan na džamiji, Gledaj moje b’jelo lice derviš Alija, Golub guče na topoli, Haj po Taslidži popala je tama, Ićindija sunce zađe za goru,  Imala sam tri ašika,  Istiha me glava boli,Izađoh da se prošetam,  Jesil vid’la  Fato, Ja posijah biber posijah, Kad se ženi taze Jusuf-aga, Kad umrije beže Isa-beže, Koliko je nevesinjsko ravno polje, Kud si pošo Ramo, Ko će kruške podbirati, Lijep Meho kraj Save sjeđaše, Moj pendžere moj gorki čemere, Mavi rasla ljubičica, Na jaliji rasla šeftelija, Oganj gori u jelovoj gori, Otkidoh stručak sa zemlje, Pod varoši povaljana trava, Pošetala Džafer-bega Najla, Ružu brala alkatmer đevojka, Sumbul mavi  u zelenoj travi, Sve tičice lastavice jednim glasom  pjevaju, Sarajevsko rano polje, Sidika se s begom razgovara, Tamna noći,  tamna li si, U Mostaru šikli mejtef kažu, Zumro moja dušo moja.

 

(Vidjeti: Narodne pjesme iz Sandžaka po pjevanju Hamdije Šahinpašića iz Pljevalja. Priredio, ilustrovao i polgovor napisao Nijazija Koštović. Sarajevo: Zavičajni klub Pljevljaka i prijatelja Pljevalja iz BiH, 2002. Knjiga sadrži i notne zapise uz tekstove pjesama kao i kraću biografiju Hamdije Šahinpašića). (Izvor: Dnevni avaz, 31. mart 2003. str. 11).

 

Selver Porča

    

      „NEMA NIŠTA LJEPŠE OD SABAHA, BEHARA I IFTARA“

 

„Aferim Avdaga, reče Sajo,  nakon što je pažljivo saslušao sazlijinu pjesmu.“

-Nema dalje, dodaje Omer.

Kad dođu komplimenti od priznatih majstora sevdalinke onda nemam druge  nego reći Avdi Lemešu:

-Položio si težak ispit.

-Jah, na to će Avdo, uzdahnu još jednom. Gotovo da ne vjeruje svojim ušima nego traži od mene da ponovim šta su rekli Sajo i Omer. Potvrdim doslovno što sam čuo. Vidim Avdi drago. Pjev’o je dosta puta „Safu“ i dobio aplauze, ali su ga ove riječi uvjerile u ono što sam mu odranije govorio – da je izuzetan pjevač.

Ramazansko raspoloženje je ispunilo veliki halvat kuće koju je nedavno sagradio Kemal Mangafić, naš ahbab, koji je sa Dobrinje odselio u Hrasnicu. Smijeh se miješao sa razgovorom.

Enes Kujundžić je nešto govorio o sevdalinci, dok su drugi otvarali svoja sjećanja na vremena koja su prošla, ali eto nekako se spominju kao ragbet duši.

Sajo, kako od milja zovu Safeta Isovića, je klimanjem glave davao do znanja Enesu da se slaže sa njegovom pričom. Na momente ga je kratko prekidao i dopunjavao primjerima iz svog bogatog umjetničkog iskustva. Sa velikim zanimanjem slušali smo Sajine priče. Bio je dobro raspoložen

„Kad sam u prijatnom društvu kao sad, zapjevam pjesme koje su rijetkima poznate. Vjerujem da ih vi niste nikada čuli, kaže Sajo. Povremeno je kašljucao. Eso mi šapnu da se Sajo srema da  zapjeva.

I zaista izdiže pjesmu  koju prvi put čujemo. Omer Pobrić uze harmoniku tražeće po klavijaturi akorde. Nasta muk, a pjesma i harmonika kao da se nadigravaju, poput jablana i čempresa na blagom vjetru. Doživljaj za dušu i sjećanje. Kad završi pjesmu Sajo se uključi u razgovor o različitim temama. Ostala mi je u sjećanju njegova rečenica:

„Ništa ljepše nema od sabaha, behara i iftara.“

Pamćenje me vraća na dane neposredno nakon rata kad je Safet dolazio na probe ženskog hora „Bosna“ koji se pripremao za nastup na „Sarajevskoj zimi“. Dolazio je tačno na vrijeme. Unosio je radost i osjećaj dostojanstva. Velika je čast i odgovornost pjevatiti sa Safetom Isovićem i velika inspiracija za hor kojim je dirigovao Esad Arnautalić.

Eso mi nedavno reče:

-Sevdalinka se pjeva tihim glasom, a jedino je Safet pjevao jakim glasom, ali suptilno i nježno. On je ostavio učilo za kasnije generacije.

Na jednom od naših sijela u Dobrinji lopovi ukradu Omeru njegov auto – mercedes.

„Sreća  da sam harmoniku iznio iz gepeka, bilo je prvo što je Omer rekao.“

Sa Avdom Lemešom i Esadom Arnautalićem sjedim svakog petka u „Tunel-kafani“. Često spominjemo Safeta Isovića, jer kad je o muzici riječ, a posebno sevdalinkama, on je nezaobilazan.

(Selver Porča. „Nema ništa ljepše od sabaha, behara i iftara“. Oslobođenje, Sarajevo, 13.09.2007. str. 37)  Preneseno uz saglasnost autora.