Suljo Babić važi za uspješnog Bosanca u Njemačkoj. U Stuttgartu, glavnom gradu pokrajine Baden-Württemberg ima svoju firmu, kuću i sretnu i zdravu porodicu.
– Rođen sam u Bihaću 1973. godine, kaže Suljo Babić.
– Majku Fatimu nisam upoznao. Umrla je na porođaju, rađajući mene. Prve tri godine, u Velikoj Kladuši, o meni je brinula nena, a onda sam došao u Njemačku kod oca Mehmeda koji je radio u Stuttgartu. U Stuttgart-Feuerbachu sam odrastao, išao u vrtić i školovao se. Išao sam u školu za automehaničara, a radio kao vodoinstalater i vozač. U međuvremenu sam se bavio i privatnim biznisom. S obzirom da se ne može sjediti na dvije stolice, prije četiri i po godine osnovao sam svoju firmu i okrenuo se privatnom biznisu. Firma se bavi održavanjem i kompletnim renoviranjem stanova. U početku smo radili samo supruga, sin i ja, a kada se obim posla počeo povećavati, zapošljavao sam i druge radnike. Danas firma ima 14 zaposlenih. Svi zaposleni su iz Bosne i Hercegovine. Živim u Stuttgartu, u kraju u kome sam odrastao, sa suprugom Jasminom, sinom Jasminom i kćerkom Majdom. Zadovoljan i sretan sam jer smo svi zdravi, a i posao nam dobro ide.
Iako je odrastao u Stuttgartu, gospodin Babić veoma je vezan za Bosnu i Hercegovinu. Kad nema poslovnih obaveza, aktivan je i u bosanskim udruženjima.
– Svi u familiji, braća Sead i Kadir, sestra Zumreta i njihove porodice, veoma smo vezani za domovinu, kaže Suljo Babić.
– Svima je poznato koliko Krajišnici vole svoj kraj i domovinu. To je zato što se mi ne stidimo toga ko smo i šta smo. Babo Mehmed nas je kao djecu skoro svake dvije sedmice vodio u Bosnu, kući u Veliku Kladušu. I danas, najmanje jednom mjesečno ja i moja porodica idemo u rodni kraj. Imao sam 18 godina kada je počeo rat, agresija na BiH. Organizovali smo tada velike humanitarne akcije pomoći našem narodu. U Stuttgartu sam bio rado aktivan u nekoliko kulturno-umjetničkih društava, jer smatram da se trebamo družiti, da nam se djeca trebaju poznavati i družiti, da trebamo njegovati svoju kulturu, običaje i jezik. Osjećam se tužno kad od naših ljudi čujem: “Ma nema mi dijete vremena za bosansku školu”… Nedostaje nam bolja organizacija. Imam osjećaj da smo najbolje organizovani samo kad nas snađe kakva nevolja, ističe Suljo.
Na naše pitanje, šta bi poručio mladima u dijaspori, gospodin Suljo Babić, kaže: “Ono što je i meni moj babo stalno govorio i što ja govorim svojoj djeci: Škola, škola, škola! Škola i pošten odnos prema svemu što radite. Kad ste vrijedni i korektni i kad završite dobru školu, možete birati gdje ćete raditi i živjeti.”
Haris Halilović
