Salko Luboder završio je studije novinarstva na Univerzitetu „Kiril i Metodij“ u Skoplju. Radio je kao novinar ,,Pobjede”, bio saradnik Radija Crne Gore, beogradskog ,,Blica” i još jednog broja glasila u regionu. Pored ostalog, bio je poslanik u Skupštini Crne Gore i direktor Centra za kulturu u Rožajama. Bio je savjetnik predsjednika Vlade, a od sredine 2020. godine nalazi se na dužnosti direktora Javne ustanove Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore.
Bavi se publistikom i umjetničkom kritikom. Koautor je dvije knjige (,,Zločin i odmetništvo Bajrama Hodžića” i ,,Jagluk sa nebeske sohe”), priredio je knjigu o stvaralaštvu Zaima Azemovića ,,U vidokrugu humanizma”, autor je priča koje su objavljene u časopisima u Crnoj Gori i regionu, tekstova za dokumentarne filmove, kataloge likovnog stvaralaštva, recenzija i prikaza knjiga. Bio je direktor Međunarodnog festivala dječje pjesme ,,Zlatna pahulja.” Utemeljivač je kulturno-turističke manifestacije ,,Dani gljiva i ljekovitog bilja” koja je nagrađena priznanjem ,,Crnogorski oskar”. Uređivao je časopis Rožajski zbornik. Dobitnik je najvećeg priznanja Opštine Rožaje u oblasti kulture Nagrade ,,30 septembar”.
Salko Luboder u aktuelnom trenutku predstavlja jednog od zapaženih promotera kulture manjinskih naroda Crne Gore, multikulturalizma i interkulturalnih prožimanja crnogorskog društva.
• Gospodine Luboder kada je CEKUM-a kao institucija osnovan, koja je njegova uloga i značaj u savremenom crnogorskom društvu u kontekstu snaženja kulture manjinskoh naroda i afirmacije vrijednosti multikulture?
Javna ustanova Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, kako glasi zvanični naziv institucije, u neformalnoj komunikaciji često se koristi akronim CEKUM, osnovana je 2007. godine odlukom Vlade Crne Gore s ciljem unapređenja manjinskih prava u oblasti kulture. Sticajem određenih okolnostu, Ustanova je počela sa radom u drugoj polovini 2009. godine. U periodu svoga postojanja, nešto dužem od decenije, u izadanju naše Ustanove objavljeno je više od dvadest knjiga afirmisanih autorskih imena manjinskih naroda, kao i publikacija koje afirmišu multikulturalne vrijednosti Crne Gore, antologije, monografije i pregledi književnog stvaralaštva. Organizovane su brojne likovne izložbe, tribine, seminari, muzičko scenski programi. Riječju, produkuju se rafinirani programski sadržaji po kriterijumima i standardima svojstvenim odgornom upravljanju institucijom ovakvog profila. Centar za učuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, za razlliku od ustanova kulture opšteg tipa, je ustanova kulture posebne namjene, ili bolje rečeno specifikovanog profila, budući da se prvenstveno bavi kulturom manjinskih naroda. Jedinstvena je takvog tipa u regionu – odnosno nijedna zemlja u regionu nema instituciju ovakve namjene. U središtu njenih programskih preokupacija je očuvanje i unapređenje kulture manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica, a na uporednom, ništa manje važnom kolosjeku, je afirmacija multikulturalizma i interkulturalnih vrijednosti.
Budući da je crnogorsko društvo i najvećim pravnim aktom proklamavano kao građansko, te da nacionalne, vjerske, kulturne i identitetske posebnosti, predstavljaju bogatstvo različitosti Crne Gore, uloga i zadaci čitavog sistema i mreže institucija je da radi na snaženju tih vrijednosti. U tom kontekstu Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina ima prepoznatljivu ulogu koja se ogleda u njegovom institucionalnom angažmanu na očuvanju kulturnih i identiteskih osobenosti manjinskih zajednica, sa jedne i sa druge strane prilježnom radu na boljem međusobnom upoznavanju različitih kulturnih indentiteta, uz aksiomatsku postavku da što se više poznajemo – bolje ćemo se razumjeti. Kroz svoje aktivnosti i programsku misiju, Centar čini već prepoznatljive pomake u doprinosu na podizanju nivoa društvene kohezije crnogorskog društva.
Da li je dovoljno učinjeno, pitao bi neko? Svakako da nije i potrebno još puno raditi, osmišljeno i kontinuirano sa prvorazrednim imperativom podizanja institucionalnih kompetencija, produkcionih kapaciteta Centra, kadrovskog snaženja i širenja svijesti o potrebi veće posvećenosti ovim pitanjima. Kada je o ovim pitanjima riječ, još jedno neistovno zapažanje – posebno minulih godina vidljivost rada Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, na kulturnoj i uopšte društvenoj sceni bila je vrlo skromna. Premda su napravljeni pomaci u posljednje vrijeme, na tom planu nam predstoji još puno obaveza. Kada govorimo o ovome nikako nije riječ o samoreklamerstvu već naprosto o potrebi da javnost bude upoznata sa programima Centra, koji treba da budu neka vrsta kreatora njihovih interesovanja i katalizatori svijesti o uvažavanju različitosti, upoznavanju i prihvatanju drugačijeg, a opet zajedničkog ili vrlo bliskog, čime zapravo bogatimo sebe i društvo u cjelini.
• Pokrenuli ste veliki broj tribina, književnih, muzičkih, likovnih večeri, bavite se izdavaštvom, filmskom produkcijom a izdajete i svoj časopis. Koliko je sve ovo i složeno ali istovremeno i važno za prezentaciju šireg spektra multikulture?
U odgovoru na prvo Vaše pitanje uopšteno sam se osvrnuo na programsku lepezu Centra. U kontinuetetu radimo na podsticanju književne kulture oraganizovanjem književnih večeri, promociji knjiga kako afirmisanih tako i mladih autora. Nedavno smo objavili roman prvjenac mladog i darovitog književnika iz Rožaja Harisa Zekića pod naslovom „Mrtvi čvorovi“, knjigu Čeda Baćovića „Kralji Nikola i muhadanci“… Radimo na pripremi i objavljivanju antologije priča autora Albanaca u Crnoj Gori. Biće to kapitalno djelo kojim će se ponositi naša ustanova, a mislim da će biti na ponos i Crnoj Gori, čime će se još jednom manifestovati njeno opredjeljenje ka punom i istinskom uvažavanju multikulturalnosti. Dakle, posvećeno radimo na imperativne obaveze koja znači da iza proklamacija treba da stoje konkretna djela, sadržaji i rezultati. Krajem prošle godine organizivali smo tribinu sa naslovom „Književnost Albanaca u Crnoj Gori – koliko se poznajemo?“ U ovom kontekstu treba podsjetiti i da smo prošle godine objavili kapitalno djelo – Leksikon slikara manjinskih naroda Crne Gore „Saga svjetlosti“. Može zvučati neskromno, ali je svakako istinito – za dalje pobrajanje programskih postignuća Centra potrebno bi bilo još dosta medijskog prostora.
Prije izvjesnog vremena imali tribinu posvećenu romskom jeziku s namjerom sagledavanja mogućnosti da se učini pomak u unapređenju kulture te zajednice. Ovih sedmica i mjeseci aktuelan još jedan naš programski segment koji je izazvao posebno interesovanje javnosti. Riječ je o serijalu tribina pod naslovom „Interkulturalna obzorja“ u kojem predstavljavamo pregnuća i plododve rada istaknutih pojedinaca i društvenih subjekata na planu multikulturalizma i interkulturalnih prožimanja s ciljem da obznanimo i afirmišemo njihov doprnos harmonizaciji srnogorskog društva i ortvorimo nove horizonte u interesovanju i preokupaciji crnogorskih građana. Imali smo čast i zadovoljsto da naš prvi gost bude književnik i publicista sa Cetinja Božidar Proročić, koji, neopisivom snagom posvećujući se afirmaciji istaknutih stvaralačkih ličnosti manjinskih naroda iz različitih segmenata društvenog djelanja, predstavlja svojevrsni amblem i najbolju ilustraciju čojskog i sojskog lica Crne Gore. Prije koji dan u okviru pomenutog serijala osvijetlili smo značaj i ulogu časopisa „Komuna“ i čuvanju kulturne baštine i afirmaciji multukulturalizma. U produkciji Centra, u saradnji sa Televizijom Crne Gore, snimljeno je desetak biografsko – dokumentarnih filmova – o Ćamilu Sijariću, Esadu Mekuliju,Viktoru Vidi, Ivanu Antunu Nenadiću, Andriji Mauroviću, Franu Alfireviću, Andriji Zmajeviću, Zaimu Azemoviću, Avdu Međedoviću, Hazbu Nuhanoviću… Svakako, kao svojevrsna kruna rada i programskih pregnuća Centra je časopis „Kod“ koji objedinjava stvaralačke opuse značajnih stvaralačkih imena iz Crne Gore i regiona. Dvadeseti jubilarni broj je već u štampi i očekujemo da se narednih dana nađe u rukama čitalaca. Posebna vrijednost ove publikacije je u tome što se tekstovi objavljuju i na jezicima na kojima autori stvaraju, tako da imamo objavljena ostvarenja na albanskom, hrvatskom, romskom jrziku, svakako i prevode sa drugih na crnogorski jezik… Urednik „Kod“-a je akademik Zuvdija Hodžić, a radove popisuju glasovita imena – dr Draško Došljk, Miraš Martinović, dr Hasnija Muratagić Tuna, Dimitrov Popović, Bogić Rakočević, Hadži Šabani, Anton Gojčaj, Maja Grgurević, Ruždija Ruso Sejdović… Ovo su ujedno i saradnička imena Centra koja su stručna podrška u kreiranju i realiaziji programa. Rezimirajući odgovor na Vaše pitanje zaključio bih da programski sadržaji koje sam pomenuo, uz one koje sam svjesno izostavio zbog racinalazacije prostora, primjetno i sadržajno popunjavanju multikulturalni spektar Crne Gore, i ne samo u smislu puke recepcije programa već i širenjem svijesti o vrijednosti i značaju kulturne, umjetničke, identitetske i društvene raznolikosti. Naravno, raznolikosti koje se stapaju u jedinstven i nedjeljiv potencijal kulturne baštine naše domovine države Crne Gore.
• Vašim dolaskom na čelo CEKUM-a potpisali ste i brojne sporazume vezane sa saradnju sa brojnim pripadnicima manjiskih naroda. Koji su to sporazumi i u čemu se ogleda saradnja sa CEKUM-om?
Već je dvije godine otkako se nalazim na ovom mjestu i mojih nastojanja da unaprijedim rad ove institucije. Svjestan da svako vrijeme traži odgovore na svoje izazove, ulažem nesebične napore da Javna ustanova Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore dobije mjesto predviđeno osnivačkim aktom i svakako onu poziju koju zaslužuje. U svakom slučaju, učinjeni su pomaci na planu institucionalnog uobličavanja ustanove, programskom profilisanju i zaokruživanju identiteta ustanove. Naravno, potrebno još dosta toga uraditi uz podršku osnivača i drugih relevantnih činilaca kako bi se Centar na pravi način pozicionirao. Kao jedan od pravaca uspješnijeg rada Centra inicirana je i ostvarena saradnja sa drugim institucijama i subjektima radi snaženja institucinalnih kapaciteta i sinergijom djelovanja podizao nivo programske plodotvornsti. U takvoj namjeri potpisani su sporazumi o saradnji sa Narodnim muzejom Crne Gore, Crnogorskim narodnim pozorištem, centrima za kulturu u Bijelom Polju i Pljevljima, Opštinom Gusinje, nevladinim organizacijama „Avlija“, „Koračajte s nama“, Bošnjačkim i Hrvatskim nacionalnim vijećem… Riječju, sa naše strane nije nedostajalo zainteresovanosti za saradnjom, ali smo, ne rijetko, nailazili i na nerazumijevanje podstaknuto sviješću o samodovoljnosti. U ovom kontekstu treba kazati i da realizacija pojedinih sporazuma o saradnju treba da se potvrdi konretnim programskom rezultatima kako ne bi ostali samo puka forma. Svakako, mnogi od sporazuma rezultirali su zajedničkim nastupom u relizaciji programa poput zajedničkih aktivnosti u Pljevljima, Bijelom Polju, Gusinju… Dobra ilistracija valjanosti pomenutih sporazuma jeste organizovanje izložbe narodnih nošnji manjinskih naroda koju smo s Narodnim muzejom Crne Gore prije izvjesnog vremena priredili u Buljardi na Cetinju. Inače, Centar ima dobru saradnju i nailazi na predusretljivost istaknutih kulturnih poslenika kulture u Crnoj Gori i regionu, naravno i sa stvaraocima iz redova manjinskih naroda.
• Ovu godinu ste započeli sa brojnim zapaženim projektima CEKUM-a. Da li nam možete reći koji su to projekti i programi koje ste do sada relaizovali?
Programsku godinu smo počeli organizovanjem nekoliko promocija knjiga – Harisa Zekića „Mrtvi čvorovi“, knjige poznatog crnogorskog novinara i publiste iz Ulcinja Mustafe Canke „Interkulturalni prikazi – Ulcinj i Bar“, te i knjige „Stari javor“ dr Ganija Karamanage. U saradnji sa Bonjačkim nacionalnim vijećem objavljena je knjiga aforizama Jasmina Ćorovića „Polazaći od sebe“, pripremljen je i predat u štampu 20. broj časopisa „Kod“. Kako sam već ranije kazao, organizovane su i održane dvije tribine iz ciklusa „Interkulturalna obzorja.“. Ovih dana se provode organizacione pripreme za nastavak manifestacije „Svi smo mi Crna Gora – bogatstvo različitosti“ u okviru koje treba da se održe programi u nekolko crnogorskih gradova. Riječ je o manifestaciji koju je Centar pokrenuo pretprošle godine s namjerom da pokaže i afirmiše vrijednosti kulturne baštine manjinskih naroda kao dijela nedjeljive kulturne baštine Crne Gore. Manifestacija podrazumijeva raznovrsne kulturne sadržaje, scensko muzičke segmente, naglašava najbolje primjera skladnog života u konkretnim sredinama, afirmiše lokalne aktere kulturne scene i širi vidokruge razumijevanja. Još jedna je važna programska preokupacija vrijedna naglašavanja u odgovoru na ovo Vaše pitanje – ovih dana razgovaramo sa potencijalnim partnerima u vezi realizacije dramskog teksta nastalog po predanju o Pavi i Ahmetu pod nazivom „Naše polje ljubavi“ koji je napisala poznata spisateljica i dramaturškinja Nada Bukilić. Riječ je o važnom projektu do kojeg i mi u Centru vrlo držimo. Međutim, njegovu relizaciju prate brojni izazovi budući da nas limitiraju materijalne, kadrovske, tehničke i druge okolnosti. Vjerujemo, ipak, da ćemo dovesti do kraja taj posao i dogledno vrijeme imati na daskama drmasku predstavu koja nosi dalekosežno važne poruke i predstavlja praparadigmu crnogorske multikulturalnosti.
• Da li je podrška koju dajete kako manjinskim narodima tako i brojnim autorima kvalitetna i na dovoljno razvijenom nivou i u čemu se ona zapravo ogleda?
Naša institucionalna podrška stvaraocima manjinskih naroda i svima koji daju doprinos aktivnostima i učincima komplementarnim programskoj profilaciji Centra je neupitna. Ljudi koji rade u Centru dovoljno su senzibilisani da razumiju stanje u kojem se nalaze stvaraoci i entuzijasti diljem Crne Gore. Ključno pitanje su naše objektivne mogućnosti. Prošle, a u dobroj mjeri i ove godine, značajno su smanjena budžetska sredstva namijenjena realizaciji programa. Ta činjenica ograničava opseg naše podrške stvaraocima i uopše realizaciji programa. U takvim okolnostima ulažemo dodatne lične napore, praktikujući prijateljske i poznaničke kontakte, da uključili ljude u relizaciju pojedinih programa. Te okolnosti praktično određuju mjeru naše podrške. Uprkos takvim oklnostima, podrška, ipak, ne izostaje. Kako sam već prethodno kazao, redovno organizujemo promocije knjiga i drugih ostvarenja kao vid podrška stvaraocima u kulturi i umjetnosti. Perodično, zavisno od mogućnosti, objavljujemo knjige, organizujemo likovne izložbe, koncerte… U pojedinim slučajevima pružamo i skromnu materijalnu podršku. Dakle, podrška ne izostaje, ali svakaoko potrebe su daleko iznad naših mogućnosti.
• Vaše manifestacije i programi su jako posjećeni, partneri ste i u multikulturalnim projektima, imate veoma dobru saradnju sa centrima za kulturu, bibliotekama galerijama itd. Da li su u saradnju sa vama uključene i Opštine i na koji način?
Pitanje koje ste upravo postavili implicira tematizovanje odnosa publike prema sadržajima kulture i programima koji se organizuju. Pitanje je vrlo aktuelno iz prostog razloga koji se sastoji u činjenici da se programi produkuju i predstavljaju upravo zbog publike. I šta bi oni značili bez nje?! Naši programi jesu posjećeni, ali mi zapravo nijesmo zadovoljni nivoom posjećenosti i na tom planu preduzimamo niz inovativnih mjera i aktivnosti koji treba na naše programe da dovedu ne samo veći broj pratilaca već i recipijenata koji će razumjeti suštinu, vrijednost i značaj programskih sadržaja. No, to nije problem samo naše institucije već ima opšti karakter u današnje vrijeme opterećeno pejzažom svekolikih izazova. Kada je riječ o saradnji sa drugim institucijama kazaću da se ona ostvarije a utanovama kulture u Podgorici i u Crnoj Gori i to pitanje sam eksplicirao u jednom od prethodnih odgovora. Kada je riječ o sardnji sa opštinama, takođe sam prethodno kazao da smo sa Opštinom Gusinje potpisali sporazum koji to predviđa, a tokom prošle godine smo imali smo sastanke sa prvim ljudima nekoliko opština na sjeveru koji aktivnosti toga tipa uglavnom preusmjeravaju na tamošnje institucije kulture, što je uostalom i očekivano.
• Da li kroz kulturnu različitost među narodima upoznajemo bolji jedni druge i na koji način to Crnu Goru kao državu izdvaja po ljepoti i brojnosti kultura koje borave na njenim prostorima i koje su dio njenog identiteta?
Ovakvo Vaše pitanje podstaklo je u meni sjećanje na metaforičan iskaz sa jednog skupa u kome se, otprilike, kaže: „Ko je još vidio livadu sa jednom vrstom cvijeća? Tek kada se različiti cvjetovi pomiješaju i kada se njihovi mirisi pomiješaju, livada dobija najljepši sjaj“. Crna Gora treba da liči na takvu livadu. Ona i liči, ali povremeno izgubi takav izgled. Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore čini napore i organizuje programe sračunate na upoznavanje i približavanje različitih kulturnih identiteta, širenje vidokruga tolerancije, prihvatanje drugačijeg i različitog, a opet zajedničkog, koje se spaja i jedinstven kulturni i društveni potencijal Crne Gore.
• Kakva je vaša saradnja sa institucijama države i da li podrška prema CEKUM-u treba da bude i veća i značajnija i u kojoj mjeri?
Moj dolazak na dužnost direktora Centra, sve do nedavno, poklapa se periodom eskalacije kovid pandemije kada je pažnja državnih činalica bila usmjerena na drugu stranu. Istina, i promjene na društvenoj sceni Crne Gore, kao i institucionalna reorganizacija državnog resora pod čiju nadležnost spada Centar, obilježili su odnos prema ovoj instituciji. Podrška države ovoj ustanovi treba svakao da bude veća i sadržajnija. Centar kao institucija sadrži značajan multikulturalni potencijal koji treba da se razvija jačanjem produkcionih kapaciteta.
• Najavite nam ekskluzivno neke od programa CEKUM-a ali i dajte nam vašu ličnu viziju ove institucije u budućnosti onako kako je vi vidite?
Dolaze ljepši dani, biće laganih i isto vrijeme ozbiljnih programa u okviru manifestacije „Svi smo mi Crna Gora – bogatstvo različitosti“. Riječju, biće lijepe pjesme i dobrog kazivanja o bogatstvu naših različitosti. Biseri sa našeg đerdana zasijaće novim sjajem u programima Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore. Na drugoj strani, čekaju nas neprolazne vrijednosti – knjige, antologije… Početkom maja – koncert ozbiljne muzike akademske umjetnice na harmonici magistrice Amele Frljučkić u Tivtu i još dosta toga…
• Kakva je vaša saradnja sa medijima u Crnoj Gori i da li na pravi i adekvatan način prate aktivnosti rada CEKUM-a?
Već sam kazao da su aktivnosti Centra duži niz godina bile u sjenci društvene vidljivosti. Naravno, neću ulaziti u razloge. U posljednje vrijeme nastojimo da podignemo nivo informisanosti crnogorske javnosti o radu Centra. Uspostavili smo prezentaciju na ineternet platformama i aktivirali još neke forme saradnje sa javnošću. Organizovali smo redovno obavještavanje medija o našim programima. Međutim, vrlo često, ne nailazimo na adekvatnu rekciju i dešava se da mediji, ili mali broj, zabilježi odžavanje naših programa. U posljednje vrijeme nastojimo da popravimo stanje u i tom segmentu jer očigledno da i nama nedostaje neophodna ažurnost da stvar učinimo boljom i poslenike javne riječ uvjerimo da ono što mi radimo zavređuju veću pažnju.
• Za sami kraj razgovora rođeni ste u Rožajama, gradu koji je dao brojne poslenike kulture, znamo da ste ljubitelj knjige i pisane riječi. Izdvojte nam makar jednu ili više knjiga koju bi svako od nas trebao da pročita iz širokog spektra (autora) manjinskih naroda Crne Gore?
Imao sam jednu vrstu sreće da još iz studenstskih dana počeo sam da se družim ili se sretam sa značajnim književnicima koji su rođeni u Rožajama – Zaimom Azemovićem, Miroslavom Đurovićem, Ibrahimom Hadžićem. Od njih, jedino je živ Ibrahim Hadžić, poznati beogradski pjesnik, kako su ga svojevremeni imenovali kao legendarnog urednika Školskog programa Televizije Beograd. Oni su neprestano u meni podsticali interesovanje i ljubav prema pisanoj riječi. Zato bi i ovom prilikom preporučio potencijalnim čitaocima da se spuste na živo vrelo knjiga Zaima Azemovića, uhavate se briljantnih putopisa Miroslava Đurovića i kondezovane intelektualnosti i erudicije u stihovima Ibrahima Hadžića.
Razgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista
