Mirelina prva sjećanja su ispunjena scenama agresije na Bosnu i Hercegovinu, protjerivanja iz kuće i bijega van države što, ovu dijasporku, nije obeshrabrilo da se nakon rata vrati iz Švicarske. Iako su prvobitna sjećanja potresna, Mirela tvrdi kako period povratka u BiH za nju predstavlja možda i najljepši period života koji je ukrašen doživotnim prijateljstvima, a koja se održavaju i godinama poslije Mirelinog povratka nazad u Švicarsku.
“Imam jako lijep pogled na BiH i život u njoj, i to je nešto što želim da sačuvam”, istaknula je Mirela.
Pri samom dolasku u Švicarsku, nije imala poteškoća sa savladavanjem novog jezika u školi, te je čak uspjela da “sačuva” maternji jezik kroz konverzaciju unutar porodice. Mirela je danas nastavnica engleskog i francuskog jezika u Švicarskoj i trenutno sprovodi istraživanje na Pedagoškom fakultetu u Biel/Bienne o bosanskom jeziku u kantonu Neuchâtel, sa fokusom na drugu generaciju doseljenika iz Bosne i Hercegovine.
“Radimo najviše sa drugom generacijom, to jeste, sa roditeljima koji su došli ovdje sa svojim roditeljima i pričaju bosanski jezik. Međutim ovdje su prošli kroz čitavo svoje školovanje. Svi su itekako vezani za Bosnu i Hercegovinu, bosanski jezik, kulturu i putovanja nazad jer im je to i dalje važan dio ličnog identiteta. Međutim, stvari se mijenjaju sa trećom generacijom. Treća generacija gubi dodir za bosanskim jezikom, uzimajući u obzir da su njihovi roditelji uspjeli naučiti francuski i njemački jezik, kako bi svoju djecu učili osnovnom vokabularu, pri čemu se i izgubila potreba za učenjem bosanskog jezika. Oni su rođeni ovdje, nemaju ništa sa BiH i studije pokazuju da se s tom trećom generacijom BiH gubi”, pojasnila nam je Mirela.
U sklopu svoje lingvističke karijere, Mirela vodi časove bosanskog jezika u Neuchâtelu za djecu, no primjećuje kako se ta djeca više smatraju Švicarcima nego Bosancima i Hercegovcima. Pri samom povratku u Švicarsku, sa četrnaest godina, Mirela je posjećivala džamiju, koja joj je služila za umrežavanje i povezivanje sa omladinom iz Bosne i Hercegovine.
“Kroz razgovor sa vršnjacima shvatila sam da u džamiji ne govorimo bosanskim jezikom već francuskim, što mi je bilo čudno. Zatim sam na fakultetu počela sa učenjem latinskog jezika te sam ga upoređivala sa francuskim, bosanskim i engleskim jezikom. Tu sam dobila želju da djeci pokažem sve te razlike i sličnosti jer, sve dok oni ne nauče bosanski jezik neće moći da u potpunosti shvate francuski. Čak istraživanja kažu kako morate prvo naučiti svoj maternji jezik da biste mogli učiti strane jezike. Tu sam sebi rekla, okej, ako želimo da naša djeca u Švicarskoj napreduju intelektualno i lingivistički onda oni moraju shvatiti bosansku gramatiku. Oni svakodnevno čuju bosanski jezik, ali je potrebno da dobiju to znanje i sa akademskog stanovišta, i tako je sve krenulo. Pokrenuli smo, u sklopu asocijacije BeBosnian, prve razrede u sklopu školskog programa u januaru ove godine”, dodaje Mirela.
Pored Neuchâtela, časovi bosanskog jezika u Švicarskoj su organizovani i u Cirihu, Lucernu, Iverdonu i Sionu. Statistike Mirelinog istraživanja pokazuju da u kantonu Neuchâtel ima oko 1.000 stanovnika porijeklom iz Bosne i Hercegovine, no u tu cifru ne ulaze djeca, odnosno djeca koja su rođena u Švicarskoj sa švicarskim državljanstvom roditelja koji su iz BiH. Samim time, broj upisanih na časove bosanskog jezika nije veliki i, za sada, Mirela ima samo dvadeset učenika. “Prvi razlog tome je”, tvrdi Mirela “ što su roditelji toliko integrisani u švicarski način života da nemaju vremena za podučavanje bosanskog jezika. Djeca idu na fudbal, u muzičku školu, često imaju i druge, svakodnevne aktivnosti zbog čega ‘ne mogu’ posvetiti vrijeme časovima bosanskog jezika.” Drugi faktor je ipak možda i više zabrinjavajući jer, kako Mirela navodi, djeca ne mogu da uče jezik ako sami roditelji ne poznaju jezik dovoljno dobro. To je još jedan razlog zašto se polako gubi bosanski jezik u bh. zajednici Švicarske. Pored već pomenutih zapažanja istraživanja, još jedna činjenica jeste da nema mnogo istraživanja uopćeno o maternjem jeziku.
Ono na što se Mirela želi fokusirati jeste pogled i stav roditelja na trenutno stanje poznavanja bosanskog jezika njihove djece. “Bosanski jezik je itekako važan za naš identitet i ne smijemo to izgubiti. Integracija ima snažan utjecaj na gubitak toga i trebamo se sa tim izboriti. Međutim, na različite načine možemo doprinositi održavanju našeg identiteta dok smo u dijaspori poput npr. odabira godišnjeg odmora u BiH, umjesto ljetovanja u, npr. Francuskoj. U sklopu asocijacije Be Bosnian smo također organizovali nedavno prikupljanje donacija kose za Srce za Djecu gdje smo poslali par primjeraka. Dakle, donacije i pomaganje Bosni i Hercegovini su od velike pomoći, ali održavanje bosanskog jezika je definitivno najvažnije pri održavanju bh. identiteta.”
Nešto što je također vrijedno pomena, prema mišljenju Mujić, jeste činjenica da život u inostranstvu nije najidealniji. Mirela naglašava kako su ljudi u Švicarskoj “individualisti” i kako sama činjenica da ona ne poznaje svoje komšije, potkrepljuje surovu realnost društvenog života u inostranstvu. “U BiH, imam osjećaj, smo dosta više ujedinjeni i željni smo međusobnog poznavanja i druženja”, ističe Mirela, te dodaje “iako je u Švicarskoj finansijski stabilnije društvo, fali ta ljudska toplina Bosne i Hercegovine.”