Mlada Cetinjska i crnogorska poetesa Vanja Parača obradaovala nas je sa svojom novom zbirkom poezije (Bes)kraj zalutalog bluza. U odnosu na prvu zbirku ,,Svrhom sudbine” evidentna je poetska zrelost same autorke. Autorka je u (Bes)kraj zalutalog bluza nastojala da izgradi emotivno-duhovnu galasksiju kao vezu između čitaoca i pjesnikinje, pa se njen alter-ego i umjetnički izraz tumači iz konteksta, i sopstvene strukture, ali estetski predmet je uslovljen zpažanjem autorke– nismo li mnogo puta shvatili da nam u određenom životnom dobu, bez (velikih) iskustava i umjetničkih doživljaja, umjetničko djelo ne znači koliko i kasnije kada smo bogatiji za neka književna ili životna iskustva. Snažne misli pjesnikinja iznosi lako to su misli koje je vode kroz život. Iz te svoje poetsko-narativne simbioze izašla je (iako mlada) osnažena, drugačija, nova, a opet ona koja ne pristaje na apsolutni zaborav. Zato se u njenim stihovima prožimaju različiti motivi. Vanja Parača pripada onim pjesnikinjama koje duboko osjećaju i razumiju životne tokove razvijanje i vječno prisustvo poezije među ljudima. Ona je pesnikinja ljubavi, solidarnosti, patnje, straha, hrabrosti, polomljenih vremena rađanja i smrti. Ona nije samo pjesnik posmatrač već i aktivni sudionik svojih emocija. Pjesnikinja daje sebi (uslovnu) slobodu da iskaže svoja potisnuta osjećanja, razmišljanja, potisnute želje, snove, žudnje, strahove, patnje. Tako sledi ono što vidimo kada izbija stvarnost na površini, a da je mnogo važnije otkrivanje realnosti. Realnost, po Frojdu, obitava u duboko ukorijenjenim tajnama i čežnjama nesvjesnog uma.
U pjesmi: SUNOVRAT SNA autorka navodi:
Sunovrat sna i vrtoglava java
izranjaju iz pakla
i kruga poluistine.
Besani su prelomi stvarnosti
dok privid čuva poslednju suzu.
Čežnja će nestati
dok istina trepne
paučinastom niti
sudnjeg vapaja.
Nevidljivi suton
nikad nije ugledao boje.
Bar je čuo srce kako kuca
u mraku.
Neprežaljeno i neproživljeno.
Filozofska sintagma je neophodna u modernoj poeziji. Zapravo moderna poezija je otišla u pravcu filozofskog, ali ona ne prelazi tu mjeru kojom se ne bi razlikovala od njene suštine. Vanja Parača kao pjesnikina ukoliko nema filozofskih postulata sa pravom se i ne može nazvati pjesnikom. Tu istinu zna i sama autorka i ona svoja znanja i promišljanja nam pokazuje i kroz stihove ove pjesme. Autorka nas sjajnom dinamičnom poezijom, prepunom slika, vodi ka vječnim temama, i često kroz svijet pun suprotnosti, otvarajući nam sjećanja i dajući nam ključ razrješenja naših karakternih i životnih paradigmi sa kojima se srećemo u snu i na javi. Zapravo, motivsku preokupiranost poezije Vanje Parače oblikuje autorkino i naše okruženje, koje ona nadvladava svojim stihovima zapravo ehom koji se širi. Uz neobično snažnu empatiju koja se poput opijuma u talasima prenosi na čitaoce. Autorkina poezija probljeskuje razgoneći ljudsku tamu, emotivnu snagu, ali i rastrojenost i depresiju. Pjeme i stihovi su različiti, ali ih povezuje ista nit – svi žive i proživljavaju, preživljavaju; traže ljubav, potvrdu i smiraj, nadu u bolje sjutra. Stil pisanja autorkine poezije je jednostavan, ali jako snažan u emociji – pokazujući svojim stihovima snagu, oluje i bure unutrašnjeg svijeta koji je često okruživao.
U pjesmi: POLOMLJENA VREMENA (odlomak) autorka navodi:
Promjena kao spas, čeznuće,
bjekstvo od štićene zablude.
Duh prošlih čekanja,
oči novih slamanja.
Zaplovile su godine glasno
u novi tok osjećaja.
Prolaze polomljena vremena,
ostaju u sjećanju malih,
nevažnih odraza.
Udahni,
odrasti.
nadrasti,
prerasti.
Povinujući se prirodnim silama, lirska apstrakcija ove pjesme ima velik značaj u svom duhovnom razvoju, neprestano prateći autorkina unutrašnja stanja sa stvarima i pojavama oko sebe. Ipak, ova pjesma nije samo puko svjedočanstvo o priželjkivanju promjene koja se u tekstu ne ostvaruje, već se pred samim čitaocem odigrava jedan nezavršeni proces. Sjećanje se nije dogodilo, ono tek treba da se spoji sa arhetipskim slojevima svijesti i savjesti. U samoj zbirci stihovi lebde, na momente gotovo nadrealni, posve ispunjeni poetskim performansima kojima autorka teži. Poezija Vanje Parače je pejzažna, intimna, misaona, – kolaž je to stihova koji u sebi sadrže srž pjesnikinoga jezika, sposobnost da pokaže moć riječi vođene emocijom, uspomenama, čežnjama i težnjama. Kompleksnost, magija i snaga Paračine poezije karakteristike su ove pesnikinje, koja na temu različitih društvenih i socijalnih fenomena pokazuje i dokazuje da čovjek nije Bog, već je vezan za svoju ljudsku prirodu, sa svim njenim vrlinama i slabostima, a ta priroda nije uvek milostiva prema čovjeku koji ponekad postaje žrtva. Tako nastaje njena snažna poezija koja definiše mnoge oblasti i sfere naših života. Kao autorka koja je duboko svjestna svoje duhovne eminencije i egzistencije poručuje da je život beskrajna igra stihova, samim poređenjem sa snom ni tamo ni ovamo ona promišlja pojavnost, osjeća strah i jednim neusiljenim, spontanim segmentom pretače životne slike u stihove. Parača svojim stihovima sugeriše snagu lirskog subjekta koji ne predstavljaju jedan bijeg u nepovrat, tj. odlazak, već čovječanski problem, jer su to tema ljudske sudbine, ljudske neminovnosti postojanja. Ono što čini posebnom pjesnikinju Paraču je njeno književno-pjesničko umeće da kod čitaoca duboko pronikne u sva čula, što je svojevrsna (ali i rijetka) odlika već iskusnih pjesnikinja. Galaksija magije i niti zvjezdane prašine miješaju se i pletu jedan od najljepših naslova poetske draguljarnice koji se zove (Bes)kraj zalutalog bluza.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
