Za NAP piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert
Pismom koje je posredstvom britanske advokatske kancelarije uputio Evropskom sudu za ljudska prava, Christian Schmidt, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, i formalno je objavio rat građanskoj BiH.
Zvanično objavio rat BiH
Za razliku od dosadašnjeg, manje-više sofisticiranog rada u ilegali, kada je sabotirao izvršenje presuda Evropskog suda za ljudska prava i uspostavu evropskih pravnih standarda u BiH, Schmidt je pomenutim pismom i zvanično objavio rat BiH kao evropskoj demokratskoj i građanskoj državi u kojoj ljudska prava i slobode predstavljaju suverenu vrijednost.
Naravno, građani BiH bi konačno trebali pogledati istini u oči i pomiriti se sa činjenicom da Schmidtovo pismo nije njegov samovoljan čin, nego da ono predstavlja vjerni odraz politike međunarodne zajednice prema BiH.
Schmidt je objavio rat državi BiH koja je projektovana Daytonskim mirovnim sporazumom, konkretno njegovim Aneksom 3 i odredbama Ustava BiH kojima se eksplicitno propisuje nadređenost Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama ostalim odredbama Ustava BiH koje su neposredan rezultat i odraz zločina.
Za pravilno razumijevanje ovakvog stava treba naglasiti činjenicu da Ustav BiH sadrži dvije vrste normi, one koje su direktna posljedica zločina i protivpravne upotrebe sile i kojima se uspostavljaju tzv. konstitutivni narodi i norme višeg ranga, i one kojima se regulišu ljudska prava i slobode i koje su prema tekstu samog Ustava BiH nadređene prethodno pomenutim ustavnim normama.
Da ne bude nikakve dileme, država BiH koja je uspostavljena Dejtonskom mirovnom sporazumom i država BiH koja je projektovana tim Sporazumom, su dvije potpuno različite države koje se međusobno isključuju. Prva je rezultat zločina, a druga se zasniva na evropskim pravnim i civilizacijskim vrijednostima i ona je u Daytonu postavljena kao krajnji cilj.
Jedini problem u dostizanju ovog cilja bila je i, sve do danas ostala, licemjernost međunarodne zajednice prema BiH.
Tekst Daytonskog mirovnog sporazuma nedvosmisleno ukazuje da su svi njegovi potpisnici i svjedoci jedinstveni u stavu da cilj Daytona nije država koja je uspostavljena 1995. godine, nego država koja je u Daytonu projektovana kao cilj. Riječ je o državi u kojoj se neposredno primjenjuje Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama, i u kojoj su prava i slobode čovjeka kao pojedinca suverena vrijednost koja je nadređena svim drugim vrijednostima.
Međutim, reforma Ustava BiH koju Schmidt i politike u okviru internacionalne zajednice čiji je on vjerni eksponent, zagovaraju, suprotna je Aneksu 3 Daytonskog mirovog sporazuma, ali i članu II Ustava BiH koji predviđa nadređenost Evropske konvencije svim ostalim ustavnim odredbama, kao i članu X Ustava koji eksplicitno zabranjuju da se kroz izmjene Ustava vrši bilo kakvo umanjivanje ili izmjena ljudskih prava i sloboda iz Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Aneks 3 predviđa upravo ono što potvrđuju i presude Evropskog suda za ljudska prava, a to je da će u BiH biti priznata i garantovana univerzalna i jednaka glasačka prava za sve punoljetne građane, da će biti poštovano pravo građana da se kandiduju za političku ili javnu funkciju, individualno ili kao predstavnici političkih stranaka ili organizacija bez diskriminacije (a ne kao predstavnici konstitutivnih naroda), kao i obavezu osiguranja da sva mjesta u najmanje jednom domu nacionalnog zakonodavstva budu slobodna za takmičenje u direktnom glasanju, praktično znači BiH kao jedna izborna jedinica.
Suprotno tome, Schmidt i internacionalna zajednica otvoreno zagovaraju ustavnu reformu koja bi rezultirala prevagom privremenih ustavnih rješenja koja su rezultat genocida i udruženog zločinačkog poduhvata nad ustavnim rješenjima koja su rezultat pregovora u Daytonu i koja su, voljom svih potpisnika i svjedoka Dejtonskog mirovnog sporazuma, nadređena odredbama Ustava BiH.
Schmidt i njegovi nalogodavci Ustav BiH sve vrijeme nakon Daytona čitaju tako da je Evropska konvencija podređena, a ne nadređena svim ostalim odredbama Ustava BiH i da je politika, a posebno ona koja je bila u osnovi zločina, iznad prava.
Schmidt slavi i slijedi politiku zločina
Braneći ustavne odredbe koje su rezultat zločina i mijenjajući im karakter, tako što ih od privremenih nastoji transormisati u trajna rješenja, Schmidt i njegovi nalogodavci ustvari slave i slijede politiku zločina.
Iako u Daytonu nije postojalo dovoljno volje i snage da se zločinačke politike definitivno pokopaju i sahrane, ipak tim i takvim politikama je u Daytonu iskopan grob u koji bi se te politike, kroz uspostavu evropskih pravnih standarda, trebale postepeno sahraniti.
Međutim, međunarodna zajednica nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma sve do danas, a Schmidt danas, svojom licemjernom politikom zatrpava taj grob i zastupa interese zločinačkih politika.
Općenito, politika međunarodne zajednice prema BiH nakon Daytona je bila, ili preciznije kazano, sve do danas ostala onakvom kakva je bila i prije Daytona – podmukla i licemjerna.
Nakon Schmidtovog sramotnog agitovanja za ustavna rješenja koja su rezultat zločina i glasne šutnje SAD-a i država članica EU, građani BiH bi konačno morali prihvatiti kao nepobitnu realnost činjenicu da je evropska, ali i internacionalna politika općenito prema BiH neprijateljska, u istoj mjeri, samo na drugačiji način, kao i u periodu 1992-1995. godina.
Također, građani BiH bi morali biti krajnje oprezni prema onim domaćim političarima koji uživaju naklonost međunarodne zajednice, jer su takvi političari, svjesno ili ne, stavljeni u program koji je dizajniran i podešen tako da funkcioniše protiv evropske budućnosti BiH.
S obzirom da međunarodna zajednica iskreno ne želi evropsku BiH, logično je da ona u BiH traži i podržava političare koji će vlastitim odlukama i postupanjem implementirati njene nečasne namjere. Dakle, “internacionalni prijatelji BiH” traže domaće političare kao izvođače njihovih nečasnih namjera i svaka prisnost domaćih političara sa raznim bjelosvjetskim i evropskim birokratama mora biti predmetom ozbiljnih analiza.
Činjenica da se međunarodna zajednica, navodno, suprotstavlja destruktivnim snagama u BiH koje otvorenom primjenom sile žele uništiti BiH, nikako ne znači da je međunarodna zajednica zainteresovana za opstanak BiH i njenu evropsku perspektivu.
Kada navodno i štiti interese države BiH, internacionalna zajednica perfidno radi na uništenju BiH, a posebno njene evropske budućnosti. Međunarodna zajednica ne želi postojanje države BiH kao subjekta koji autonomno odlučuje o vlastitoj budućnosti. Naprotiv, njen cilj jeste postojanje BiH isključivo kao objekta velikodržavnih projekata susjednih država Srbije i Hrvatske.
Građani BiH nikada ne bi trebali zaboraviti neoborivu činjenicu, a to je da ne postoji sudska instanca na internacionalnom nivou koja je sudila o političko-pravnim pitanjima relevantnim za BiH koji su rezultat događaja iz perioda 1992-1995. godine, a da nije utvrdila i presudila da je politika međunarodne zajednice prema BiH bila suprotna internacionalnom pravu. Zar ova činjenica ne govori nešto ili, bolje kazano, ne govori sve o karakteru politike internacionalne zajednice prema BiH, počev od 1992. godine pa sve do danas?
Naravno da govori, samo je pitanje da li to građani BiH, zbog slatkorječive licemjernosti medunarodne zajednice, ne mogu ili ne žele da čuju i vide.
S obzirom da je Schmidt odlučio da pred Evropskim sudom za ljudska prava brani i zastupa stečevine zločina, ne može biti nikakve sumnje da on nije prijatelj niti Evropskog suda, niti države BiH.
On je sljedbenik mračnih i anticivilizacijskih sila koje rezultate zločina žele pretvoriti u pravna rješenja. Umjesto da zagovara primjenu Evropske konvencije u BiH, Schmidt zagovara ustavna rješenja koja su rezultat zločina.
Više ne može biti nikakve sumnje da je Schmidt neprijatelj države BiH i njegovo licemjerno zastupanje interesa BiH praktično znači da on zagovara evropsku BiH u kojoj se neće primjenjivati Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama.
Ipak, vjerovati je da će Evropski sud ostati dosljedan ranije, više puta, iskazanom stavu da danas, skoro tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne može biti nikakvog opravdanja za opstanak u primjeni antievropskih i anticivilizavijskih odredbi Ustava BiH. Treba vjerovati da će Evropski sud potvrditi i brojne rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope kojima je naglašeno da etnički princip mora biti zamijenjen građanskim.
Dakle, u igri nije samo presuda u predmetu Kovačević, nego i kredibilitet Evropskog suda, ali i cjelokupna i institucionalna struktura EU. Ako ne radi interesa i budućnosti BiH, za očekivati je da će Evropski sud u interesu EU u predmetu Kovačević donijeti presudu kao i u prvostepenom postupku.
Bez obzira na ishod sudskog postupka u konkretnom slučaju, građani BiH bi trebali postati svjesni činjenice da je budućnost BiH u njihovim rukama, kao što je bila i u periodu dvostruke agresije i sramotne izdaje od strane internacionalne zajednice. Zato se i uskraćivanje bezrezervnog povjerenja prema tzv. internacionalnoj zajednici pojavljuje kao istinski dobitak za BiH i njene građane, jer nemoguće je da EU iskreno zagovara evropski put BiH, a istovremeno u BiH delegira i šalje birokrate koji taj put konstantno blokiraju i ruše ili koji na tom putu postavljaju znakove koji vode u kružni tok ili u pogrešnom pravcu.
Odnos koji EU iskazuje prema BiH i njenim građanima sve više i sve jasnije postaje njihovo ponižavanje, a sve manje podrška na putu u punopravno članstvo u BiH.
Izvor: Međunarodna politika kao prijetnja euroatlantskoj perspektivi BiH
