“I tako sjedim sinoć sam, gledam kroz prozor, moj grad, rodni grad… a ja se osjećam ko stranac u njemu…”
Nesvakidašnja ispovijest muškarca iz Hrvatske osvanula je na Facebooku.
On je već dugo godina živio u Njemačkoj, te se odlučio vratiti u svoj rodni Zagreb. Ipak, stvari nisu bile onakve kako je on očekivao, što ga je razočaralo do te mjere da spakuje kofere i vrati se u Njemačku.
– Ljudi moji, ja stvarno mislim da sam ja jedini koji se vratio doma misleći da će sve bit kao prije… i onda doživio totalni šok. Znači, nakon godina u Njemačkoj, kažem sam sebi: “Ajde, buraz, dosta je tuđine, idem doma, da živin normalno, bez stresa.”
E pa — nisam tako zamišljao, započinje muškarac priču koja je objavljena na stranici Balkanci u Njemačkoj.
– Prvo što sam vidio kad sam sjeo u bus za grad je da to više nije moj grad. Ne kažem ja ništa loše, ali jednostavno – ne prepoznajem ga. Sve novo, sve izmiješano, ljudi sa svih strana svijeta, hrpa Nepalaca, Indijaca, Filipinaca… i meni u glavi jedna misao: “Čekaj, jesam li ja sletio u Zagreb ili u Kathmandu?
Nije stvar tko je odakle, nego jednostavno – nije više ono što pamtim. Slušam jezike, gledam oko sebe i pitam se: gdje su nestala ona stara lica, komšiluk, galama, mentalitet?
Sve mi nekako sterilno, tiho, čudno, nastavlja svoju priču.
Druga stvar koja ga je totalno šokirala su cijene.
– Brate mili… došao sam iz Njemačke misleći da ću trošit manje. E pa nisam. Sve je skuplje, ali stvarno sve. Hrana, kava, režije… uđem u dućan i gledam cijene ko turist iz svemira. Kažem sebi: “Pa buraz, u Njemačkoj je sve ovo jeftinije.” Kava 3–4 €, burek ko zlato, jogurt ko parfem. Mati mila, šta se ovo desilo, zapitao se.
Treća stvar – posao.
. Kažu mi: “Pa vrati se, ovdje se može fino živit.” Ja se vratim, krenem tražit nešto solidno… ljudi moji, plate mizerno male, a troškovi kao da sam u Münchenu. Računam na papiru – ako ostanem, radim samo da preživim, ništa da uštedim, ništa da planiram. A u Njemačkoj, koliko god da je teško, barem se nešto može stavit sa strane i osjetit sigurnost. I kako dani prolaze, meni sve jasnije: Ja sam se previše navikao na Njemačku. Na red, organizaciju, mir, sigurnost, plaće poštene, zdravstvo stabilno, mogućnosti. I ko god kaže da se lako vrati – e pa nije, dodaje on.
Kaže, kada jednom odeš, više nigdje ne pripadaš 100 posto, ali u Njemačkoj bar znaš zašto radiš i šta dobiješ zauzvrat.
– I tako sjedim sinoć sam, gledam kroz prozor, moj grad, rodni grad… a ja se osjećam ko stranac u njemu. Sve mi drago, sve mi blisko, ali ništa više nije isto. I prelomim: vraćam se nazad u Njemačku. Ne zato što Hrvatska nije dobra, nego zato što sam ja postao drugi čovjek. Navikneš se na sigurnost, pa ti sve drugo izgleda ko lutrija. Uglavnom… eto, dijelim s vama jer znam da nisam jedini. Ko god se vraćao, zna o čemu pričam. Ponekad misliš da se vraćaš doma, a shvatiš da je tvoja prava kuća – tamo preko, zaključio je svoju ispovijest anonimni muškarac.
Oslobodjenje
