Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)[1] iz Ljubljane, Slovenija, redovno prati i analizira ključna događanja na Bliskom istoku, Balkanu i po svijetu. Dejan Azeski, makedonski historičar, novinar i publicista te član IFIMES-a, u članku pod naslovom „Evropa između novog svjetskog rata i geopolitičkog poraza: energetske greške, strateške ambicije i američki pragmatizam“ analizira evropsku sigurnosnu i energetsku krizu, odnose Rusije i Zapada te promjene u američkoj vanjskoj politici, ukazujući na potrebu uspostavljanja održive evropske sigurnosne arhitekture, strateške odgovornosti i efikasnog diplomatskog djelovanja.Evropa između novog svjetskog rata i geopolitičkog poraza: energetske greške, strateške ambicije i američki pragmatizam
Osamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, kontinent se ponovo suočava s vojnom neizvjesnošću, ekonomskim pritiscima i političkim elitama kojima je sve teže pronaći zajednički jezik.
Kada Aleksandar Vučić upozorava da treći svjetski rat u Evropi postaje neizbježan, njegovu izjavu ne treba shvatiti kao konačno predviđanje, već kao upozorenje na situaciju u kojoj se evropski kontinent trenutno nalazi. Rat u Ukrajini nastavlja mijenjati sigurnosnu dinamiku; evropske države povećavaju svoje vojne budžete; Rusija i Zapad sve više jedni druge doživljavaju kao protivnike; a diplomatski mehanizmi osmišljeni za obuzdavanje tenzija ostaju nedovoljno efikasni.
Postavlja se pitanje: kako je kontinent koji je, nakon 1945. godine, izgradio institucije s ciljem sprječavanja još jednog velikog rata, dospio u situaciju u kojoj se govori o globalnom sukobu?
Odgovor ne leži isključivo u Moskvi, Briselu ili Washingtonu. On je rezultat višegodišnjih pogrešnih procjena, sukoba geopolitičkih interesa i uvjerenja velikih sila da mogu nametnuti vlastitu viziju sigurnosti, a da pritom ne izazovu najgore moguće reakcije svojih protivnika.
Evropsko ponovno naoružavanje: odvraćanje ili nova spirala nepovjerenja?
Nakon eskalacije sukoba u Ukrajini 2022. godine (koji, zapravo, traje još od 2014.), evropske vlade dobile su snažan argument za povećanje vojne potrošnje. Posebno zemlje istočne i sjeverne Evrope rusku vojnu politiku doživljavaju kao direktnu prijetnju svojoj sigurnosti.
Iz njihove perspektive, dalje naoružavanje neophodno je kako bi se odvratila potencijalna agresija.
Moskva, s druge strane, već godinama predstavlja širenje NATO-a i prisustvo zapadnih vojnih snaga u svom susjedstvu kao prijetnju vlastitoj sigurnosti. Ta percepcija se ne može jednostavno zanemariti pri analizi evropske sigurnosti – iako ona svakako ne opravdava upotrebu sile protiv drugih država.
Upravo tu leži srž krize: ono što jedna strana smatra odbranom, druga često doživljava kao pripremu za napad. Kada Rusija širi svoje vojne kapacitete, evropske države traže dodatne garancije. Kada se Evropa naoružava, Moskva to koristi kao opravdanje za vlastito vojno jačanje. Rezultat je sigurnosna spirala u kojoj svi tvrde da djeluju u samoodbrani, a ipak se niko ne osjeća dovoljno sigurnim.
Istovremeno, evropski politički lideri moraju se zapitati da li je ovo vojno jačanje praćeno dovoljno jasnom diplomatskom strategijom. Snažnija vojska može spriječiti napad. Međutim, ako nestanu kanali komunikacije i politički mehanizmi za smanjenje tenzija, to isto naoružanje može povećati rizik od pogrešne procjene.
Energetski promašaj koji skupo košta evropsku industriju
Jedan od glavnih izazova s kojima se Evropa suočila jeste energetska transformacija, potaknuta ratom i kolapsom dotadašnjeg modela saradnje s Rusijom.
Prije 2022. godine, ruski energenti bili su ključni faktor evropske ekonomske konkurentnosti. Naročito je njemačka industrija zavisila od relativno povoljnog prirodnog gasa za proizvodnju hemikalija, đubriva, metala i drugih industrijskih dobara.
Evropske vlade vjerovale su da će ekonomska međuzavisnost doprinijeti očuvanju političke stabilnosti. S druge strane, Moskva je imala snažan interes da zadrži evropsko tržište za izvoz svojih energenata. Ipak, geopolitika je na kraju prevladala nad ekonomskim interesima.
Nakon invazije na Ukrajinu, Evropa je ubrzano počela smanjivati zavisnost od ruskog gasa i tražiti alternativne dobavljače. Iako je to bilo razumljivo iz sigurnosne perspektive, ekonomske posljedice su bile značajne.
Uvoz ukapljenog prirodnog gasa (LNG) iz Sjedinjenih Američkih Država, uz povećane isporuke iz Norveške, pomogao je da se izbjegne potpuni prekid snabdijevanja. Međutim, diversifikacija nije automatski dovela do jeftinije energije. Logistika transporta LNG-a, globalna konkurencija za dostupne količine i nestabilnost tržišta – sve je to doprinijelo rastu troškova.
U tom smislu, evropska politika zaslužuje kritiku. Smanjenje zavisnosti od Rusije možda je bilo opravdano, ali brzina i način na koji je provedeno energetsko restrukturiranje izložili su industriju i domaćinstva snažnim pritiscima. Evropa je morala platiti cijenu ne samo zbog svoje ranije zavisnosti, već i zbog nedovoljno pripremljene tranzicije.
Istovremeno, Rusija je izgubila značajan dio svog tradicionalnog evropskog tržišta i suočila se s potrebom da energetske tokove preusmjeri prema drugim kupcima.
Sjedinjene Američke Države su, s druge strane, ojačale svoju poziciju dobavljača na evropskom tržištu. Iako je to pomoglo Evropi da smanji oslanjanje na Moskvu, otvorilo je i novo pitanje: je li kontinent samo promijenio izvor svoje zavisnosti ili je zaista izgradio dugoročnu energetsku autonomiju?
Energetska sigurnost ne podrazumijeva potpunu samodovoljnost. Ona, zapravo, znači postojanje dovoljno alternativa kako nijedan dobavljač ne bi mogao iskoristiti tu zavisnost kao sredstvo za politički pritisak.
Najveći rizik za Evropu leži u tome što bi visoki troškovi energije mogli postati dugoročna prepreka industrijskom razvoju, investicijama i konkurentnosti. U kombinaciji s rastućim vojnim izdacima i starenjem stanovništva, ovo bi moglo stvoriti ozbiljan pritisak na evropski ekonomski model.
Osamdeset godina nakon rata: gdje je nestao evropski sigurnosni balans?
Nakon Drugog svjetskog rata, mir u Evropi počivao je na kombinaciji američkog vojnog prisustva, nuklearnog odvraćanja, institucionalne saradnje i ravnoteže između dva bloka iz vremena Hladnog rata.
Poslije raspada Sovjetskog Saveza, Zapad je vjerovao da će širenje NATO-a i Evropske unije stvoriti širu zonu stabilnosti. Za države Centralne i Istočne Evrope, pridruživanje zapadnim institucijama bio je svjestan izbor – način da se osiguraju od budućih prijetnji.
Rusija je, međutim, širenje zapadnih struktura doživljavala kao postepeno sužavanje svog strateškog prostora. Umjesto izgradnje trajne sigurnosne arhitekture koja bi uvažavala različite interese, nepovjerenje se postepeno produbljivalo.
Zapad je često pretpostavljao da će ekonomska saradnja ograničiti spremnost Rusije na vojnu konfrontaciju. S druge strane, Moskva je potcijenila odlučnost Ukrajine da brani svoju nezavisnost, kao i sposobnost zapadnih zemalja da odgovore sankcijama i vojnom pomoći.
Rezultat je trenutna kriza, u kojoj obje strane imaju sve manje povjerenja u namjere svog protivnika.
To ne znači da sve strane snose jednaku odgovornost za rat. Ipak, to znači da evropski sigurnosni poredak nije uspio stvoriti stabilan mehanizam za rješavanje sukobljenih interesa prije nego što su oni eskalirali u vojni sukob.
Najveća greška bilo je uvjerenje da se sigurnost može izgraditi bez ozbiljnog razmatranja strahova i strateških proračuna druge strane.
Amerika Donalda Trumpa: pragmatizam umjesto beskonačnog rata?
Američki pristup ratu u Ukrajini razlikuje se od stavova pojedinih evropskih lidera. Washington pokazuje veću spremnost na direktne pregovore s Moskvom i insistira na ponovnoj procjeni dugoročnih troškova vojne podrške.
Ovakav pristup ima racionalnu osnovu. Sjedinjene Američke Države su globalna sila s obavezama koje se protežu daleko izvan granica Evrope. Washington mora voditi računa o Kini, indo-pacifičkoj regiji, kao i o vlastitim ekonomskim i sigurnosnim prioritetima. Iz američke perspektive, neodrživo je da Evropa ostane trajno ovisna o vojnoj moći SAD-a, a da pritom ne preuzme veću odgovornost za vlastitu odbranu.
Evropa je ekonomski razvijen kontinent s potencijalom za izgradnju snažnijih vlastitih vojnih kapaciteta. Stoga, Trumpov zahtjev da evropski saveznici preuzmu veći dio tereta odbrane nije samo politička provokacija; to je ujedno i pitanje koje evropske vlade odgađaju već godinama.
Međutim, američki pragmatizam nosi i određene rizike. Značajno smanjenje podrške Ukrajini, ili nejasne sigurnosne garancije, mogle bi ohrabriti Moskvu da nastavi s vojnim pritiskom, dok bi evropske saveznike mogle navesti na preispitivanje dugoročne vjerodostojnosti američkih obećanja. Stoga su pregovori s Rusijom neophodni, ali njihov uspjeh zavisi od sadržaja samog sporazuma.
Mir koji bi Ukrajinu ostavio bez vjerodostojnih sigurnosnih garancija mogao bi predstavljati tek privremeni predah. S druge strane, strategija koja se oslanja isključivo na nastavak rata – bez jasnog političkog cilja – nosi rizik od povećanja broja žrtava i opasnosti od šire eskalacije sukoba.
Najracionalniji američki pristup sastojao bi se od kombinacije diplomatskog pritiska, vjerodostojnog odvraćanja i jasne strategije za okončanje sukoba.
Trump bi mogao stvoriti prostor za postizanje sporazuma upravo zato što je spreman preispitati postojeće stavove. Ipak, njegova politika će biti uspješna samo ako rezultira stabilnim mirom, a ne kratkoročnim dogovorom koji bi samo pripremio teren za novi rat.
Je li treći svjetski rat neizbježan?
Najveća opasnost danas nije nužno postojanje plana za svjetski rat, već mogućnost gubitka kontrole nad eskalacijom.
Do direktnog sukoba između Rusije i NATO-a moglo bi doći uslijed vojnog incidenta, pogrešne procjene ili napada na kritičnu infrastrukturu koji bi se protumačio kao namjerna provokacija. U takvim okolnostima, odluke bi se mogle donositi pod snažnim političkim pritiskom, prije nego što budu poznate sve činjenice. Nuklearno oružje čini ovaj rizik posebno ozbiljnim.
Ipak, postoji velika razlika između povećane opasnosti i neizbježnog rata. Diplomatija, kanali vojne komunikacije i sporazumi o kontroli naoružanja i dalje mogu ograničiti konfrontaciju.
Evropa ima pravo da jača svoju odbranu. Rusija ima pravo da razmatra vlastite sigurnosne interese, a Sjedinjene Države imaju pravo da preispitaju svoje obaveze – ali svi oni moraju uzeti u obzir dugoročne posljedice promjene svojih strategija.
Na Balkanu bi posljedice potencijalne eskalacije bile prvenstveno ekonomske i političke: više cijene energenata, usporavanje evropske ekonomije i povećana regionalna nestabilnost. Za Sjevernu Makedoniju – kao članicu NATO-a s bliskim ekonomskim vezama s Evropom – očuvanje regionalne stabilnosti i postizanje energetske diversifikacije predstavljaju pitanja od direktnog nacionalnog interesa.
Zaključak: mir nije samo pitanje vojne moći
Osamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, Evropa se ponovo suočava s posljedicama sukoba između geopolitičkih ambicija, sigurnosnih briga i ekonomskih interesa.
Nijedna od ovih politika nije bez rizika. Pravi izazov za Evropu nije izbor između razoružanja i ponovnog naoružavanja, niti izbor između Rusije i Amerike. Izazov leži u stvaranju sistema u kojem vojna moć služi za odvraćanje od agresije, ekonomska politika osigurava održivost, a diplomatija umanjuje temeljne uzroke sukoba.
Treći svjetski rat nije neizbježan. Ipak, mir se neće očuvati samo zato što su svi svjesni koliko bi takav rat bio katastrofalan.
Najveća odgovornost današnjih političkih lidera jeste da prepoznaju granicu između neophodnih priprema za najgori mogući scenarij i politike koja bi, kroz stalnu konfrontaciju, taj scenarij mogla pretvoriti u stvarnost.
Članak predstavlja stav autora i ne odražava nužno stav IFIMES-a.
Ljubljana/Washington/Skopje 20. novembar 2026
