Pobjeda Studentske liste na izborima u Srbiji može označiti početak demokratizacije srpskog društva, ali njen politički program, posebno u odnosu prema Bosni i Hercegovini, pokazuje značajan kontinuitet s nacionalnom politikom prethodne vlasti. Poređenje sa Svesrpskom deklaracijom iz 2024. godine otvara pitanje da li Srbija mijenja samo način ostvarivanja svojih nacionalnih ciljeva ili i same ciljeve.
Demokratizacija Srbije ne znači automatski i promjenu njene nacionalne politike. Studentska lista nastala je na zahtjevima za demokratizaciju, borbu protiv korupcije, nezavisno pravosuđe i odgovornost državnih institucija. Međutim, unutrašnja demokratizacija Srbije i njena politika prema susjednim državama dva su različita politička pitanja. Smjena autoritarne vlasti ne podrazumijeva nužno napuštanje ranijih nacionalnih opredjeljenja.
Svesrpska deklaracija iz 2024. i program Studentske liste iz 2026. pokazuju značajnu podudarnost u odnosu prema Republici Srpskoj. Oba dokumenta naglašavaju očuvanje nadležnosti Republike Srpske, posebne odnose Srbije i RS te preispitivanje uloge visokog predstavnika. Razlike postoje u retorici, političkom kontekstu i načinu predstavljanja tih ciljeva, ali programske podudarnosti otvaraju pitanje kontinuiteta državne politike.
Koncept srpskog nacionalnog jedinstva ostaje prisutan i nakon Vučića. Izjava Radomira Saičića da je Drina „fiktivna granica“ pokazuje kako se ideja nacionalnog jedinstva Srba s obje strane Drine pojavljuje i među pojedinim predstavnicima nove političke generacije. Iako kulturno i nacionalno zajedništvo samo po sebi ne dovodi u pitanje državne granice, relativiziranje njihovog značaja može otvoriti pitanje odnosa prema suverenitetu BiH.Promjena političke terminologije ne mora značiti promjenu političkih ciljeva. Za razliku od nacionalne simbolike Svesrpske deklaracije, program Studentske liste više pažnje posvećuje institucionalnim i praktičnim oblicima saradnje Srbije i Republike Srpske. Ključno je pitanje da li takva promjena predstavlja novi odnos prema BiH ili modernizaciju metoda provođenja ranijih političkih opredjeljenja.Izjava Aleksandra Baucala o čvršćoj pregovaračkoj poziciji Srbije zahtijeva pažljivo tumačenje. Najava odlučnijeg zastupanja srpskih interesa sama po sebi nije sporna u međunarodnim odnosima. Međutim, potrebno je utvrditi na koja bi se konkretna pitanja takva politika odnosila. Pritom je važno da je Baucal istovremeno izričito naglasio poštovanje nezavisnosti i teritorijalnog integriteta BiH.Odnos prema Republici Srpskoj ne može zamijeniti međudržavne odnose Srbije i Bosne i Hercegovine. Ustav BiH omogućava specijalne paralelne odnose entiteta sa susjednim državama, ali pod uslovom poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Zato će važan pokazatelj politike nove vlasti biti odnos prema institucijama Bosne i Hercegovine, a ne samo intenzitet saradnje sa Banjom Lukom.Odnos prema odlukama Ustavnog suda BiH bit će jedan od najvažnijih testova nove srpske politike. Posebno su značajna pitanja državne imovine, nadležnosti entiteta i obaveznosti odluka Ustavnog suda BiH. Poštovanje tih odluka predstavljalo bi potvrdu spremnosti Srbije da politička neslaganja rješava unutar postojećeg ustavnog i međunarodnopravnog okvira.Odnos prema Srebrenici i ratnom naslijeđu pokazat će dubinu mogućih političkih promjena. Svesrpska deklaracija iz 2024. izričito odbacuje Rezoluciju Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici. Program Studentske liste ne daje jednako razrađen odgovor na to pitanje. Zato ostaje otvoreno hoće li nova vlast prihvatiti međunarodno utvrđene sudske činjenice i razvijati politiku suočavanja s prošlošću.Političko distanciranje od Milorada Dodika ne bi nužno značilo i promjenu nacionalne politike Srbije. Nova vlast može promijeniti odnose s političkim rukovodstvom Republike Srpske, način finansiranja zajedničkih projekata i oblike međuinstitucionalne saradnje, a istovremeno zadržati ranija strateška opredjeljenja prema RS. Potrebno je razlikovati promjenu političkih partnera od promjene dugoročnih državnih ciljeva.Stvarni politički zaokret mjerit će se djelima, a ne deklaracijama. Buduća politika Srbije prema BiH trebala bi se analizirati kroz konkretne odluke: poštovanje državnih institucija BiH, odnos prema ustavnim nadležnostima, rješavanje međudržavnih sporova, saradnju na ravnopravnoj osnovi i prihvatanje međunarodnih obaveza. Pobjeda Studentske liste otvorila je mogućnost dubokih demokratskih promjena u Srbiji.Međutim, demokratizacija jedne države ne podrazumijeva automatski i promjenu njene politike prema susjedima. Poređenje Svesrpske deklaracije iz 2024. godine s programom Studentske liste iz 2026. pokazuje značajnu podudarnost u pitanjima ustavnog položaja Republike Srpske, njenih nadležnosti i posebnih odnosa s Beogradom. Istovremeno, razlike u političkom pristupu, odnosu prema institucijama i najavljenim reformama ne dopuštaju zaključak da će politika nove vlasti nužno biti istovjetna ranijoj. Zato osnovna dilema nije samo hoće li Srbija poslije Vučića postati demokratskija, nego i hoće li svoju nacionalnu politiku prema Bosni i Hercegovini zasnivati na punom uvažavanju njenog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnih institucija.Tek odgovor na to pitanje pokazat će da li je Srbija promijenila samo vlast i političku retoriku ili je započela i stvarnu promjenu svoje državne politike prema Bosni i Hercegovini.Kakva je situacija u Bosni i HercegoviniNažalost, tek održani opći izbori u BiH ne daju ni trunku optimizma da je bosanskohercegovačko društvo sazrelo za promjene. I pored osnovanih sumnji da su i ovi izbori režirani, porazna je pojava da je jedina istinska stranka građanske orijentacije, poput DF-a, dobila svega dva mandata u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da je dr. Slaven Kovačević, koji se zalaže za građansko uređenje države BiH, dobio najmanji broj glasova. Da se izbori ponove, situacija s građanskom idejom bila bi manje-više ista.Potpuno je jasno da plemenski uređeno društvo za koje se građani BiH masovno zalažu – sudeći prema izbornim rezultatima – vodi autokratiji samozvanih „legitimnih“ diktatora, svakog u svom toru. Jasno je i to da među njima postoji apsolutna saglasnost da tako nastave dok potpuno ne unište sve resurse, ekonomiju i ideju autohtonog bosanstva, koja ima utemeljenje u hiljadugodišnjem kontinuitetu Bosne kao države.Ova generacija je odlučila da sve to uništi, a time i samu sebe i budućnost vlastite djece.
Zašto je to tako? Naivni žitelji Bosne i Hercegovine dozvolili su da im susjedi, zajedno sa svojim domaćim sljedbenicima njihovih UZP-ova, zatru historiju, kulturu, pa – evo vidimo ovih godina – i jezik, te da mirnodopskim putem preotmu sva tri stuba vlasti. Bošnjačka politika svela se na izvođače radova njihovih fašističkih ideologija i planova. Razlika u bošnjačkim „reprezentacijama“ koje biraju sljedbenici dva UZP-a ogleda se samo u stepenu servilnosti i nivou pohlepe za mrvicama vlasti u zamjenu za prodaju suvereniteta države. Zbog toga, i isključivo zbog toga, gledamo nastajanje evropske Gaze na Balkanu.Bošnjačka politika, kao vjeran partner u provođenju takvog scenarija, na vrijeme je ustupila nebo BiH na upravljanje Srbiji i Hrvatskoj i svojski se trudi da uništi i to malo naoružanja pod izgovorom da se radi o neperspektivnoj imovini koja nije u skladu s NATO standardima. Nebo BiH je potpuno otvoreno za srbijanske i hrvatske Rafale da sravne i Sarajevo i bilo koji drugi grad do temelja. Ovaj put Evropa i NATO neće uvesti zonu zabrane letenja („no-fly zone“), što će im dati odriješene ruke.Kada se sve ovo sagleda, postavlja se opravdano pitanje: postoji li iko u BiH ko bi praktično stao u odbranu Bosne? Ne može se računati na racionalni um žitelja BiH, jer tu racionalnost ni do sada nisu imali. Možda se, ipak, može računati na žene, buduće majke, koje ne žele da im djeca završe u nekim novim Potočarima, računajući pritom na njihov prirodni, a ne politički nagon za preživljavanje. To bi možda bila jedina iskra nade da Bosna kao država preživi, ako izdrži narednih 20–30 godina. Za to vrijeme majke bi mogle vaspitati svoju djecu da im je jedini način da izbjegnu novi genocid taj da se izbore za opstanak i uspostavu građanske Republike BiH. Možda je ovo poruka jednog sanjara, ali ako se majke Bosne odluče na taj korak, trebaju znati da do cilja mogu stići samo ako zadugo hodaju.
Autor: Esad Jaganjac, UK, 09.11.2026 www.republikabih.net
