BiH dijaspora

S Drine do Singapura: Kajmak koji čuva sjećanje

Đorđo Ćetković rođen je u Tuzli, odrastao u Loznici, a danas je izvršni šef jednog restorana u Singapuru. Za čitaoce portala BHDINFODESK piše o čežnji za domom, o kajmaku koji pravi sam na drugom kraju svijeta i o kuvaru kojim čuva ukuse svog djetinjstva.

Rođen sam u Tuzli, prije rata. Odrastao sam u Loznici, na srpskoj obali Drine, jer mi je majka s druge strane rijeke. Kad me danas u Singapuru neko pita odakle sam, nikad ne odgovorim jednom riječju. Kažem: s Drine. Ta rijeka je na karti granica, a u našoj kući je uvijek bila most.

Najranija sjećanja su mi za stolom. Kod nas se gost nije dočekivao pitanjem, nego hljebom i solju. Majka bi iznijela topao hljeb, gost bi odlomio komad i umočio ga u so, i tek onda bi se sjelo. Poslije su dolazili sir, kajmak i sve što je kuća imala. Tada nisam znao da mi je to prva škola. Danas znam: majčin sto me naučio zašto se kuva, a sve kuhinje koje su došle kasnije naučile su me samo kako.

Put je bio duži nego što stane u jednu rečenicu. Ekonomsku školu, smjer kuvar, završio sam u Požarevcu, i od 2004. godine sam u kuhinjama. Radio sam u Srbiji, Austriji, Švajcarskoj, Njemačkoj, Portugalu i Grčkoj, a onda je došao Singapur. Ovdje sam najprije kuvao u restoranu Zorba’s na Clarke Quayu, od 2024. do 2026. bio sam u grupaciji The Black Hole Group, a od 1. juna 2026. sam izvršni šef restorana Pano Kato u tržnom centru Tanglin Mall. To je, ukratko, biografija. Ali to nije cijela priča.

Priča je ono što čovjek nosi sa sobom kad uveče zatvori vrata stana na drugom kraju svijeta. Singapur je grad u kojem se u jednoj ulici sretnu kineska, malajska, indijska i evropska kuhinja. Naučio me redu, strpljenju i poštovanju prema gostu, i danas ga s pravom zovem domom. Moja supruga Masziana je Singapurka, policajka, i moja najveća podrška. Ona zna kad je smjena bila preduga i kad je dom bio daleko više nego obično.

Jer postoje takve večeri. Kad se grad stiša, nedostaje mi nešto za šta engleski nema pravu riječ. Miris dvorišta poslije kiše. Šum Drine. Glas iz kuhinje koji pita: „Jesi li jeo?“ Čežnja za domom ne prolazi s godinama. Samo naučiš da je nosiš.

Ja sam je naučio nositi u loncu.

Kajmak na ekvatoru

U Singapuru kajmak pravim sam, jer ovdje nema onakvog kakav treba da bude. U tropima to traži strpljenje: mlijeko se polako grije, ostavi da se ohladi, korice se skidaju jedna po jedna i slažu s malo soli, onako kako sam gledao kod kuće. Vrućina ne čeka, pa se svaki korak radi pažljivo.

Ljudi me ponekad pitaju zašto se mučim kad mogu kupiti nešto slično. Odgovor je jednostavan. Kajmak za mene nije samo namirnica. Dok ga pravim, sjećam se. Kad ga namažem na topao hljeb, u jednoj kuhinji u Singapuru na trenutak miriše kao kod majke. Za tih nekoliko minuta Drina nije hiljadama kilometara daleko.

Kuvanje kao pamćenje

Vjerujem da je kuvanje jedan od najtiših načina da se sjećanje održi živim. Naše majke i bake rijetko su mjerile. Kuvale su „od oka“, po osjećaju, po sjećanju. Recept je živio u rukama i u glavi, a ono što se ne zapiše, nestane zajedno s ljudima koji su ga znali.

Zato sam sjeo i počeo zapisivati. Tako je nastao kuvar. Srpsko izdanje zove se „Велики кувар баштине – Укуси Србије и Грчке“ i namijenjeno je našim ljudima, i onima kod kuće i onima rasutim po svijetu, da sačuvamo ono što smo naslijedili. Englesko izdanje, „The Grand Heritage Cookbook – Tastes of Serbia and Greece“, pripremio sam da i Azija upozna naš sto. U knjizi su jela s kojima sam odrastao, posna jela koja hrane skromno a dobro, i grčka kuhinja koju danas kuvam svaki dan.

Ta dva stola bliža su nego što karta pokazuje. Oba počinju hljebom, vatrom i gostom koji se nahrani prvi i obilno. Imena se mijenjaju, mijenjaju se brda i ulje, ali ostaje ideja da gost treba ustati od stola sit u više nego jednom smislu.

Mali sto, isti običaji

Kod kuće se slava slavi danima i kroz kuću prođe gotovo sto ljudi. U Singapuru je naš sto mali. Ta razlika me najviše podsjeti koliko je dom daleko, ali i koliko ga nosim sa sobom. Hljeb se lomi isto, so je ista, a vrata su otvorena kao što su bila u Loznici.

Mislim da je to ono što nas u dijaspori drži zajedno, bez obzira na to gdje smo. Ne pasoš i ne adresa, nego sto. Ono što smo jeli kao djeca, kako su nas dočekivali, ko je kuvao i ko je sjedio pored nas.

Zato bih svim našim ljudima u svijetu, i onima koji su ostali kod kuće, poručio samo jedno: ne zaboravite ukuse svog djetinjstva. Pitajte majku, baku, tetku kako se nešto pravi, i zapišite. Recept koji nosite u glavi postaje nasljeđe tek kad ga prenesete dalje.

Možete promijeniti klimu, kontinent i jezik. Ali kad postavite sto, opet kuvate onako kako su vas naučili kod kuće. Kako je kuvala majka.

—
O autoru: Đorđo Ćetković rođen je u Tuzli, a odrastao u Loznici. U kuhinjama je od 2004. godine. Od 1. juna 2026. izvršni je šef restorana Pano Kato u tržnom centru Tanglin Mall u Singapuru. Autor je kuvara „Велики кувар баштине – Укуси Србије и Грчке“ i njegovog engleskog izdanja „The Grand Heritage Cookbook – Tastes of Serbia and Greece“. www.djordjocetkovic.com

Foto: lična arhiva Đorđa Ćetkovića

BHDINFODESK

Related posts

Sarajka Ema o Breiviku: “Ti si tako glup tip. Uh, da te barem mogu nekako pljunuti”

Urednik BiH Info Desk

Predsjedništvo BADEU seli iz Austrije u Sloveniju

Editor

Derby: Bosanci i Hercegovci odali počast za preko 8.372 ubijenih u genocidu u Srebrenici

Editor

Leave a Comment