Crna Gora 2020: Da li će Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Međunarodni institut IFIMES povodom donošenja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori 27.decembra 2019.godine analizira aktualna događanja u toj državi. Iz opsežne analize „Crna Gora 2020: Da li će Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?“ izdvajamo najzanimljivije dijelove.
U Skupštini Crne Gore usvojen je 27. decembra 2019.godine Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Donošenje zakona potaknulo je na oštre reakcije i proteste Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) i opozicione političke stranke u toj zemlji.

Pogođena dugogodišnjim unutar frakcijskim borbama Srpska pravoslavna crkva nije našla adekvatne odgovore kako i na koji način prilagoditi svoje djelovanje nakon pada Slobodana Miloševića (SPS), potpisivanja mirovnih sporazuma za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo (Daytonski i Kumanovski sporazum), proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006.godine, a posebno nakon neposrednog vojnog konfrontiranja Srbije sa Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-om 1999.godine. Očigledno je, da je najutjecajniji dio SPC-a još uvijek na pozicijama politike Slobodana Miloševića. Najznačajniji raskol u SPC upravo se desio nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008.godine.

Kada se ima u vidu, da je tadašnja Jugoslovenska i srbijanska politička nomenklatura podržala izdvajanje i poslije nezavisnost i samostalnost Crne Gore, zajedno sa dijelom SPC-a u kojem se nalazio i mitropolit Crnogorsko-Primorski SPC Amfilohije Radović, čini se, da trenutni protesti i „jadikovanje“ iz SPC-a su jedna u nizu promašenih politika SPC-a. Ne treba zaboraviti da se SPC u Crnoj Gori javno protivila ulasku u NATO, uvođenju sankcija Rusiji, napadala je crnogorsku politiku zbog priznanja Kosova.

Analitičari smatraju, da je djelovanje SPC u Crnoj Gori i generalno, bilo predodređeno dvostrukoj politici, osude aktuelne politike Crne Gore, a istovremeno zaštiti materijalnih i drugih dobara SPC, smatrajući da predsjednik Crne Gore i Demokratske partije socijalista Milo Đukanović (DPS) neće posegnuti za Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, kojim bi im eventualno oduzeo ogromna materijalna dobra. Također, analitičari smatraju da će mitropolit Amfilohije i predsjednik Đukanović pronaći kompromis, što sudskim poravnanjem i presudama, što direktnom nagodbom. Neće to biti izuzetak, niti je to neka nova činjenica u njihovim višedecenijskim međusobnim odnosima.

Potrebno je podsjetiti na podršku mitropolita Amfilohija Radovića Milu Đukanoviću  1997.godine kada je došlo do sukoba unutar DPS-a, između tadašnjeg predsjednika Momira Bulatovića i Mila Đukanovića. Tada je pod vrlo čudnim okolnostima Milo Đukanović smijenio Momira Bulatovića i preuzeo vođenje DPS-a. Amfilohije Radović odigrao je vrlo važnu ulogu 2006.godine nakon referenduma kada je Crna Gora obnovila nezavisnost. Mnogi smatraju, da je upravo on taj koji je najzaslužniji što su tenzije nakon proglašenja nezavisnosti splasnule i što je oštrica tadašnje opozicije otupjela. Također, na dan parlamentarnih izbora 16.oktobra 2016.godine kada je Milo Đukanović saopštio, da se sprema državni udar i njegova likvidacija, mitropolit Amfilohije Radović ponovno stupa na scenu. Njegove tadašnje izjave i djelovanje koje je uslijedilo bili su od izuzetne važnosti za režim Mila Đukanovića.

SPC još uvijek u vremenu Miloševića, a  Crna Gora u NATO-u
Najveći dio SPC-a, prema mišljenju analitičara, još uvijek misli da živi u vremenu Miloševića, Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), Jugoslovenske Narodne Armije – Vojske Jugoslavije (JNA-VJ) bez uvažavanja činjenica kao što su nezavisno Kosovo, nezavisna Crna Gora u NATO-u, Bosna i Hercegovina na putu prema EU i  NATO-u, a Republika Hrvatska kao članica EU i NATO-a, koja u značajnoj mjeri pokušava utjecati na put Srbije, a samim time i SPC, prema EU, kao i činjenice, da je Srbija okružena državama članicama NATO-a, odnosno NATO okružuje Srbiju.

Mitropolit Amfilohije Radović, „ratni drug“ Mila Đukanovića, a sada navodni njegov zakleti neprijatelj je vođa najutjecajnije frakcije unutar SPC, direktno i otvoreno već godinama agitira protiv patrijarha Srpskog Irineja, ali i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića (SNS). Kada  je Đukanović u Skupštini Crne Gore ozakonio  Zakon o slobodi vjeroispovijesti postavlja se pitanje koga predstavlja Amfilohije Radović  i koliko su upravo Amfilohije Radović i dijelovi SPC svojim unutrašnjim neslaganjima i (ne)djelovanjem doprinijeli, da se usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

Cijela priča u vezi sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti nije nova. Započeta je još 2015.godine kada su na javnoj raspravi sve vjerske zajednice, osim Crnogorske pravoslavne crkve i Jevrejske zajednice, bile protiv usvajanja zakona. Dolazak na scenu CPC je započeo početkom ovog milenija i bilo je sasvim jasno, da će nakon osamostaljivanja Crne Gore zasigurno doći i do  pokušaja osamostaljivanja CPC. Interesantno je, da upravo mitropolit Amfilohije Radović i SPC nisu imali negativan stav u pogledu osamostaljivanja Crne Gore. Čak naprotiv, nakon osamostaljivanja zabilježena je plodonosna saradnja mitropolita Amfilohija i Đukanovića, a bilo je sasvim jasno, da nova crnogorska država sa svojim institucijama, oružanim snagama, unutrašnjim i vanjskim poslovima, a bez patronata zvaničnog Beograda i Vojske Jugoslavije, će kao vrhunac osamostaljivanja pokušati revitalizirati (obnoviti) CPC i pokušati se izboriti za njenu autokefalnost.

SPC u Crnoj Gori na čelu sa mitropolitom Amfilohijem Radovićem predstavlja nešto slično kao odmetnuta „srpska vlada u otadžbini“ nakon Drugog svjetskog rata, dok je Josip Broz Tito uspostavljao FNRJ, a kasnije SFRJ.

Đukanović manipulira NATO-om i intelektualcima u regionu
Ulaskom Crne Gore u NATO stekli su se konačni uslovi, da se usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Crna Gora se sada kao dio tzv. zapadne judeo-kršćanske/hrišćanske civilizacije ustvari ponaša kao i druge države zapadne Evrope, jer je npr. i Italija na sličan način riješila pitanje Katoličke crkve, jednim dijelom čak i Hrvatska.

Shizofreni strah, da će u Crnoj Gori doći do rata, u kojeg će biti uključena Srbija i Rusija, zbog imovine SPC, je ravan mišljenju da će Crna Gora izaći iz NATO-a u budućnosti, odnosno da se NATO i SAD ne bi umiješale u slučaju ugrožavanja nacionalne sigurnosti/odbrane Crne Gore. Pisma koja su upućena iz sjedišta SPC u Beogradu na razne  zapadne adrese, uključujući i Papu Franju, kao i pisma koja su neke srpske organizacije uputile američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, predstavljaju najobičniji politički spin slično kao i regionalni apel intelektualaca zapadnim vladama da se uključe u „odbranu“ Crne Gore imaju učinak kao i navedena pisma upućena Trumpu i Papi Franji. Zajednički sadržilac navedenih pisama i apela je kao da  pitate SAD, zapadne vlade i NATO, da  li će braniti i zaštititi Crnu Goru. Postojeću situaciju najbolje koristi i (zlo)upotrebljava crnogorski predsjednik Milo Đukanović za ostvarenje svojih ciljeva. Realizirajući svoje ciljeve u vezi sa CPC Đukanović je zloupotrijebio članstvo u NATO-u i intelektualce iz regiona pokušavajući dezinformirati javnost u regionu izmišljajući opasnosti mogućeg prenošenja sukoba u region skrivajući iza toga svoje prave namjere u vezi CPC.

Pod okriljem NATO i SAD, Crna Gora kreće se prema EU, jer poslije izdvajanja od Srbije, ranijih NATO udara, priznanja Kosova od strane Crne Gore, ulaska Crne Gore u NATO, pokušaja svrgavanja Đukanovića sa vlasti, pitanje imovine SPC se doima kao „manevarska vježba“ za Đukanovića i NATO-a naspram izazova iz prošlosti. Sada je Đukanović pod zaštitom NATO-a, a ujedno mu odgovora stanje odnosa unutar SPC i stava Amfilohija Radovića, koji otvoreno agitira protiv predsjednika Srbije Vučića za navodnu izdaju Kosova. Očigledno je, da je Đukanović i ovoga puta filigranski procijenio kada treba usvojiti zakon. Analitičari smatraju da će se, ipak, morati postići kompromis između SPC i Đukanovića u kojem će se SPC morati saglasiti da dio materijalnih dobara preda državi Crnoj Gori, odnosno Đukanoviću, dok će Đukanović i SPC morati pronaći  određeni kompromis, u protivnom štete će biti obostrane. U ovom slučaju, čak kada SPC i ne bi bila vlasnik imovine u Crnoj Gori, ignorira se stjecanje prava svojine održajem, koje označava da neko lice izvjesno vrijeme drži u svojoj faktičkoj vlasti određenu stvar (nekretninu) i na osnovu državine i protoka vremena stiče pravo svojine na njoj. Prethodni vlasnik (u ovom slučaju država Crna Gora), koji nije držao niti koristio stvar gubi pravo svojine. Pošto je Crna Gora proglasila nezavisnost 2006.godine dugo pasivno držanje vlasnika (države), odnosno nevršenje prava (zanemarivanje vlasništva), može dovesti pod određenim uslovima do svojevrsne sankcije – gubitka prava svojine nad nekretninom/ama.

Ugledni analitičari, istraživači, politolozi, novinari i političari smatraju da niko tako uspješno nije nadmudrio američko-evropsku administraciju kao Milo Đukanović u posljednjih deset godina. Činjenice govore da su: 1) DPS i Milo Đukanović prva politička partija na Balkanu, koja je potpisala sporazum o saradnji sa Jedinstvenom Rusijom Vladimira Putina 2) Da je nezavisnost Crne Gore uslijedila nakon direktne podrške Rusije i Ruske pravoslavne Crkve. O tome govori svjedočenje Paula Manaforta, bliskog saradnika Donalda Trampa, koji je sklopio sporazum sa tužilaštvom po tački optužnice, koja ga tereti za zavjeru protiv SAD i po tački kojom je okrivljen za zavjeru radi ometanja pravde. Manafort je bio šef izborne kampanje Donalda Trumpa par mjeseci tokom 2016.godine i bio je prinuđen da se povuče u avgustu te godine, nakon što je otkriven obim njegovih konsultantskih i lobističkih usluga za ukrajinske političare, uključujući i nekadašnjeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča. Manafort je tijesno sarađivao i sa ruskim oligarhom Olegom Deripaskom, koji je vrlo blizak predsjedniku Crne Gore Đukanoviću. 3) Najviše stranih investicija poslije proglašenja nezavisnosti 2006.godine u Crnu Goru je stiglo upravo iz Rusije. Ruski tajkun Oleg Deripaska, blizak Kremlju privatizirao je Kombinat Aluminijuma Podgorica (KAP), a Željezaru Nikšić privatizirali su misteriozni ruski biznismeni, koji su, između ostaloga, kupovali zemljišta i druge objekte širom Crne Gore po nerealnim cijenama što je izazvalo sumnju brojnih međunarodnih organizacija i istraživača. Suočen sa brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal (A2A, Telekom, afera koverta, kastodi račun, prvi milion, hidroelektrane koje gradi Blažo Đukanović, sin Mila Đukanovića, brojna nerasvijetljena ubistva) Đukanović je izgubio podršku i utjecaj koji je imao u regionu prije 10 godina. Za važne međunarodne aktere Đukanović više nije taj koji je neophodan i važan činilac na Balkanu. Zbog toga je Đukanović odlučio, da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe, da bi pokazao da je on jedini koji može da osigura mir i garantira stabilnost u regionu.

Situacija sa SPC u Crnoj Gori neminovno otvara pitanja i u drugim državama. Upravo je djelovanje SPC-a u Crnoj Gori na čelu sa mitropolitom Amfilohijem Radovićem primjer kako se ne treba odnositi prema domaćoj državi, koju su podržavali i ilustrativan  primjer je na koji način je SPC došla u vrlo nezavidnu situaciju. Prethodna Miloševićeva vlast i neposredni politički nasljednici Miloševića, zajedno sa SPC-om su podržali osamostaljenje Crne Gore kao nezavisne države. Sve naknadne akcije i efekti su upravo posljedica srbijanske politike u prvoj dekadi novog milenija, a što je vjerno pratila i SPC sa svojim unutrašnjim sukobima i dijelovima koji i danas značajno podržavaju politiku Slobodana Miloševića. Sada „vruću jabuku“ mora preuzeti srbijanski predsjednik Vučić. Đukanović je ovu akciju poduzeo poslije ulaska Crne Gore u NATO, a ne prije, i sada želi uvući predsjednika Srbije Vučića u konflikt za 29 država članica NATO-a, jer želi stvoriti percepciju da iza svih dešavanja/nereda stoji Srbija i vlast u Beogradu odnosno Vučić. Srbijanski predsjednik Vučić, ipak, nije upao u postavljenu zamku Đukanovića, mirno i državnički odmjereno je reagirao naglašavajući, da će sve uraditi da se održi mir i stabilnost u regionu.

Dodik upao u zamku recidiva Miloševićevih struktura
Od ranije, Miloševićevske strukture  na  Bosnu i Hercegovinu  i entitet Republiku Srpsku gledaju kao ratni plijen i huškaju aktualnog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika (SNSD) na secesiju. Primjer Crne Gore bi trebao biti  poučan i poticajan, jer SPC u Bosni i Hercegovini uživa najviši stepen autonomije, a Srbi kao pravoslavni narod imaju najviše zaštitne mehanizme počevši od konstitutivnosti naroda, uključujući sporazum, koji SPC ima sa državom Bosnom i Hercegovinom, za razliku od Islamske zajednice u toj državi, koja takvog sporazuma nema. Milorad Dodik je upravo uvezan sa recidivima ratnih struktura i onim koji politiku tzv. velike Srbije pokušavaju sprovesti u BiH na način da se Republika Srpska izdvoji iz BiH u dogovoru sa Draganom Čovićem (HDZBiH) i HDZ-om. Da li je dio SPC-a svjestan, da podržavajući politiku Milorada Dodika radi direktno u korist svoje štete i protiv srpskog naroda u BiH? Da li politika Slobodana Miloševića može imati primat u odnosu na interese srpskog naroda u BiH, su pitanja koja traže odgovore ne samo u SPC-u. Analitičari smatraju, da je usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori samo puki slijed ranije najavljenih kretanja u vezi sa Crnom Gorom, od izdvajanja od Srbije do osamostaljenja i do ulaska u NATO, koji se realizira pod budnim okom SAD i NATO-a.

U kontekstu dešavanja u Crnoj Gori važno je naglasiti i  primjer Rimokatoličke crkve (RKC) i njenog odnosa naspram Bosne i Hercegovine, koja nikada nije pristala na reduciranje svog suvereniteta na tzv. Hrvatsku Republike Herceg-Bosna (HR H-B), nego je svoje djelovanje ukomponirala unutar BiH ne želeći mijenjati shemu biskupija, koju je uspostavio Vatikan, a koja pokriva cijelu teritoriju Bosne i Hercegovinu. Crnogorski model je s time u vezi primjenjiv i u Hrvatskoj, a pojedini analitičari to i indirektno najavljuju. Ipak, povučeni potezi Đukanovića skrivaju neke druge namjere.

Da li će Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?
Crna gora ima razvijene dugogodišnje intenzivne diplomatske i političke odnose sa Vatikanom. Nedavna posjeta premijera Crne Gore Duška Markovića (DPS) Vatikanu najavila je dolazak Pape Franje u Crnu Goru tokom 2020.godine. Odnose sa Vatikanom i prije proglašenja nezavisnosti Crne Gore razvijao je i Svetozar Marović (DPS), jedan od najtjesnijih saradnika Mila Đukanovića, koji je pravosnažno osuđen za počinjeni kriminal i koji se nalazi u bjekstvu.

Sam Đukanović je nekoliko puta primljen kod poglavara Rimokatoličke crkve/Pape. Odvajanje Crne Gore od Srbije vješto je isplanirano sa zapadnim saveznicima. Crna Gora je morala dokazati odnosno stvoriti percepciju, da se više ne može živjeti u zajedničkoj državi sa Srbijom i da je razdvajanje jedina opcija. Stvoren je ambijent za razdvajanje od Srbije. Sada je producirana nova kriza usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je potaknuo masovne proteste pripadnika SPC i dijela opozicije u Crnoj Gori, kojim se želi ponovno stvoriti percepcija i ambijent, da se više ne može ni sa SPC u Crnoj Gori. U producirani ambijent bilo je planirano, prema scenariju, uvući predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i optužiti ga kao glavnog krivca za događanja/nerede u Crnoj Gori, dok se u pozadini radilo na oživljavanju kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve (CPC).

Izjava Vaseljenskog patrijarha Bartolomeja/Vartolomeja, da neće priznati Crnogorsku pravoslavnu crkvu  i da je Srpska pravoslavna crkva jedina kanonski priznata crkva u Crnoj Gori došla je u pravo vrijeme Đukanoviću, što mu omogućava realizaciju drugog scenarija, a to je unijatizacija Crnogorske pravoslavne crkve. Dakle, kanonsko priznanje CPC izvršilo bi se preko unijatizacije (grkokatolici), tako da bi CPC zadržala „istočni obred“, ali bi imala poglavara rimskog biskupa – Papu. CPC bi bila pod kanonskom jurisdikcijom Vatikana. Time bi Đukanović povratio izgubljenu naklonjenost Zapada,  a to mu je posebno važno zbog predstojećih parlamentarnih izbora, koji će se održati 2020.godine. Time bi Crnogorska pravoslavna crkva osigurala kanonsko priznanje, Đukanović sebi produžetak vlasti, a Vatikanu bi bio osiguran ulazak u Crnu Goru na „velika vrata“. Jedini neuspjeh Đukanovića je u tome, da nije uspio u namjeri da Aleksandra Vučića uvuče u igru i da tako Vučić postane dežurni krivac za sve pa i za destabilizaciju odnosno aktualna događanja u Crnoj Gori. Za održavanje na vlasti političari koriste sva moguća sredstva. Da se političari koristi svim sredstvima, da bi se održali na vlasti pokazuje i primjer aktualnog albanskog premijera Edi Rame (PS), koji je prije nekoliko godina konvertirao sa pravoslavlja na katoličanstvo.

Analizirao:  Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES)
Ljubljana/Podgorica, 5. januar/siječanj 2020

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook