Gašenjem Haškog suda stvorilo se uvjerenje kao da su svi ratni zločlini sankcionisani, počinioci kažnjeni a žrtve dobile satisfakciju. Odahnuli su domaći sudovi, jer su uspjeli ohladiti vruće predmete i ostati po strani, a počinioci agresije i izvršioci zločina su podigli glave i sada se uvrijede ako ih neko po zlu koje su počinili spomene.
I ovi dramatični i po mnogo čemu bolni i očajnički protesti demobilisanih boraca u BiH, ma koliko opravdani ili ne, pokazali su još jednom da skoro svi osim žrtava u BiH i oko BiH žele zaboraviti žrtve i ko biva okrenuti se nekoj budućnosti, iako se svi slažemo u tome da je većini nas svaki novi dan teži od prethodnog, budućnost kojoj stremimo gora od prošlosti. Prošlost smo zvali sretan život, a budućnosti kojoj težimo još ne znamo ni pravo ime. Ne traže se više ni masovne grobnice, posijane su po čitavoj BiH, niti se angažovano traga za nestalim, a još uvijek ih je preko 8.000, od čega samo Prijedoru blizu hiljadu.
Zatvaraju se vrata sudova pred porodicama žrtava
Krajem prošle godine prestao je sa radom Haški sud, kojeg su prije 25 godina osnovale UN s ciljem da počinoci najtežih krivičnih dijela počinjenih na području bivše Jugoslavije budu kažnjeni, da donese pravdu žrtvama i pomiri zavađene strane u regionu. Tokom rada suda optuženo je 161 lice, osuđeno 90, od čega 7 za genocid, oslobođeno 19, povučeno 20 optužnica, a 13 premeta prosljeđeno nacionalnim sudovima. Umrlih tokom ili nakon izricanja presude je 9, a umrlih prije i nakon prebacivanja uTribunal 10. Obzirom da neki predmeti nisu okončani, sud nastavavlja rad preko Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS), koji će donijeti konačne presude u predmetima bivšem Predsjedniku Rs Radovanu Karadžiću, prvostepeno osuđenom na 40 godina zatvora, Ratku Mladiću, Komandantu vojske Rs, prvostepeno osuđenom na doživotni zatvor, Vojislavu Šešelju, Predsjedniku Srpske radikalne stranke, koji je u maratonskom procesu oslobođen po svim tačkama optužnice, donijeti presudu u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, nekadašnjih čelnih ljudi u srbijanskoj službi državne bezbjednosti, te odlučivati o žalbama i pomilovanjima osuđenih.
Prestankom rada Haškog suda mnogi počinioci najtežih ratnih zločina, koji su uspjeli ostati prikriveni i u pozadini, odahnuli su jer nisu došli pod udar ni međunarodnih ni domaćih sudova, što im je ojačalo uvjerenje da su oslobođeni briga za počinjeno, omogućilo im da se aktivnije uključe u ranije ili nove paravojne formacije i počnu ponovno dizati glave…Domaći sudovi, u kojima miruju ili su im prenijeti neki predmeti, ne oglašavaju se. Zatvaranjem Haškog suda pravda kao da okreće leđa žrtvama najtežih zločina i zločina geniocida i porodice žrtava (naročito u Rs) ne samo da uzalud kucaju na vrata pravde, već sve češće dobivaju debele račune za troškove koje su prouzročili pravosuđu i državi, tako da im više nikad ne padne na um da ulaze u sudske procese. A u zadnjih par mjeseci, sve se okrenulo Šestim općim izborima, mnogo važnijem pitanju za domaće vlastodršce, EU i međunarodne predstavnike od suđenja ratnim zločincima.
Prestankom rada Haškog suda odahnuli domaći sudovi
U svakoj državi gdje se dogodio rat, prioritet pred svim ima procesiranje ratnih zločina. U BiH je to zaživjelo samo na međunarodnom planu, pa čak i to u ograničenim okvirima, samo za zločine “veće od samih zločina“.
Prestankom rada Haškog suda odahnuli su domaći sudovi i sudije, jer se njegovim gašenjem na njih obraća manja pažnja i smanjuje pritisak, što im omogućava da nastave simulirati rad i predmete koji su postali vrući puste da se hlade, pojeftine, zaborave i stave ad-akta.
Ne treba izgubiti iz vida, da su 25 godina nakon agresije na BiH procesirani samo neki najteži zločini, proizišli prvenstveno iz priznatog i dijelom nepriznatih genocida, koji su suviše bili vidljivi i izbili na površinu, da ih ni na koji način nije bilo moguće prikriti. Najveći broj zločina tzv. lokalnog nivoa počinjenih na područjima BiH gdje su se odvijala ili ograničeno odvijala ratna dejstva, nije procesiran, mada se za mnoge od njih znaju i žrtve i izvršioci.
U tome posebno smetaju mišljenja nekih, koja se sve češće čuju, “da se svaki slučaj ne može procesirati“, što je potpuno netačno i destimulativno, jer vodi nastojanju da se počinjeni zločini zataškaju i zaborave. To da se svaki slučaj ne može procesirati je samo izgovor i opravdanje, priprema terena da se odustane od svakog slučaja u kojem je to moguće.
Posebno zabrinjava to što zatvaranjem sudnica u Hagu EU, SAD i mnogi drugi zaboravljaju žrtve i svjesno okreću pogled od najtežih zločina i zločina genocida. EU proglašava prioritetom politički, ekonomski i siguronosni oporavak, dok Srbija i Rs otvoreno naglašavaju da daju prioritet strateškim pravcima, a koji su to pravci, mislim da je suvišno ponavljati.
Međunarodna zajednica nas navikava na postojanost genocidne Rs
Međunarodna zajednica sa EU uporno nas nastoje naviknuti na postojanost genocidne Republike srpske i u nama učvrstiti uvjerenje da je takvo stanje normalno, Dejtonsko, nepromjenljivo i za većinu u BiH svijetu prihvatljivo. Svi zaboravljaju na pravo i pravdu. Nas Bošnjake pritišću da aminujemo genocid, dok srpski ekstremisti u Rs listom brane pravo na počinjeni genocid, negiraju nam pravo na našu zemlju i ono što smo na njoj imali, izgradili i stvorili, negiraju nam pravo na sve što nas čini Bošnjacima, uključujući i pravo na Bosanski jezik.
Nacionalisti šovinisti ovladali sviješću svog naroda
Do koje su mjere nacionalisti i šovinisti ovladali sa sviješću svog naroda, najuvjerljivije govori slučaj Komšić. Već 10 godina Dragan Čović i grupa njegovih nacionalista papagajski ponavljaju kao parolu da „jedan narod ne može drugom birati predstavnika“, dok se pri tom potpuno zanemaruje i prikriva ono najvrednije u tom “nametnutom“ izboru, da najveći broj Bošnjaka nije gledao u Komšiću Hrvata već dobrog čovjeka, patriotu, rodoljuba i glasao je za takvog Komšića, dok su s druge strane Srbi listom, a sljedili ih i Hrvati na svojoj matrici, glasali isključivo za svoje, iako su neki od njih najveći neprijatelji zemlje u kojoj žive i od koje žive.
Već dugo se čeka na promjenu ovih politika i polaže nada u generacijsku smjenu, do koje ne dolazi, jer se uporno nastavlja putem separatizma. Nijedan narod u BiH nema isključivo pravo na bilo koji dio bh teritorija, naročito ne na stečeni dio istrebljenjem drugih naroda. Ustav BiH svim narodima i građanima BiH garantuje ravnopravnost, a srpski i hrvatski nacionalisti pokušavaju najbrojnijem bh narodu Bošnjacima i to uskratiti.
Zločinima je donekle i suđeno, ali ne i oružju
Svi mi na Balkanu, a naročito mi u zemljama bivše Jugoslavije, znamo da oružje ne miruje. Ono može jedno vrijeme i mirovati, ali ono obavezno progovori i to skoro uvijek svojim najgorim poganim jezikom, za koji ne treba prevodilac. Po završetku rata dio oružja oduzet je samo od nekih, jedan dio je i uništen, ali najveći dio je zakopan negdje iza kuće ili ostao skriven u podrumima i pojatama. Pa i pored toga Srbija, Hrvatska i Republika srpska se ubrzano naoružavaju. Narod nema šta da jede, ali zato ima zalihe pušaka i metaka iz ovog i svih ranijih ratova. Srbija i Hrvatska dobavljaju tenkove, avione, haubice, a Republika srpska kupuje 2.500 pušaka. Za inat drugima, Dodik poručuje, “kupiće još“. Kupiće još jer je svjestan da se ono što je stvoreno genocidom, može odbraniti samo oružjem, kojim će se počiniti novi genocid. I nakon svega što su doživjeli i što vide da im se sprema, Bošnjaci koji su preživjeli rat u BiH, koji su se vratili ili žele vratiti svojim kućama, trebali bi da budu sretni i da se osjećaju sigurni ; sigurni na mini koja im je pod nogama i koja će eksplodirati, ako se samo malo u nedozvoljenom pravcu pomjere.
Nije nepoznato da svaki učesnik vojnih i paravojnih formacija, svaki rezervni policajac i lovac u Rs, ima, krije ili čak i ne krije arsenale oružja. U mom gradu Bosanskoj Dubici, gdje je nekad bila šačica lovaca, sada ih je 600, iako u okolnim šumama nema ni poštenog zeca. Koliko je to raširena pojava postane nam jasno kada se na jednom mjestu otkrije toliko oružja, da se može snabdjeti i naoružati ne samo odelenje, već vod, pa i četa.
Bilansi neotkrivenih, otkrivenih i procesiranih ratnih zločina
Kao što se u knjigovodstvu godišnje pravi finansijski bilans, od svih općina je trebalo zahtjevati da od rata do danas svake godine prave bilans neotkrivenih, otkrivenih i procesiranih ratnih zločina, što bi neriješene zločine učinilo vidljivim i obavezujućim za naredni period. U godišnjim izvještajima sudova, koji se po završetku godine podnose opštinskim vijećima, morali bi biti obuhvaćeni i obrađeni krivični predmeti, prije svega ratni zločini. Ni jedan od tih izvještaja ne bi smio biti usvojen, ako ne potvrdi učinak u rješavanju predmeta ratnih zločina, za koje je sud nadležan.
A takav “crni bilans“ trebala bi svaka opština imati i za one koji se vode nestalim, što bi bila naznaka da neki zvaničan organ za njima još uvijek odgovorno traga, a ne samo njihova porodica, ako je još imaju.
Svaka opština u Rs ima desetine a neke i stotine otkrivenih a neprocesiranih zločina, isto toliko ako ne i više neotkrivenih, ali i onih u kojima su zločinci amnestirani i koje bi trebalo preispitati i revidirati.
U Prijedoru, gdje se dogodio još nepriznat genocid, ubijeno je 3.176 osoba, a procesirano i osuđeno samo desetaknek počinilaca. U knjizi autora Muje Begića „Genocid u Prijedoru” o tim zločinima izvorno svjedoči preko stotinu svjedoka na 477 strana. Isto se dogodilo u Ključu gdje je ubijeno 700 Bošnjaka ili Sanskom Mostu gdje je ubijeno 800. Malo ko je odgovarao za još nepriznate genocide nad Bošnjacima počinjene u: Foči, Brčkom,Vlasenici, Višegradu, Zvorniku,… Niko i skoro niko nije odgovarao za zloičine počinjene u Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Gradišci, Bosanskom Novom, Prozoru, Vitezu…
Može li ikad biti zaboravljen nezapamćen zločin koji se 13.2.1993. dogodio u Bosanskoj Kostajnici, o kojem u “BK Sehara“ ovih dana piše Ferhat Korajac. Tog dana ubijeni su Avdo (47) zvani Buco, kćerka Alema(21), sestra Hava (57), teški invalid u kolicima i Muharema (50), koja je taj dan stigla iz Banja Luke. Ubijene su i njihove prve komšije – bračni par Nana (52) i Fadil Ometlić (54), a teško ranjena Avdina supruga Mujesira (43). Iste noći likvidirana je Branka Safić (44) i njena svekrva Milka (73). Prvo je u kuću bačena bomba, a potom zapaljena, gdje su izgorjele ove dvije žene. Zločinci još uvijek nisu privredeni pravdi.
Počinjeni ratni zločini ne smiju ostati na sporednom kolosjeku
Ako neki misle da će zločini i počinioci zločina ostati prikriveni i zaboravljeni ne sankcionisani, a život biti normalizovan, u zabludi su. U prošlosti se to i događalo, ali su konspiracija i medijska blokada bile u rukama čvrste države. Iz prošlosti se ne može krenuti u budućnost dok se ratni zločini ne procesiraju i na to pitanje stavi tačka. Sve se jedno vrijeme može tajiti, prikrivati, ali iziđe na vidjelo.
Da se više ništa ne može sakriti pokazuje nam i svjedočenje Francuza Guillaume Ancela 26.2.2018. na TV N1, oficira UNPRFORA u BiH za vrijeme opsade Sarajeva i autora knjige “Zaleđeni vjetar iznad Sarajeva“, koji zaprepašćuje svojim otkrićem nečasne uloge Francuske, koja je u BiH improvizirala i pred BiH i svijetom imitirala zaštitničku ulogu, a ohrabrivala Srbe i čuvala im leđa u toku bombardovanja Sarajeva i ubijanja Sarajlija. Dok sam slušao njegov intervju, dizala mi se kosa na glavi zbog takvog licemjerstva države od koje je napadnuti BiH narod toliko očekivao i koja je u to vrijeme komandovala jedinicama UN.
Ratni zločini ne smiju biti zasjenjeni korupcijom
Korupcija jeste vrhunski problem države BiH i s pravom se na nju ukazuje sa svih strana. Ali u piramidi bh zla korupcija je u temeljima, a zločini počinjeni 25 godina unazad ugrađeni u BiH kao Dejtonsku građevinu.
Istina je, da korupcija u BiH nije novorođenče, niti u mladelačkoj dobi, već u dobi djedova i pradjedova. Ali se BiH društvo ne može okrenuti otkrivanju i eliminaciji korupcije, koja zahtjeva korijenit pristup, a nebrojene ratne zločine ostaviti po strani i gurnuti na neki sporedni kolosjek, kojim više ne prolaze vozovi.
Svi koji misle da će se zaboraviti i progutati to što pola BiH još uvijek egzistira kao genocidna tvorevina Rs i da to tako može ostati, varaju se. Možda se nekad i čini da su se svi s tim pomirili, ali je u to vjerovati čista zabluda. Kad bi to tako bilo, bila bi to životna tragedija savremene civilizacije. To bi bio uvjerljiv znak da za takvu civilizaciju nema opstanka, da ona mora propasti, kao što Rs mora propasti, mora je nestati. To pravo i pravda ne mogu progutati, a još teže mogu svariti. Nažalost, to se ne može dogoditi sve dok počinioci najtežih zločina nekažnjeno koračaju putevima genocida , hodaju ulicama naših gradova i okićeni ordenima za hrabrost prkose svojim žrtvama.
Svi osim žrtava i porodica žrtava žele počinjene zločine zaboraviti. U ime budućnosti kojoj se ne zna ni ime ni prezime, želi se zamrznuti surova bolna prošlost, koja nam ako se na vrijeme ne odmrzne otvoreno prijeti i u budućnosti.
Burlingon, 3. Marta 2018
Zijad Bećirević
