Moj stav

TOLERANCIJA, DIJALOG I HUMANOST-PREDUSLOV BOLJE BUDUĆNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE – PROF.DR.ENES HAŠIĆ

UVOD

Bosna i Hercegovina  ima dugu tradiciju međusobne tolerancije naroda koji žive na ovim prostorima i njegovanja dobrih međunacionalnih i međuvjerskih odnosa, i po tome je možda i jedinstvena u Evropi, a o čemu mogu posvjedočiti brojni primjeri iz bliže i dalje prošlosti ovih prostora. Nažalost, u istoriji Bosne i Hercegovine postojali su i periodi kada ovi odnosi nisu bili dobri, čak su bili potpuno prekinuti, a povjerenje i tolerancija značajno narušeni. Istorija naših prostora bilježi i veliki broj sukoba koji su bili motivisani etničkim podjelama, nerazumijevanjem i netolerancijom. U takvim sukobima stradali su vrlo često nevini građani, a živote su u tim vremenima iracionalne mržnje i ispoljavanja najprimitivnijih nagona gubili najbolje kćerke i sinovi naših prostora. Jedan od bezbrojnih stradalnika i nevinih žrtava  je zasigurno i rahmetli Idriz Jakupović iz Ćele kod Prijedora, koji je na pravdi Boga ubijen u logoru Omarska 1992.godine.

Svi koji se sjećaju rahmetli Idriza Jakupovića  mogu posvjedočiti da je bio jedan od onih ljudi koji već  svojom pojavom donose toplinu i neizmjernu pozitivnu energiju. Uvijek je bio raspoložen, uvijek je bio nasmijan, za svakog je imao lijepu riječ i puno razumijevanja za svačiji problem. Imao je bezbroj prijatelja, koje je prihvatao kao najbliže članove porodice. Svi su ga voljeli i siguran sam da nikada nikome nije učinio ni najmanje zlo. Međutim, zli ljudi su ga jednog dana odveli i ubili. Ubijen je vjerovatno samo zbog njegovog imena i društvenog ugleda, bez suda i suđenja, i zasigurno bez ikakve krivnje kao nedužna žrtva nepravde i nasilja. Njegova maloljetna djeca, njegova supruga, njegovi roditelji, njegova braća, njegova rodbina i prijatelji ostali su u tuzi i bolu koja je vječna i neprolazna. Nemoguće je iskazati koliko svima koji su ga poznavali, a posebno njegovoj porodici, dobri čovek i veliki humanista Idriz Jakupović, nedostaje sve ovo vrijeme. Kao njegov prijatelj, kao prijatelj njegove porodice, ovaj članak posvećujem njemu i njegovoj porodici, sa željom da se prisjetimo onog vremena u kome je Idriz živio ostavljajući duboki trag u svima onima koji su ga poznavali. Istovremeno ovaj rad pišem ponesen posebnim osjećajem zbog činjenice da, nakon više od dvadeset i pet godina od dana kada je rahmetli Idriz Jakupvić ubijen, svjedočim nečemu što mi daje za pravo da zaključim kako rahmetli Idriz Jakupović, na jedan poseban način, i danas živi sa nama.

Naime, njegova djeca i porodica su uz sve ono što su preživjeli ipak pronašli snagu da, ne zaboravljajući ono što im se desilo, pruže ruku svim ljudima dobre volje, kako bi u ime tolerancije, života i humanizma tragali za putevima oprosta i pomirenja, nastavljajući da čine dobra djela na način kako je to radio i rahmetli Idriz. Na inicijativu Idrizovog sina Ajdina  i užih članova porodice Jakupović registrirana je Fondacija „Idriz Jakupović”. Ova Fondacija je praktično nastala na idejama i vrijednostima koje je zagovarao i živio Idriz Jakupović, čovjek koji je u životnom i profesionalnom opredjeljenju bio humanista, po profesiji diplomirani defektolog, nastavnik, profesor i rukovodilac obrazovne ustanove za rad sa djecom sa posebnim potrebama, dugogodišnji rukovodilac opštinskog Centra za socijalni rad u Prijedoru.  Idriz Jakupović je bio ”čovjek iz naroda i čovjek za narod”, koji je iznad svega cijenio ljudskost i nesebično volio svako ljudsko biće. Zbog toga od srca podržavam rad i sve aktivnosti Fondacije „Idriz Jakupović“, a ovaj rad je samo mali doprinos djelovanju ove Fondacije.

  1. KRIZA PRAVA, PRAVDE, MORALA I POLITIKE

 

U društvenim teorijama ili u svakodnevnom govoru izraz „kriza“ se u pravilu upotrebljava za označavanje “stanja” nestabilnosti, rizika i opasnosti za neki individualni ili kolektivni biološki, socijalni ili istorijski sistem. „Stanjem krize“ konvencionalno nazivamo svaki sukob ili napetost od vitalnog značaja za pojedica, grupu, zajednicu ili čovječanstvo uopše. Bez obzira da li je „stanje krize“ pogodilo pojedinca ili kolektivitet, ukoliko se želi prevladati to stanje potrebna je sistemska aktivnost na otkrivanju uzroka krize i prevazilaženju „stanja krize“. Stanje krize bezuslovno zahtijeva odgovor sistema zahvaćenog krizom, odnosno donošenje odluke o aktivnostima koje bi trebale da spriječe negativni ishod toka događaja i da njegove vektore preusmjere u poželjnom pravcu. Kada se odgovoran pojedinac nađe u  stanju krize ( zdravstvene, porodične, finansijske i slično) sigurno je da će hitno pokušati otkriti i sagledati uzroke te krize, kao i da će preduzeti sve potrebne aktivnosti da iz tog stanja što je moguće prije pronađe izlaz. Onog pojedinca, koji na stanja svoje bilo kakve „lične krize“ ne reagira preduzimanjem odgovarajućih aktivnosti, njegovi poznanici i društvena zajednica tradiconalno smatraju neodgovornim, propalim ili lošim domaćinom (susjedom, građaninom). Apsolutno isti princip moguće je primjeniti i na bilo koji kolektivitet, odnosno na državu i društvo u cjelini. Društva ili države su nesporno podložna i stalno izložena različitim  krizama i kriznim stanjima. Sposobnost nekog društva ili države da na sistemski način  otkrije uzroke vlastite krize, da objektivno sagledaju njene posljedice i definiraju aktivnosti na preovladanju krize, je bitan preduslov stabilnosti tog društva i temeljna pretpostavka  perspektivnog razvoja društva ili države.

Apsolutno je nesporno kako se Bosna i Hercegovina i njeni različiti sistemi i podsistemi (narodi, građani, političke stranke, privredni subjekti, javne institucije i svi drugi važni elementi društvenog i državnog sistema)  već više od dvije decenije nalaze u stanju duboke krize. Bolje rečeno, naše društvo i država  nalaze se u stanju ogromnog broja tako različitih i tako trajnih kriza da je pravo čudo kako još uopšte funkcioniraju. Ukoliko su krize  nekog sistema dugotrajne i bez naznaka njihovog razrješenja, takva stanja se više i ne mogu smatrati krizom, već se moraju označiti i tretirati kao bolest tog sistema. Zbog toga nije opravdano govoriti o krizi bosansko-hercegovačkog društva, već moramo poći od toga da se u Bosni i Hercegovini radi o bolesti društva i bolesnom stanju najvećeg broja društvenih odnosa. Skoro svi građani Bosne i Hercegovine konsensuzom će se saglasiti oko toga kako nam je : bolesna ekonomija, bolesna nam je politika, teško su nam oboljeli moral i pravo, nekako preživljavaju kultura i sport iako ih napadaju različiti društveni virusi, razboljelo se obrazovanje i zdravstvo, penzioni sistem već odavno hramlje i posrće, itd. Teško je prepoznati bilo koju oblast društvenog života u Bosni i Hercegovini koja nije zahvaćena nekim simptomom bolesti društva i društvenih odnosa.

Postavljaju se opravdana pitanja : da li je i kako je moguće izaći iz ovakvog stanja društvene bolesti, koliko dugo će trajati liječenje, ko treba da odredi i da provodi terapiju i slično. Naravno da odgovori na ova pitanja nisu nimalo jednostavni, te da pretpostavljaju potrebu svestrane analize postojećih odnosa i definiranja načina rješavanja bolesnih stanja. Međutim,   ponekad se i za vrlo složene društvene situacije i stanja mogu iznaći relativno jednostavna početna strateška rješenja. Suština izlaska iz bilo koje društvene krize ili bolesnog stanja se sastoji u stvaranju pozitivne atmosfere i istinske vizije i uvjerenja kako se stanje istinski želi popraviti i kako će društveno stanje u dolazećem periodu biti zasigurno bolje nego danas. Ako napravimo poređenje sa bolesnim pojedincem, onda je lako zapaziti da je u svakoj bolesti često važniji optimizam i tendencija oko daljeg toka neke bolesti, nego sama bolest. Ako bolesniku, oboljelom i od najteže bolesti, ljekari mogu saopštiti kako mu se stanje nesporno poboljšava i kako je izvjesno da će ozdraviti, taj bolesnik će zasigurno biti sretan i pun nade. U drugom slučaju ako bolesnik tek poboljeva, pa mu ljekari dijagnosticiraju najtežu bolest i prognoziraju najteži ishod, bolesnik će biti nesretan i bez skoro ikakve nade, osim eventualne nade u nekakvo čudo.

Ako ovu logiku primjenimo na stanje društva u  Bosni i Hercegovini nesumnjivo je da bi naše današnje stanje najbolje mogli uporediti sa stanjem  bolesnika koji je već godinama bolestan, i pri tom mu se bolest stalno pogoršava. Tom bolesniku niko  ne  zna ili ne želi odrediti dijagnozu, ili pak razni društveni doktori ili nadriljekari imaju neki posebni lijek, a koji bolesnik ne uzima ili ako ga uzima lijek ne djeluje. Zbog svega toga stvorena je atmosfera u kojoj većina bosansko-hercegovačkih građana teško može da vjeruju u postojanje realnih i pozitivnih tendencija u rješavanju kriznog i bolesnog stanja bosansko-hercegovačkog društva i u perspektivnost ukupnog društvenog razvoja Bosne i Hercegovine. Postavlja se sudbinsko društveno pitanje definiranja glavnih uzročnika sadašnjeg stanja, te iznalaženja rješenja za promjenu postojećeg stanja i stvaranja preduslova za perspektivan razvoj društva i države. U tom smislu pokušaćemo da ukažemo na ulogu i značaj prava, pravednosti i moralnosti u preovladavanju postojećih društvenih stanja i stvaranju pozitivnih tendencija ukupnog društvenog razvoja, kao i da ukažemo na važnost dijaloga i međusobne tolerancije građana i naroda u cilju otvaranja perspektiva za bolju budućnost ovih prostora.

  1. PRAVO I PRAVDA

U pravnoj nauci, političkoj teoriji i svakodnevnoj praksi postoji bezbroj definicija prava  i pravde. U pravilu se pojam prava shvata kao skup normi kojima država prisilno uređuje važne društvene odnose, unoseći u njih red i pravdu. Pravo i država su apsolutno korelativno povezani, odnosno nema prava bez države niti država može postojati bez prava. Sveukupnost pravnih normi ili skup svih pravnih normi u jednoj državi naziva se pravni poredak, pravni sistem ili najkraće pravo. S druge strane pravda ili pravednost je širi pojam od prava i predstavlja najviše moralno načelo u svakom društvu. Rasprave o pravednosti su bile i biće neprestana pravna, teološka i filozofska tema. U najkraćem osnovni atribut pravde ili pravdenosti jeste jednakost svih pojedinaca i društvenih grupa. Biti pravedan i primjenjivati pravdu znači da u svim situacijama svi građani imaju jednak položaj, odnosno da je jednako postupanje prema svima apsolutni princip. Pravednost je na određen način subjektivan pojam, a pravo je objektivna kategorija. Pravo bi nužno moralo biti pravedno, iako ono to ponekada i nije. Tako je nekom smrtna kazna pravedna, a nekom nije. Ili često možemo konstatovati kako je pravo loše ili kako je neki zakon loš (zato što smatramo da je nepravedan), ali time ne možemo negirati postojanje tog zakona. Pravo i zakoni u nekoj državi postoje i jedino imaju smisla ukoliko budu primjenjivani i ukoliko budu jednako bili primjenjeni prema svima.

U navedenom smislu, čak i površna analiza prava i pravnog sistema Bosne i Hercegovine, te uticaja prava na nastanak i stanje bosansko-hercegovačke krize, može dovesti do utemeljenog početnog stava kako pravo i pravni sistem ipak nije i ne može biti glavni uzročnik društvene krize u Bosni i Hercegovini. Apsolutno je nesporno kako pravni sistem i propisi u Bosni i Hercegovini nisu idealni, vrlo često nisu dovoljno pravedni, ili da ponekad nisu potpuni i  funkcionalni. Ali pravo i pravni sistem Bosne i Hercegovine nesporno postoji, i stvara mogućnosti da se njegovom dosljednom primjenom, i daljom izgradnjom, obezbijede pretpostavke za društveni razvoj i pravednu zaštitu interesa svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini.

  1. PRAVNA DRŽAVA I VLADAVINA PRAVA

Međutim, samo postojanje prava ili pravnog okvira nije dovoljna garancija da će pravo i biti primjenjivano, odnosno da će biti ostvareni principi pravne države i vladavine prava. Pod pravnom državom treba razumjeti sve one principe i postupke koji osiguravaju slobodu pojedinca i njegovu punu ravnopravnost u svim segmentima društvenog života i organizovanja. Pravna država predstavlja suprotnost nepravnoj državi, odnosno državi u kojoj vlada samovolja ili sistem različitih privilegija za vladajuće strukture. Pravna država, kao jedan od ljudskih ideala i socijalna nužnost, ostvaruje se u pojedinim državama s više ili manje uspjeha. Općenito “pravna država” znači, da je državna vlast u interesu slobode građanina ograničena, odnosno da se svi državni postupci prema građanima moraju zasnivati na zakonu i da ti postupci moraju biti pravedni (jednaki) prema svim građanima. Postoji mala distinkcija između pojmova „pravna država“ i „vladavina prava.“ Vladavina prava znači da  u nekoj državi postoje zakoni čija je primjena predviđena uvijek, na sve sudionike bez iznimki, te da zakoni sami po sebi nisu dizajnirani da nekome pogoduju. Da bi neki pravni sistem bio utemeljen na vladavini prava, on mora zadovoljiti tri klasična zahtjeva : da postoje zakoni u tom sistemu, a koji moraju biti opći, jednaki za sve  i izvjesni u njihovoj primjeni. I kada imamo vladavinu prava u navedenom smislu to još uvijek ne znači da imamo ostvarenu pravnu državu. Da bi pravna država funkcionirala i bila ostvarena moraju postojati mehanizmi da ti donijeti zakoni budu jednako primjenjeni prema svim pojedincima.

Bilo koja detaljnija analiza pravnog i političkog sistema i svakodnevne prakse u Bosni i Hercegovini vrlo jasno bi pokazala koliko smo blizu ili daleko od ostvarivanja ideala vladavine prava i uspostave principa pravne države u punom značenju ovog određenja. U pravilu se u praksi ostaje na tvrdnjama ili populističkim proklamacijama, a od realnog ostvarenja vladavine prava i uspostave pravne države nema velikih efekata. Jasno je to vidljivo i u pomenutoj situaciji oko provođenja  presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH, gdje godinama nije moguće implementirati ovu presudu i obezbijediti vladavinu prava u pogledu svih onih koji su diskriminirani po osnovu nacionalne pripadnosti ili nepripadnosti.

Nefunkcioniranje pravne države bivamo svjedoci skoro svakodnevno u brojnim situacijama. Često vidimo kako pojedinci imaju privilegiju da : primjera radi nekažnjeno voze automobil izvan svih ograničenja, slobodno interveniraju ili ishode kod javne vlasti sebi ili drugom neku privilegiju, bivaju pomilovani za teška kaznena djela i slično. Da ne govorimo o tome kako skoro niko ozbiljan u ovoj državi ne vjeruje u ispravnost postupaka javnih nabavki, ispravnost postupaka po javnim oglasima za izbor ili imenovanja na različite pozicije i slično. U većini slučajeva preovladava shvatanje kako je u ovoj državi na svim njenim nivoima i u svim njenim dijelovima uglavnom sve namješteno i korumpirano, te da o pravednosti, moralu i jednakosti i drugim idealima vladavine prava i pravne države u našim uslovima ne može biti ni riječi. Dostići samoodrživost za Bosnu i Hercegovinu znači uspostaviti pravnu državu i vladavinu prava na svim nivoima državne organizacije, od lokalnog pa do nivoa najviših javnih vlasti.

  1. KRIZA MORALA I POLITIKE

Moral predstavlja jednu veoma bitnu kategoriju sa mnogo činilaca. Nesporno je da u današnjem vremenu dolazi do narušavanja tradicionalnih moralnih vrijednosti i iskrivljivanja morala unutar većine društva. Principi ostvarivanja nadmoći po bilo koju cijenu na kolektivnom ili individualnom planu postaju društveno prihvatljivi, poželjni i dominantni. Doskora važeći vrhunski moralni principi kao što su : socijalna pravednost i solidarnost,  iskrenost i nedvoličnost, rad za opšte dobrobiti,  bivaju duboko potisnuti  kao prihvatljive moralne vrijednosti. Sa druge strane strogi individualizam, uspjeh po svaku cijenu, lični probitak i bogatstvo  predstavljaju poželjne životne vrijednosti i opredjeljenja. Moral proizlazi iz etičnosti kao prirodne ljudske težnje. Ali u materijailističkom svijetu, u kome se vodi bespoštedna borba za prevlast i nadmoć na svim poljima, teško je govoriti o poštovanju etike. Pojedinci vođeni željom za  uspjehom po svaku cijenu često zaboravljaju ili zanemaruju etičke principe. Teži se ka ostvarivanju ličnog interesa, ne gledajući na druge, kako u svakodnevnim poslovima tako naročito u politici. Ako i možemo imati dileme oko krize prava, pravednosti, vladavine prava i pravne države na prostorima BiH, onda zasigurno ne možemo imati nikakvih dilema oko toga kako je jedan od važnih uzročnika stanja dugotrajne društvene krize u BiH prvenstveno kriza morala i s tim povezana kriza sveopštih tradicionalnih vrijednosti, a posebno politike i kriza sveukupnih društvenih odnosa.

Mnogi će reći da pojmovi moral i politika u našim uslovima teško mogu  biti u istom kontekstu, jer se i jedan i drugi pojam mogu relativizirati, odnosno možda bi bilo opravdanije govoriti o nemoralu i (ne)politici koja vlada na našim prostorima. Najpoznatiji grčki filozof Aristotel davno je definirao čovjeka kao „zoon politikon“, kao društveno i političko biće. Čovjek bi se, kao takav, trebao baviti društvenim i političkim pitanjima i usmjeravati svoju zajednicu po principima i pravilima pravednosti i pravičnosti. Politika je i tada, kao i sada, bila sastavni dio ljudskih života i zahtijeva aktivizam da bi se ostvarila onakva kakva je po svojoj srži – kao djelatnost kojoj je svrha borba za opću zajednicu i njezin napredak. Danas se rijetko može naći pojedinac koji zastupa ovu tezu, jer se politika očituje uglavnom kroz lični interes ili kroz zadovoljenje užih interesa vladajućih elita. U tom kontekstu moral je također nepoveziv s politikom, jer se on kategorički određuje kao ispravno djelovanje s normama prihvaćenim u društvu, a danas možemo vidjeti potpuno poremećene dimenzije i politike i morala. Među običnim građanima preovladava mišljenje da skoro svi političari na ovim prostorima prije svega vode interesa o ostvarivanju svojih interesa i interesa svojih bližnjih, da su često bahati i bezosjećajni nesposobnjakovići … A zašto je to tako? Između ostalog i zato što je na ovom metežnom prostoru politika shvata i doživljava kao sredstvo za brzo ostvarenje materijalnog bogatstva, kao prilika za izigravanjem moći, ili kao prilika života da se  u dobroj mjeri riješe svi lični i porodični problemi. Istovremeno tradicionalne moralne vrijednosti bivaju zaboravljene i potisnute u drugi plan.

Bilo bi idealno kada bi naši javni radnici, a posebno političari, bili u stanju da u skladu sa visokim moralnim principima i načelom pravednosti usvoje vještine dogovaranja i kompromisa popuštajući pred vlastitim egom, kako bi se ostvarilo društveno blagostanje. Vrlo često nisu u stanju javno popiti kafu ili na drugi način pokazati uvažavanje drugog ili drugačijeg mišljenja (bilo političkog ili nekog drugog), ili imati razumijevanja za tuđu situaciju i probleme. Zbog toga se često opravdano postavlja pitanje ima li uopšte u našoj politici moralnosti i morala. Zbog takvog shvatanja morala i politike niko se posebno ne uzbuđuje zbog činjenica : da nam je ekonomska situacija katastrofična; da nam je više od šestotina hiljada građana nezaposleno; da nam mladi jedva čekaju bilo kakvu priliku da napuste ovu zemlju; i da nam skoro ništa ne funkcionira kako treba. Uprkos takvom stanju nema ostavki, nema barem moralne odgovornosti za sve ovo što nam se desilo ili dešava. Poznata je činjenica kako se u našim uslovima borba za političku vlast, a posebno za obnašanje i izvršavanje vlasti, vrlo često shvata kao sredstvo za ostvarenje individualnih ili grupno definiranih interesa.

Apsolutni  izuzetak, i skoro nepoznat slučaj u našoj političkoj praksi, bi bila situacija u kojoj bi neka politička opcija ili pojedinac nakon dobijanja vlasti na bilo kom nivou, shvatila da tu vlast prvenstveno mora izvršavati u interesu svih građana. Primjera radi, bez obzira  o kom prostoru BiH ili kojoj politici se radi, nema nikakve razlike u shvatanju da dobijanje vlasti znači i priliku da se „podobni“, „zaslužni“ ili „poslušni“ po hitnom postupku instaliraju na pozicije u nadzornim i upravnim odborima, na pozicije direktora javnih preduzeće i ustanova i slično. Stručnost, profesionalnost i rezultati rada su po pravilu sporedni i krajnje nebitni kriteriji. Važno je biti „naš“ ili „njihov“, važno je biti „konektovan“ i „umrežen“, pa sve možete da ostvarite ( naravno u zavisnosti od stepenice i stepena na koji ste konektovani). Valjda bi bilo normalno da direktor pozorišta bude neko ko je najistaknutiji u toj branši, da rektor univerziteta bude najugledniji profesor, da direktor farmaceutske kuće bude neko ko u toj oblasti ima najviše objektivno verifikovanih znanja … Promjena individualne i kolektivne svijesti i moralnih principa u ovim i svim drugim društvenim oblastima, te radikalna promjena dosadašnje prakse, nužan je preduslov za  izlazak iz ove  duboke društvene krize.

  1. NEPOSTOJANJE KULTURE DIJALOGA

Sa aspekta aktuelne bosansko-hercegovačke društvene i političke realnosti postojanje stalnog i konstruktivnog dijaloga između odgovornih bosansko-hercegovačkih društvenih, političkih, nacionalnih i državnih subjekta i relevantnih institucija iz susjednih zemalja jedan je od najvažnijih preduslova u izgradnji mira i unaprijeđenju stavova i mišljenja o suživotu, stvaranju povjerenja i međunacionalnog razumjevanja, te neophodan uslov  bržeg provođenja procesa ulasku Bosne i Hercegovine u Europsku Uniju, kao i u druge integracione procesa. U regionalnom kontekstu, šefovi država Zapadnog Balkana su u više navrata isticali značaj dijaloga i daljnjih aktivnosti na tom planu, usmjerenih ka trajnom pomirenju u regionu, a što je neophodno za jačanje stabilnosti i stvaranje okruženja koje će voditi prevazilaženju naslijeđa iz prošlosti. To istovremeno znači  da odsustvo i nepostojanje dijaloga predstavlja najveću prepreku ovim procesima i ukupnom društvenom napretku i razvoju.

Naša istorijska iskustva nam ukazuju na činjenicu da narodi i države Zapadnog Balkana vrlo često nisu koristili mogućnosti i prednosti dijaloga, kako u svakodnevnom životu običnih građana, tako i u međusobnim odnosima naroda i država na ovim prostorima. Odsustvo kulture dijaloga i nepronalaženje rješenja za konfliktne situacije kroz dijalog, nažalost  je dovodilo do sukoba, zastoja u razvoju i stalnog vraćanja na neriješena pitanja iz prošlosti. U stvarnom životu na svim nivoima društvenih odnosa, od svakodnevnih situacija u kojima se nalazimo kao obični građani, pa do najsloženijih društvenih odnosa koje bi trebali rješavati najodgovorni društveni i državni subjekati, ima mnogo više monologa nego dijaloga. Nepostojanje dijaloga dovodi do mnogih nezadovoljstava i nesreća u životima pojedinaca (npr. između : roditelja i djece, supružnika, prijatelja, nadređenih i podređenih, saradnika, poslovnih partnera…). Nepostojanje dijaloga među narodima i državama jedan je od uzroka stradanja i zaostajanja u razvoju tih naroda i država.

Samo uspješan dijalog otvara nove dijaloge koji su još uspješniji, a neuspješni dijalog se multiplicira u dva monologa koji stvaraju probleme. Jer nema stvari o kojima se ne može razgovarati, kad ljudi žele dijalog. Dijalog među ljudima je nešto neophodno. Prema oksfordskom riječniku dijalog je rasprava između dvije osobe ili više njih ili skupina, usmjerena na istraživanje određene teme ili rješenje problema. Dijaloga nema ukoliko ne postoji spremnost da se sluša i čuje što sagovorik želi da kaže, te ukoliko se ne razumije šta sagovornik želi. Za dijalog je potrebno uvažavanje iznijetog mišljenja druge strane, bez obzira na vrijednosti, realnost i ciljeve izrečene od drugog, osim naravno ako izrečeno nije nemoralno i nezakonito. Očekujemo od drugih spremnost na dijalog, a sve teže zastajemo i slušamo. I zato je rijetkost susresti nekoga tko se ne poziva samo formalno na dijalog, nego istinski sluša i čuje drugog i drugačijeg, pušta druge u svoju riječ, odmjerava, procjenjuje, cijeni mišljenja i stavove drugih. Nekoga ko u sebi nosi trag nedostatnosti svoje riječi, nekoga sa živom sviješću kako je moguće biti u krivu i kako mu je stoga potreban drugi.

  1. NUŽNOST DIJALOGA – PITANJE RAZUMA, A NE EMOCIJA

Tokom cijele povijesti, ali i u  ne tako davnoj prošlosti, na svjetskim i europskim prostorima vođeni su brojni ratovi, u kojima su nažalost milioni građana protjerani, raseljeni ili ubijeni. Ako promatramo Europu skoro da nema dijela europskog prostora na kome u prošlosti nije bilo takvih stradanja. Nakon prvog svjetskog rata europske zemlje i narodi očito nisu izvukli dovoljnu istorijsku pouku o strahotama sukoba, pa se desio drugi svjetski rat sa najstrašnijim posljedicama u istoriji čovječanstva. Nažalost krajem dvadesetog stoljeća na prostorima našeg regiona, a posebno u Bosni i Hercegovini, dešava se nova ratna tragedija. Svaka od u ratu sukobljenih strana ima svoje tumačenje i viđenje onoga što se dešavalo na našim prostorima. Individualne i kolektivne ratne sudbine i stradanja često prevazilaze sposobnost i mogućnost ljudskog uma da shvati i objasni zašto se sve to tako desilo. Opravdano se postavlja pitanje kako prevladati bol, povređenost, mržnju, strah i osjećaj nerazumevanja prozrokovan ratom i posljedicama rata, odnosno može li biti pomirenja poslije svega što se dogodilo i ko je odgovoran za prošlost i stanje danas. Nesporno je da emocije još uvijek snažne, da su mnoga pitanja još uvijek otvorena i da sve žrtve zaslužuju pamćenje.

Međutim, iskustvo europskih naroda i država nam pokazuje da budućnost budućih generacija mora biti primarni interes svih odgovornih društvenih i državnih institucija, i da u cilju društvenog prosperiteta razumno promišljanje mora imati prednost nad emocionalnim nabojima. Prisjetimo se samo primjera i iskustava njemačko-francuskih ili njemačko-jevrejskih odnosa. Opće poznata činjenica je da su milioni Francuza ili Jevreja ubijeni tokom drugog svjetskog rata od strane njemačke vojske. Ali od pedesetih godina prošlog stoljeća otvoren je intenzivni proces dijaloga,pomirenja i sveukupne saradnje Francuske i Njemačke, odnosno Njemačke i Izraela. Danas su ove države i narodi međusobno međusobno povezane najjačim vezama i najvažnijim strateškim partnerstvom. Možemo postaviti pitanje da li je njihova saradnja i partnerstvo temeljena na politici razuma, ili na politici srca i emocija. Zasigurno je odgovor jasan i jednostavan, te da i mi polazeći od njihovih iskustava moramo svoje politike temeljiti na razumu i zajedničkim interesima koji su nesporno brojni.

  1. DOPRINOS RAZVIJANJU KULTURE DIJALOGA I BOLJOJ BUDUĆNOSTI – IZGRADNJA ZAJEDNIČKOG SPOMENIKA ŽRTVAMA SVIH SUKOBA I RATOVA OD PRAISTORIJE DO DANAS

Već dugo promišljam kako bi možda jedan od razumnih koraka u procesu ozbiljnog političkog i sveukupnog pomirenja i razvijanja kulture dijaloga na prostorima Bosne i Hercegovine mogao biti i simbolični ( ali iznimno važan) čin koji bi polazio od prihvatanja izgradnje zajedničkog spomenika svim žrtvama svih sukoba na prostorima Bosne i Hercegovine, od njene prapovijesti do danas. Naime, oduvijek su zbog različitih razloga i za različite interese djeca, kćeri,sinovi, mladi i stari sa ovih prostora prerano ili nasilno gubili živote. U tom smislu smatram kako bi bilo izuzetno važno kada bi građani i narodi u Bosni i Hercegovini podržali i realizirali ideju o izgradnji jednog (ili više) spomen obilježja svim stradalim Bosancima i Hercegovcima, bez obzira na vrijeme i razlog stradanja, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili drugu pripadnost, uz poruku da mi današnji stanovnici Bosne i Hercegovine želimo da niko i nikada više u budućnosti izgubi život zbog rata. Ovakav spomenik bi zasigurno imao izuzetno snažno simbolično značenje za bolju zajedničku budućnost. Mlade generacije nesporno žele da žive u miru i blagostanju, a njihovi roditelji žele da se nikada u budućnosti nikome ne ponove stradanja kojima su na ovim prostorima bile izložene ranije generacije. Budućnost je važnija i od sadašnjosti i od prošlosti.

Vjerujemo da bi simbolični čin gradnje zajedničkog spomen obilježja svim žrtvama bio važan pokazatelj kako smo definitivno opredjeljeni da ne zaboravljajući prošlost gledamo mnogo više u budućnost. Opravdano možemo da postavimo pitanje da li je novim generacijama važnije da rade, dobro zarađuju, uživaju u miru i grade bolju budućnost ili da pak raspravljaju, sukobljavaju se ili ne daj Bože vode ratove zbog neriješenih sukoba iz prošlosti. Sve naše odnose moramo rješavati tako da svi spustimo tonove i rješavamo probleme u miru i da ih pokušamo unaprijediti. Svi narodi i građani sa prostora Bosne i Hercegovine imali su puno toga zajedničkog u prošlosti, a zasigurno imaju i zajedničku budućnost tamo gdje su vjekovima živjeli. Tako je bilo u prošlosti, tako će morati biti i u budućnosti.

  1. SVEUKUPNI DRUŠTVENI PREPOROD JE MOGUĆ I REALAN

Historija kao učiteljica života nas podučava da je izlaz iz svake situacije izvjestan, s tim da su putevi tog izlaza različiti, kako u trajanju tako i u efektima. Uz sve naše probleme i dugotrajnu društvenu bolest, te aktuelno stanje krize u društvenim odnosima u BiH, izvan svake sumnje je kako će bosansko-hercegovačko društvo morati iznaći dovoljno snage za vlastitu regeneraciju, te za moralni, ekonomski i sveukupni društveni preporod. Ozdravljenje bosansko-hercegovačkog društva je važno prvenstveno u interesu svih njenih građana i naroda, kao što je bitno i za procese saradnje i uspostavljanje užih i širih regionalnih integracija u sklopu evro-atlanskih integracionih procesa.

Svim bosansko-hercegovačkim građanima i narodima je potrebna „pravedna država“, tj. država u kojoj će se ostvarivati „odnosi socijalne pravednosti“, u kojoj se pokazuje i dokazuje briga za interese svih na principima pravednosti i u skladu sa opštim načelima međunarodnog prava. To prije svega znači zahtijevanje pune uspostave vladavine prava i istinskog funkcioniranja pravne države i pune jednakosti i pravičnosti za sve. Nije dovoljno samo prigodno i načelno govoriti o nepravdama, već je potrebno u svakome pojedinačnom slučaju na to ukazivati i tražiti otklanjanje takvih pojava, ne samo moralnom osudom već i efikasnom provedbom u praksi. Svakako je nesporno kako i u našem društvu postoje brojni pojedinci koji razmišljaju na pozitivan način i koji žele promjenu ukupnog društvenog ambijenta. Za početak svaki pojedinac bi mogao da istinski doprinos ozdravljenju bosansko-hercegovačkog društva ukoliko krene  od samog sebe.

Na svojim poslovima, u odnosu sa susjedima, prijateljima i poznanicima, u prosuđivanju o stanju i pravima drugih bar lično možemo da pokušamo da budemo objektivniji i bolji. Ukoliko popravimo ono što kod nas nije dobro, ukoliko uvidimo vlastite greške, i ako prihvatimo ispravan sistem moralnih vrijednosti, možemo da se  nadamo boljm vremenima. Navedeno uvjerenje može da izgleda utopističko i nerealno, ali moramo (makar individualno) vjerovati kako svi društveni procesi imaju svoj početak i kraj, te da se sa malo više promišljanja i buđenja individualne i kolektivne svijesti o nužnosti izlaska iz ove društvene krize, te zajedničkog djelovanja na planu aktivnosti ka tom izlazu mogu postići veliki pomaci. Iskreno smo uvjereni kako će svim građanima BiH evropski integracioni procesi dati dodati impuls i nadu u mogućnost da i naše društvo jednog dana normalno funkcionira i da nam svima država bude majka, odnosno da ostvarimo ideal pravne države o jednakasti svih pred zakonom i jednakim šansama za sve građane u svim društvenim procesima.

Onoga trenutka kada politike shvate značaj moralnog preporoda, istinske borbe za opšte interese i vladavinu prava, kao svoj primarni interes i kada budu zasnovane na tim principima može doći i do ukupnog društvenog preporoda. Naravno da narasla pojedinačna svijest o ovim problemima i reafirmacija moralnih vrednota mogu indirektno uticati i na naše politike. Uostalom za tako nešto imamo prilike na izborima, a na građanima je da te prilike adekvatno iskoriste. Oni koji su izabrani od građana, lideri, koji nose odgovornost kretanja naprijed, moraju u svom ponašanju i ophođenju u javnosti da cijene i ispoljavaju etičke norme, da ih obilježava i potvrđuje tolerancija. U procesu društvenog preporoda, a koji bi trebao da se zasniva na principima pravde, morala, pomirenja i  tolerancije svoje mjesto trebaju da nađu svi, od akademskih građana do običnih radnika, jer to nije eskluzivni proces kako se on ponekad predstavlja. Ako hoćemo postati dio ujedinjene Evrope neophodan je dijalog i bolje razumijevanje između građana i zajednica u cilju promoviranja koncepta tolerancije i pomirenja polazeći od naših sličnosti, a ne različitosti.

U Sarajevu, 23.marta 2018.godine

 

Prof.dr.sc.Enes Hašić

redovni profesor pravnih nauka,

prorektor Univerziteta u Zenici, BiH

e-mail: hasic.enes@unze.ba

Prof.dr.sc.Enes Hašić

Related posts

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO): Pripremite se za drugi smrtonosni val infekcije koronavirusom

BHD Info Desk Administrator

Sita obećanja: Nana Fata pripremila motku da tuče političare, hodže, popove i novinare

Editor

DF: SDP je kriv što građanske stranke ne upravljaju državom! SDP: DF je bez razloga srušio vladu Šestorke!

Editor

Leave a Comment