Da su internacionalna zajednica, a posljedično i Ured visokog predstavnika (OHR), bili dobronamjerni prema Bosni i Hercegovini, naša bi država u proteklih 30 godina uradila potrebno da prije svega bude stabilna na unutrašnjem planu, a potom i uređena u skladu sa zahtjevima EU i NATO-a.
Nije mi intencija abolirati političku nesposobnost Sarajeva koja je u dobroj mjeri doprinijela svemu, kao ni srpsko-hrvatske političke strukture u BiH, ali i regiji, koje su rat nastavili političkim instrumentima i blokirali nas na svakom koraku.
Ali, ako je internacionalna zajednica u zaustavljanju agresija, odnosno oružanih sukoba u BiH kazala da je dejtonski Ustav privremeno rješenje i dio mirovnog sporazuma, onda je još tamo 2005. godine bilo potpuno jasno da je taj Dejton omča oko budućnosti Bosne i Hercegovine, ali i potencijalni detonator balkanskog bureta baruta.
Zbog dugovječnosti Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH kao njegovog aneksa danas smo u situaciji da svaka promjena u OHR-u kao vrhovnom tumaču tog Dejtona uz bonske ovlasti dovodi do podizanja tenzija i izaziva tremor s puno više otvorenih nego odgovorenih pitanja.
Tim više se takav razvoj dešava kada visoki predstavnik Christian Schmidt podnese ostavku na tu poziciju u nedjeljno popodne i to u trenutku dok u New Yorku čeka da prezentira svoj izvještaj.
Način i vrijeme podnošenja ostavke otkrivaju da je pozadina duboka i otvorena za raspravu iako smo jučer i danas čitali mnogo tekstova o tome kako su Amerikanci stavili Schmidta na politički odstrel nakon što je u njihovom interesu radio opasne stvari tokom mandata.
Mediji su uglavnom prihvatili tumačenje da je pitanje državne imovine bilo tačka razlaza Washingtona i Berlina, pa je Schmidt morao otići. No, činjenica koja osporava takav razvoj je ono što je Schmidt pisao o pitanju državne imovine u pomenutom izvještaju. A tamo je njemački diplomata naveo da se pitanje mora riješiti jer stvara problem pri realizaciji investicija.
Ono o čemu sveukupna javnost nije u dovoljnoj mjeri informisana je činjenica da je ključni faktor u OHR-u Kvinta (SAD, Njemačka, UK, Francuska i Italija) i da su određeni sastanci s institucijama BiH bili zakazani, ali se iz nekog razloga nisu desili.
Možda je državna imovina jedan od elemenata koji je koštao Schmidta, ali je zanimljiva priča da je SAD “protjerao” Schmidta jer nije htio da donese njihovo rješenje. Jer, Schmidt nije nezavisna institucija, a njegovim radom se bavi PIC, pa je pitanje što Washington nije kroz Upravni odbor PIC-a rješavao to pitanje, jer bi Schmidt morao poslušati stav onih koji su ga izabrali i koji ga mogu smijeniti.
Ono o čemu se ne govori, a ima ili je imalo ozbiljne implikacije po pitanju ostavke Schmidta obilježilo je njegov angažman u BiH.
Prema informacijama Patrije, teret s kojim se Schmidt suočio bio je njegovo rušenje demokratije u izbornoj noći oktobra 2022. godine. Ne da mu nisu oprostile, nego su neke članice zbog toga insistirale na njegovom odlasku.
A to insistiranje nadovezuje se i na nezadovoljstvo među članicama PIC-a, jer je Schmidt tokom mandata, izvan svake razumne sumnje, pokazao da je produžena ruka Zagreba i HDZ-a BiH, jer je mandat u BiH počeo sastankom s Plenkovićem u Dubrovniku na ljeto 2021.
Sve poslije je prilično poznato, od toga da je Schmidt neustavno dirao u Ustav FBiH, prije toga mijenjao izborna pravila, forsirajući aparthejd, a istovremeno žmireći na HDZ-ov aparthejd u Hercegovini. Potpuno nediplomatske aktivnosti Schmidta, poput branja grožđa s Draganom Čovićem i perjanicama HDZ-a BiH, česta sijela u hacijendi i drugim mjestima zasigurno su smetala članicama tijela koje je formalni šef OHR-u.
U tom smjeru, nisu mu zaboravili ni atakovanje na određene prijedloge uređenje političkog sistema BiH, kao ni to da je u javnim istupima lažno tvrdio da je Bosna i Hercegovina državna zajednica.
Na kraju su članice PIC-a, ako hoćete same Kvinte, shvatile da je Schmidt osoba koja olako može aktivirati detonator, destabilizirati BiH i cijeli region, pa su rekle dosta. Jer Schmidtovo djelovanje po pitanju stvaranja trećeg entiteta, zasigurno je bio put kojim će se baciti u vodu napori internacionalne zajednice u protekle tri decenije.
I na kraju, a možda i presudno, bilo je njegovo nelegalno trošenje OHR-ovog novca. Informacije do kojih smo došli kažu da je Schmidt neovlašteno potrošio više stotina hiljada eura, a u prilog toj informaciji ide i činjenica da je u Izvještaju Vijeću sigurnosti UN tražio još novca za OHR.
Na pravosuđu država koje finansiraju OHR, pa i same EU je da istraže koliko je to novca i gdje je trošen.
To traženje novca je dokaz da Schmidt nije planirao odstupiti kada je pisao Izvještaj. Način na koji je novinaru njemačkog Faz-a davao informacije i vrijeme objave ostavke pokazuju da je zasigurno bio pod pritiskom. Ali, teško je vjerovati ono što diplomatski izvori tvrde da je to zbog državne imovine i nekakve prijetnje crnom listom diplomati s imunitetom i legitimitetom koji mu je dala sama američka diplomatija.
